Sunce nebo obasjalo, razvedrilo daleke vidike
Ja pomišljah da se uzdah sreće, nakon cvijeća a i većih briga,
Nikad više povratiti ne će. Prođe vrijeme čekanja i straha, a
Zaborav, Bogu hvala, ne uze mi maha.
Čekanje je lijek od boli prave, al’ ne traje, dok je čežnje zdrave.
Tko god čeka što se zbiti mora, taj dočeka i bez mogih bora.
Tako danas desilo se meni da se tamna zora zarumeni: blago
Sunce nebo obasjalo, razvedrilo daleke vidike pa se misli jave
Svekolike, i Hrvatskog fokkusa mi slike. Vratio se nestrpljivo čekan
Naš Marijan, pa uzdahom sreće i on bješe radosno dočekan.
A ja mišljah da dočekat ne ću i zamalo već i prebolih od Boga mi
Izmoljenu sreću, da Marijan što prije se vrati i nastavi tamo, gdje
Ga svi poznamo i ne smije pisati prestati. Dobro došo, Marijane da
Si! I neka Te zdravlje čitav život krasi! Čini mi se da uzdasi sreće,
Dok smo svi uza Te, život nam pozlate i nikada više prestati ne će!
Odana Ti…
