Jazovka – mjesto pogibije Miljenka Ramljaka i tisuće drugih nevinih Hrvata

Vinko Vice Ostojić u Jazovki nakon sedam desetljeća

I ove obljetničke sedamdesete godine na hrvatskom stratištu jame Jazovke okupilo se mnoštvo hrvatskih hodočasnika s dvojicom katoličkih biskupa koji su predvodili komemorativnu Svetu misu. Među brojnim mnoštvom nalazio se i ovoga puta devedesetogodišnji suborac tih žrtava, a koji je jedva izmakao tom stratištu. To je Vinko Vice Ostojić. On sa svojim štapom teško korača uz strmi puteljak, od ceste do stratišta jame, koja tako zastrašujuće zjapi. Ostatci stratišta hrvatskih branitelja, teških ranjenika iz zagrebačkih bolnica, jasno su vidljivi i poslije sedamdeset godina. Obližnja stabla su s vidljivim ostacima djelovanja vatrenog oružja i ako se zna da su žrtve najčešće udarane čekićima i sjekirama po glavama, nekoliko stotina ranjenika i časnih sestara koje su im bile bolničarke po bolnicama odakle su ih dovukli u Jazovku. Toga se sjeća Vinko Ostojić koji je donio krasan vijenac za svoga suborca i sumještanina iz Međugorja, iz istog Vinkova sela Bijakovića.

Miljenko Ramljak se zvao ovaj dočasnik HV-a koji je na bojištu izgubio nogu. I još dok mu je teška rana bila svježa i nezarasla, dopremljen je u ovaj sabirni logor u Prečkom gdje su bile pune barake hrvatskih zarobljenika. Samo prije jednoga dana u večernjim satima Vinko, kao dosta mlađi ustaški ratnik, bio je sa svojim suseljaninom. Želio se s njim tu zadržati i sljedeće noći da mu bude pri potrebi kao teškom ranjeniku. No, Miljenko ga je zamolio da čim prije napusti baraku jer je pretpostavljao da će iste noći biti pobijeni. On tada nije znao za stratište jame Jazovke. Vinko je bio presvučen u civilno odijelo, pozdravio se i napustio svoga susjeda i suborca Miljenka Ramljaka za kojega kaže da ga nikada ne može zaboraviti jer mu je spasio život, jer da je ostao u toj baraci, bio bi bačen u Jazovku iste noći. Zato svake godine Vinko nosi vijenac i pali svijeće na spomen svoga suseljanina Miljenka kao i svih ostalih u stravičnom grotlu jame Jazovke.

Jugopartizani su Jazovku punili sve dok nije bila natrpana leševima hrvatskih ratnika i časnih sestara bolničarki koje su ih liječile po zagrebačkim bolnicama u Vlaškoj, Petrovoj i na Rebru. Dok Vinko ovo pripovijeda ne može, a da mu se ne pojave suze na staračkom licu. Nema veće ljubavi od ratničke i robijaške koju poznaje i jednu i drugu ovaj dični hercegovački domoljub. Jer kako je poznato, nakon ratnih godina pripadnosti ustaškoj Željezničkoj bojni Drugog zdruga HOS-a, Vinko je nakon preživjele Bleiburške tragedije nastavljao s ilegalnom domoljubnom aktivnošću zbog koje je bio osuđen s tri presude i robijao četrnaest godina po nekoliko komunističkih titoističkih robijašnica.

Kako je uspio živjeti i preživjeti, samo on zna, kao i brojni drugi hrvatski robijaši kojih je i danas na ovom mučeničkom mjestu hrvatskih stradalnika bilo podosta, iz ranije, a posebice kasnije borbe Hrvata za svoju slobodu. Glavni organizator ovih komemoracija na Jazovki, gospodin Branimir Petener, je veliki domoljub novijih hrvatskih naraštaja, kao i ratnik Domovinskog rata Hrvata. On je hrvatski domoljub koji je sa svojim obrednim zdrugom „Jazovka“ organizirao i ove komemoracije u spomen hrvatskih mučenika Jazovke. Neka mu bude velika hvala od svoga starijeg suborca Vinka Vice Ostojića kao i brojnih hrvatskih domoljuba. Uz velike želje i pozdrave hrvatskog ratnog robijaša Vinka Vice Ostojića koji se neumorno trudi hodočastiti po tolikim stratištima Hrvata od Hude jame do Maclja, Jazovke i drugih stratišta gdje se uvijek nađe neumorni devedesetogodišnjak Vinko Ostojić! Velika mu Hvala!

Hrvoje Hrvatin