Vodstvo Hrvatskoga nacionalnoga pokreta
Iako su neki Savku Dabčević-Kučar, šeficu Partije u Hrvatskoj početkom 70-ih, smatrali „prvim stvarno popularnim hrvatskim vođom od Drugoga svjetskoga rata“27, Rusinow je, na primjer, kako bi dokazao svoju hipotezu da je pokret reakcionaran, okrenut unatrag i destruktivan, pokušao diskreditirati njegove vođe vlastitom metodom psihoanalize. Prema njegovim riječima, vođe pokreta bili su „neurotične osobe, ljudi s posebnim osobnim problemima ili poglavljima u životu koja su htjeli zaboraviti“ ili „su osobe s političkim ambicijama koje ‘nikad nisu uspjele’“. Naglasio je da su vodeći hrvatski komunisti tog vremena dolazili iz „starih i uglednih dalmatinskih građanskih obitelji“, stoga možemo zaključiti da su bili sumnjivih ideoloških korijena i nisu mogli biti pravi proleteri. Rusinow se također silno trudio diskreditirati studentske vođe koristeći se njihovom vjerskom pripadnošću ili regijama iz kojih potječu kao pokazateljima da su oni, a i pokret u cjelini, barem duhovno, ako ne i organizacijski, povezani s ustaštvom.28 Svakoga tko je upoznat s hrvatskom scenom, ovaj Rusinowljev pristup jasno podsjeća na metode koje je rabio jugoslavenski režim, posebno tijekom Rankovićeve ere. Tada su na one koji su dolazili iz određenih krajeva Hrvatske uvijek gledali sa sumnjom. Oni su bili prvi koji su završili u zatvoru iz političkih razloga, ili su morali služiti u posebnim vojnim logorima, jer im je UDBA „mogla vidjeti u očima“ da su „antijugoslavenski element“. Tako je prema Rusinowu Dražen Budiša, na primjer, postao jedan od studentskih vođa ne zato što je bio, kako priznaje i sam Rusinow, „lijep, artikuliran, visoko inteligentan i poštovan od svojih suvremenika“, nego zato što je bio iz Drniša. A tko je bio iz Dalmatinske zagore ili iz Hercegovine, mora biti „ustaša“ po rođenju. Čini se da je iz istoga razloga Rusinow tendenciozno izjavio da je Zvonimir Čičak, još jedan studentski vođa, iz Hercegovine, premda je iz Zagreba.29
Mlado komunističko vodstvo tog vremena optuženo je za puki „karijerizam“30 i za „manipuliranje dotad prigušenim žarom etničkoga i kulturnoga nacionalizma“ kao „sredstvom zaštite i širenja svojega utjecaja. Ambicija ih je natjerala da forsiraju ‘hrvatstvo’“. Savka i Tripalo identificirani su kao „hrvatski Bonnie i Clyde”.31 Kaže se da su se Tripalo i Savka „poigrali temeljnim strahovima i nesigurnostima hrvatskoga stanovništva“ radi osobne dobiti.32
Međutim, autori ne objašnjavaju zašto su Hrvati bili u strahu i nesigurni. Koji su bili razlozi za takve osjećaje u cijeloj naciji? Također treba imati na umu da su Savka, Tripalo i Pirker već bili na vrhu partijske hijerarhije i sigurno tamo nisu stigli jer su bili dobri nacionalisti. Ne penje se na ljestvici Komunističke partije na temelju popularnih osjećaja! Nacionalni komunizam nije ništa novo na svijetu; zašto se ne bi dopustila barem mogućnost da je vodstvo Partije u Hrvatskoj zaista bilo zainteresirano za sudbinu svoje nacije?
Čini se da je jedna od glavnih „pogrješaka“ hrvatskoga vodstva, Partije i intelektualaca bila ta što su kod svojega naroda pobudili previše očekivanja i optimizma. A kad to nisu mogli ispuniti, navodi se, frustracije su pretvorene u nacionalizam.33 U većini zemalja optimizam i entuzijazam ljudi smatraju se pozitivnim, a ne negativnim pokazateljem. Burze i prodaja rastu ili padaju zbog raspoloženja ljudi. Političari i ekonomisti vole optimizam. No čini se da, ako u Hrvatskoj vlada zatišje i sumornost, to se smatra „varljivom tišinom“34; a ako postoji neki entuzijazam, to se doživljava opasnim. Stoga bi trebalo biti jasno da je hrvatsko pitanje mnogo dublje od određenoga raspoloženja ljudi u određeno vrijeme, pa bi ozbiljan promatrač trebao ići dalje od tih raspoloženja kako bi razumio pravu prirodu hrvatskih pritužbi i hrvatskoga nacionalizma.
Vodeća „trojka“ (Tripalo, Savka i Pirker) također su optuženi za netoleranciju prema drugim mišljenjima u Partiji. Jedan promatrač tvrdio je da je „borba bila nemilosrdna s obje strane [konzervativne i liberalne], a metode koje su rabili [liberali] nisu potaknule uvjerenje da će nacionalizam otvoriti novo razdoblje socijalističke demokracije“.35 Međutim, nitko nije uspoređivao metode korištene protiv oporbe tijekom nacionalnoga pokreta i način na koji su se odnosili prema Hrvatima, onima koji su bili u stranci i izvan nje, prije i poslije pokreta. Da bi se osudile „obje strane“, trebalo bi vidjeti koliko je ljudi zatvoreno zbog takozvanih političkih prijestupa ili je izbačeno iz stranke, kolika je bila sloboda za pojedince, grupe i institucije, ili koliko se država miješala u gospodarstvo, obrazovanje, tisak i pravosudni sustav prije, za vrijeme i nakon pokreta. Metode i ciljevi konzervativaca i liberala bili su posve različiti. Dok su se hrvatski liberali borili za socijalistički humanizam, njihovi protivnici branili su socijalistički centralizam. Dok su prvi donijeli politiku na otvoreni forum, drugi su se držali partijskoga monopola nadmoći i puke sile.
Mali je broj autora vodstvo Partije u Hrvatskoj smatrao „zapravo umjerenim, koji traže mirne metode za reformu sustava i udovoljavanje osnovnim zahtjevima hrvatskoga stanovništva“.36 Međutim, općenito govoreći, angloamerički promatrači donijeli su negativan sud o pokretu i njegovu vodstvu. Iako je većina njih hvalila Tita zbog okončanja Hrvatskoga proljeća, neki su ipak žalili zbog načina na koji je pokret slomljen.
Narav pokreta
U ovom bi se trenutku vjerojatno trebalo zapitati što je bilo toliko strašno u hrvatskom nacionalnom pokretu kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih da je zaslužilo takvu osudu. U širem kontekstu hrvatske povijesti pokret je predstavljao kontinuiranu hrvatsku nacionalnu potragu za političkom, ekonomskom i kulturnom autonomijom i nacionalnom emancipacijom. Ta je borba započela pod Habsburgovcima, a nastavila se pod Karađorđevićima nakon 1918. godine. U novoj je državi (nakon 1918.) nad hrvatskom nacijom u potpunosti dominirala srpska vojska, policija i birokracija, a Hrvati su tretirani kao okupirana nacija. Slična hrvatska podređenost nastavila se i unutar Titove Jugoslavije. Iako je komunistička Jugoslavija tvrdila da je riješila nacionalno pitanje u zemlji i bila organizirana na federalističkoj osnovi, taj je federalizam bio samo na papiru do sredine 1960-ih. Politika kulturnoga unitarizma provodila se u svim aspektima života u zemlji. U praksi je jugoslavenski unitarizam prije svega značio potiskivanje svega što je bilo hrvatsko. Na Hrvate je vršen pritisak da postanu „Jugoslaveni“, dok bi drugi mogli ostati ono što jesu. (Čak su izmišljeni novi narodi u zemlji.) Iz povijesnih knjiga i drugih publikacija izbačen je niz povijesnih hrvatskih ličnosti, hrvatski jezik službeno je izgubio status nacionalnoga jezika, hrvatska je kultura gušena, gospodarstvo eksploatirano i svatko tko je postavljao pitanja o toj vrsti nacionalnoga ugnjetavanja teško je stradao. U mnogim slučajevima bilo je dovoljno samo biti Hrvat da bi se tu osobu moglo smatrati državnim neprijateljem.
Tek krajem šezdesetih godina dogodio se novi hrvatski nacionalni preporod. Glavni pokretači nacionalne renesanse bili su intelektualci, prije svega lijeva inteligencija. I sam je režim shvatio da unitarizam i centralizam ne uspijevaju, pa su uveli decentralizirajuće reforme sredinom 1960-ih godina. Ti su reformatori zauzvrat pružali prostor za sve više i više nacionalnoga izražavanja. Hrvati su počeli zahtijevati provedbu ustavnih odredbi, što znači da se federalizam s riječi realizira u praksi.
Glavna pitanja pokrenuta tijekom hrvatskoga narodnoga preporoda bila su vrlo praktične prirode. Prije svega, postojao je zahtjev za zaustavljanjem gospodarskoga iskorištavanja Hrvatske koji se već dugo odvijao u brojnim oblicima. Iskorištavalo se hrvatsko gospodarstvo u ime „bratstva i jedinstva“, a ništa se nije dobilo zauzvrat. To je učinjeno preko središnjih banaka, izvozno-uvoznih tvrtki, investicijske politike, naplate i razmjene deviza od strane savezne vlade, doznaka blizu milijun hrvatskih „gastarbajtera“ na Zapadu i tako dalje. Na primjer, iako je Hrvatska zaradila više od 50 % cjelovite strane valute koja ulazi u zemlju, za svoje potrebe mogla je zadržati samo 7 %. Slična je razlika bila i u saveznoj investicijskoj politici. Dok je 46,6 % svih saveznih investicijskih fondova od 1965. do 1970. godine otišlo u Srbiju, samo 16 % je otišlo u Hrvatsku.
Problem emigracije bio je još jedan veliki prijepor. Iako su Hrvati zarađivali većinu novca i navodno bili bogatija regija, imali su golem odljev stanovništva u strane zemlje. Osim odljeva mozgova prouzročena emigracijom, taj je fenomen bio opterećen nizom negativnih učinaka na Hrvatsku i Hrvate za naraštaje koji dolaze. Hrvati dugo nisu mogli učiti o vlastitoj prošlosti ili svojoj kulturnoj baštini. Njihov je jezik posrbljivan, vojsku, policiju i druge savezne, pa čak i republičke institucije kontrolirali su Srbi. Stoga su Hrvati postavili zahtjeve da preuzmu kontrolu nad svojim gospodarstvom, rehabilitiraju svoju kulturu i nacionalnu povijest ukidanjem službene „kletve“ sa svega što je bilo hrvatsko. Također su zagovarali veću slobodu izražavanja, odvajanje pravosudnoga sustava od stranačkoga tutorstva, veći pluralizam, jednaka prava za religiozne vjernike i tržišno gospodarstvo. Kako bi se osigurala provedba tih i sličnih zahtjeva, postojala je snažna težnja za decentralizacijom savezne vlasti i većom republičkom autonomijom. Zapravo, postavilo se pitanje federalne moći (partijske, vojne i ekonomskih institucija) oko kojega se vodila borba, a ne pitanje hrvatskoga „romantičarstva“, „reakcionarstva“, „kontrarevolucionarstva“ ili „neofašističkoga“ nacionalizma. Te i slične etikete bile su samo oružje centralističkih snaga za razoružanje svojih protivnika i obranu povlastica i moći koje su uživale.
Pitanje srpske manjine u Hrvatskoj obično bi se pojavilo kao još jedno korisno oružje za centraliste i unitariste u njihovu očuvanju monopola vlasti. Stalno se pretpostavlja da je pokret bio prijetnja Srbima u Hrvatskoj. No Hrvatska je jedno od rijetkih mjesta na svijetu u kojem je manjina povlaštena, a ne potlačena. Pokret je zapravo želio postići jednaka prava za Hrvate u njihovu vlastitom domu. Pokazatelj da pokret nije prijetio ni jednoj manjini u Hrvatskoj jest činjenica da je većina manjina podržala pokret; čak su i neki vodeći Srbi u republici bili njezin dio.
Čini se da je glavni prigovor hrvatskomu nacionalnomu preporodu, izvan i unutar zemlje, bio taj što su njegovi čelnici probleme predstavljali u nacionalnim okvirima, što ih je odmah učinilo staromodnima, romantičnima, reakcionarnima itd. Međutim, ako je cijela jedna nacija potlačena i iskorištavana, kako se mogu problemi predstaviti u klasnoj ili nekoj drugoj terminologiji? Zajedničko svim hrvatskim klasama i društvenim segmentima jest njihovo hrvatstvo i svi su iskusili negativne učinke zbog toga što su Hrvati. Stoga je logično očekivati da će ih hrvatstvo ujediniti u obrani njihovih ljudskih i nacionalnih prava.
Još od vremena humanizma hrvatski su intelektualci u svojem svjetonazoru bili internacionalisti, ne odričući se vlastitoga identiteta i baštine (Pribojević, Križanić, sljedbenici ilirizma, Strossmayer, Radić itd.), ali su također bili među prvima koji su preispitivali internacionalističke ideologije koje su težile slamanju osobne slobode i individualnosti u ime većega dobra (Strossmayerove borbe protiv papinske nepogrješivosti i hrvatski marksistički revizionizam 1930-ih godina dobri su primjeri). Vodeći intelektualci u najnovijem hrvatskom nacionalnom pokretu bili su svjetski vizionari s jedne strane, a s druge branitelji osobnih i nacionalnih sloboda. To je jasno izrazio vodeći ideolog najnovijega hrvatskoga pokreta Vlado Gotovac, koji je izjavio: „Nikad nisam razumio one koji misle da bi duga trebala biti jednobojna! Jednoliki svijet znači homogenu prazninu! Samo postojanje domovinā može održati ljepotu svijeta – kad odanost njegovoj sudbini šarenilo pretvori u harmoniju.37 Jasno, njegova vizija miroljubiva svijeta jest ona gdje se svaka boja, svaka kultura, društveni segment, nacionalna skupina i svaki pojedinac doživljavaju kao blagoslov, a ne kao prokletstvo. Stoga, ono što je potrebno nije prisilno objedinjavanje čovječanstva u monoton i podjarmljen mehanički svijet, nego kreativna ljudska sloboda, sloboda odgovornosti, sloboda različitosti i usklađivanje tih razlika u dugi čovječanstva. Svakako je to humanistička i internacionalistička vizija, ali to nije internacionalizam prisilne asimilacije, imperijalizma ili totalitarne ideologije. To je internacionalizam kroz slobodu.
Zašto negativno viđenje?
Jasno je da postoji oštra dihotomija percepcije hrvatskoga nacionalnoga pokreta između samih Hrvata i angloameričkoga svijeta. Iako su Hrvati svoju borbu doživljavali kao dio ljudske potrage za slobodom, dostojanstvom i samoupravom, pa čak i očekivali puno razumijevanja u pluralističkim društvima, mnogi su ih angloamerički promatrači prikazivali kao ništa više od strastvenih reakcionara koji se nisu mogli odmaknuti od svojega unatrag okrenutoga mentaliteta. Legitimno je pitati se koji su bili razlozi tako negativne prosudbe posljednjega hrvatskoga nacionalnoga pokreta. Brojni su odgovori na to pitanje, uključujući osobne simpatije i antipatije, politički pragmatizam i viziju svijeta. Pokušat ćemo ovdje dati barem neke vjerojatne uzroke takva pogleda Zapada na Hrvatsku i Hrvate u nedavnoj prošlosti.
Postoji vrlo malo napisanoga materijala na engleskom jeziku koji se bavi hrvatskim nacionalnim pokretom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, a među onima koji su pisali na tu temu vrlo je malo njih pokušalo analizirati sam pokret: njegovo podrijetlo, ideologiju, ciljeve, vizije, metode, zahtjeve itd. Glavni interes promatrača bio je kako je hrvatski nacionalizam utjecao ili može utjecati na odnose Istok-Zapad. Dakle, iako su se promatrači malo razlikovali u svojim viđenjima pokreta, svi su imali isti pristup problemu i iste temeljne pretpostavke, koje se mogu sažeti u sljedećem: Jugoslavija možda ima ugnjetavački komunistički sustav, Srbi bi mogli biti hegemonisti, Hrvati možda imaju legitimne pritužbe; iako pozdravljamo slobodu, pluralizam, tržišnu ekonomiju itd., jedinstvena „Jugoslavija je u ovom trenutku najbolje rješenje za Zapad“.38 Svatko tko se čak i približi ljuljanju temelja Jugoslavije opasan je za mir u svijetu i prema tomu negativac. Nadalje, Komunistička partija jedina je transnacionalna snaga u Jugoslaviji koja drži zemlju na okupu, stoga bi i naša potpora Partiji trebala biti bezuvjetna.39
Glavni razlozi takvih razmišljanja uglavnom proizlaze iz vizije da svijet treba ostati takav kakav je bio posljednjih nekoliko desetljeća, da međunarodnim društvom trebaju dominirati dvije supersile. Hrvatski nacionalni pokret ili drugi slični pokreti u svijetu relevantni su samo utoliko ukoliko ometaju tu ravnotežu snaga. Već je neko vrijeme očito da je Sovjetski Savez bio „pripitomljen“, da je odustao od svojih ranih revolucionarnih ambicija te je postao tek tradicionalna velika sila. Ljudima s takvim svjetonazorom ideje o jednakosti nacija, pa čak i država, slobodi potlačenih naroda itd., predstavljaju samo manje probleme ili želje i razmišljanje idealista i/ili nemoćnih. Prema njihovu mišljenju emancipirani bi svijet rezultirao međunarodnom anarhijom. Time, dužnost je i odgovornost velikih sila spasiti svijet od samoga sebe. Oni su jedini koji mogu koordinirati ekonomsku međuovisnost i zadržati politički status quo (iz altruizma, naravno!). U određenom smislu, taj je model sličan ekonomiji kapanja (trickle-down), smanjenju poreza na poduzetnike i bogate u domaćim ekonomskim i socijalnim politikama u nekim zemljama ili ulozi Partije u drugima. Za one na vlasti svijet je šahovska ploča na kojoj, nadaju se, igraju dvije supersile. Taj stari europski koncept politike moći prenesen je u svjetsku arenu. Prava, slobode i jednakost lijepe su riječi, ali bez političke realnosti.
Na drugoj strani, postoje buržoaski i socijalistički internacionalisti koji u ime svojega svjetonazora teže slomiti sve individualne slobode. To su uglavnom intelektualci koji vjeruju da će modernizacija i/ili revolucija izbrisati sve naše razlike. To znači da ćemo u asimiliranom i jednoličnom svijetu živjeti u miru i sreći. Za takve vjernike „oni koji se zamotaju u skute nacionalizma žive u opasnoj prošlosti.40
Zanimljivo je da takvi internacionalistički glasovi najčešće dolaze iz zemalja među onima koje su u svjetskoj igri. Ta vrsta „internacionalizma“ također često dolazi od onih koji imaju ekonomski ili politički interes biti internacionalisti. To se može nazvati „Coca-cola“ internacionalizmom, a ne humanističkom vizijom budućnosti. Internacionalisti te vrste obično „vole“ cijeli svijet stojeći na leđima nekoga tko im je blizu.
Čini se da većina angloameričkih promatrača Hrvatske vidi hrvatski nacionalizam iz pragmatične političke, bipolarne svjetske perspektive. Ne čudi stoga što dolaze s negativnim zaključcima o hrvatskom nacionalnom pokretu i njegovim vođama. Barem je jedan od promatrača koji su pisali u britanskom časopisu bio dovoljno iskren priznati da „ni jedan zapadni intelektualac koji ima samopoštovanja nije podigao glas u obranu [hrvatskih] studenata i intelektualaca u zatvoru, ni u ime profesora i sudaca koji su bez formalnosti otpušteni… Nije ni čudo da su, kad je najgore završilo, zapadni diplomati odahnuli s očitim olakšanjem i međusobno se nadmetali uvjeravajući i svoje urede i gostujuće strane dopisnike o Titu, da je ‘starac još jednom spasio jugoslavensko jedinstvo, a nakon svega to je jedino što je važno za sve nas’“.41
Ideologije, ljudska i nacionalna prava, pravda, humanizam, suđenja, zatvori, život ili smrt imaju vrlo malo veze s takvim pragmatičnim pristupom. Bitno pitanje za njih bilo je što će se dogoditi ako se Jugoslavija sruši ili se njezini temelji poljuljaju. Opet, nije stvar u samoj Jugoslaviji, nego u njezinoj geopolitičkoj važnosti.
Postojala je stalna zaokupljenost sovjetskom enigmom. Što bi oni radili na Balkanu? Jedan od učinaka sovjetskoga pitanja bilo je to da su Hrvati osumnjičeni ili izravno optuženi za kontakt sa Sovjetima. „Rusi dolaze!“ dugo je bila taktika jugoslavenskoga režima. Poruka Zapada nacijama u Jugoslaviji također je bila „ostanite zajedno ili izvisite odvojeno“.42 Navodno, Jugoslavija i njezin „obrambeni sustav i odlučnost iza njega zlato su u banci na koje računaju američki stratezi“.43 Ali povijesni pokazatelji ne daju nikakva jamstva za takvo uvjerenje. Naprotiv, treba imati na umu da bi se sutra moglo ponoviti ono što se dogodilo s obrambenim sustavom Jugoslavije 1941. godine.
Da zaključimo, povijesni dokazi pokazuju da je nacionalizam bio vrlo fluidna ideologija. Koristili su se njome ekstremna ljevica i krajnja desnica, kao i liberali; svakakve su se vlade na nju pozivale: tiranske (lijeve i desne), autoritarne, kraljevske i demokratske; bile su imperijalističke, ugnjetavačke i oslobađajuće. Mogle su biti loše ili dobre, ali puno je puta njihova moralna kvaliteta vezana uz perspektivu iz koje se promatra.
Većina angloameričkih promatrača na hrvatski nacionalni pokret kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih gledala je u negativnom svijetlu. Međutim, razlozi takva tumačenja događaja u Hrvatskoj predodređeni su prvotnim uvjerenjem promatrača da je jugoslavenska država prijeko potrebna za ravnotežu snaga u Europi. Nadalje, dokazi ističu da su problemi među narodima bili primarni uzrok unutarnje nestabilnosti Jugoslavije, stoga se svaki znak hrvatskoga nacionalizma doživljava kao štetan jer može prouzročiti raspad zemlje. Štoviše, primarna funkcija moralnih prosudbi i etiketiranja hrvatskoga pokreta i njegovih vođa bila je razoružavanje od bilo koje moralne vrijednosti u očima potencijalnih simpatizera izvan zemlje.
Neki također misle da je Jugoslaviji potrebno više vremena i da će se tada razne nacije i nacionalnosti rastaliti i postati jedna nacija. Jedan proučavatelj nacionalizma napisao je ne tako davno o takvim novim multinacionalnim i multietničkim državama sljedeće: „Stavljeni u lonac fizičke blizine, pokriveni poklopcem zajedničkoga političkoga sustava, izloženi vrućini kulturne i društvene razmjene, različiti će se elementi nakon prilično dugoga vremena skuhati… u varivo. Varivo ne će biti sasvim homogeno. Još uvijek moći će se naići na zrno riže, na list luka, na komad mesa ili komadić kosti. Ali očito će to biti jedno varivo sa svojom posebnom aromom i okusom.“44 Međutim, oni koji raspiruju vatru ispod lonca poznatoga kao Jugoslavija i željni su skuhati „jugoslavensko varivo“, trebali bi biti oprezni, jer su najnovije naznake da bi im lonac i varivo mogli prsnuti u lice.
Bilješke:
27 Paul Lendvai, „Yugoslavia in Crisis“, Encounter, Vol. 39, No. 2, 1972, str. 68.
28 Rusinow, Crisis (Part I), str. 18-19.
29 Ibid., str. 18.
30 Frey, „Yugoslav Nationalisms“, (Part 1) East European Quarterly, Vol. 10, No. 4, 1976, str. 439.
31 Alvin Z. Rubinstein, „Whither Yugoslavia?“, Current Histor, Vol. 64, No. 381, 1973, str. 204. i Alvin Z. Rubinstein, „The Yugoslav Succession Crisis in Perspective“, World Affairs, Vol. 135, No. 2, 1972, str. 103.
32 Gary K. Bertsch, „The Revival of Nationalisms“, Problems of Communism, Vol. 22, No. 6, 1973, str. 8.
33 Ibid., str. 11.
34 Brown, „The Balkan“, str. 246.
35 Klein, „The Role of Ethnic Politics“, str. 357.
36 Pedro Ramet, „Yugoslavia and the Threat of Internal and External Discontents“, Orbis, Vol. 28, No. 1, 1984, str. 113.
37 Vlado Gotovac, „Autsaiderski fragmenti“ (III. Dio), Kritika, sv. 2, br. 8, 1969., str. 538.
38 Ramet, „Yugoslavia“, str. 120
39 Klein, „The Role of Ethnic Politics“, str. 362.
40 George Macesich, Economic Nationalism and Stability (Now York: Praeger, 1985), str. 3.
41 Lendvai, „Yugoslavia in Crisis“, str. 69.
42 Robin Remington, „Yugoslavia-the Strains of Cohesion“, Survival, May-June, 1972, str. 116.
43 Sterling, Clair, „Tito’s New Balancing Act“, Atlantic, Vol. 231, No. 6, 1973, str. 50.
44 Benjamin Akzin, State and Nation (London: Hatchinson University Library, 1964), str. 83-84.
Prijevod članka “Croatian Nationalism And The Croatian National Movement (1966-1972) In Anglo-American Publications – A Critical Assessment”, Journal of Croatian Studies, sv. XXX, 1989. Kraća inačica ovoga rada predstavljena je na međunarodnom simpoziju „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću“ održanom na Macquarie University, Sydney, Australija, 2. – 7. listopada 1988.
(Svršetak)
