Prisjećanja Franje Plavšića
Iz knjige Franje Plavšića (Privlaka, 29. kolovoza 1946.), hrvatskoga kemičara, toksikologa i redovitog profesora na Farmceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Vrlo pregledno će i stručnjak i laik u knjizi našega vodećega toksikologa dr Franje Plavšića pronaći odgovore na pitanja koja se tiču svega kemijskoga što djeluje na čovjeka, od sredstava za čišćenje u domaćinstvu do pesticida, lijekova i nedozvoljenih stimulansa.
Ovaj dio me podsjeća na atmosferu uoči raspada bivše države.
“Moje najzanimljivije iskustvo s depresorima dogodilo se negdje 1988. u vrijeme vrućeg ljeta. Nazvao me prijatelj klinički toksikolog, koji je na Rabu preko ljeta obavljao dužnost interniste u tadašnjoj Talasoterapiji. Objasnio mi je da se neka Njemica otrovala i on je odlučio poduzeti što može. Cijela priča je išla čudnim smjerom. Netko je po gradu pisao na njemačkom ružne antinjemačke parole, što nije bilo zgodno u doba kad su Nijemci napunili otok kao turisti. Konačno je tadašnja milicija uhvatila na dijelu Njemicu i priveli su je skupa s 104 njezinom prtljagom u duševnu bolnicu Kampor. Svima se činilo da Njemica ne može biti normalna kad piše takve parole u tuđini. Njoj se hospitalizacija očito nije sviđala i jedno jutro su je našli u komi na njezinom bolničkom krevetu, a pokraj nje je ostala otvorena velika plastična vrećica puna svakakvih lijekova. Moj prijatelj je shvatio da bi se moglo raditi o fenobarbitonu i sličnim tvarima, pa je primijenio forsiranu diurezu očekujući poboljšanje, a od mene je tražio da obavim hitnu analizu uzoraka, koje će mi poslati. Rekao mi je da čekam autobus s Raba, koji stiže na Starčevićev trg oko 19:30 h. Ja sam naravno došao 15 min ranije i besposleno šetao ispred Starčevićevog doma sve tamo do Esplanade. Odjednom me zaustavio neki milicajac mrko gledajući. „Daj ličnu!“, procijedio mi je kroz zube i ja sam mu je pružio računajući na to da sam potpuno nevin. Pozorno je uspoređivao moju sliku iz osobne s likom ispred sebe, a onda je oštro upitao: „Šta radiš tu?“. Ja sam mu objasnio kako čekam autobus kojim će stići uzorci za analizu, a onda odlazim na Rebro obaviti analize. Čini se da ga je to još više učvrstilo u sumnjama, a onda sam shvatio da tamo baš i nije pravo mjesto za dolazak nekog autobusa. Autobusi su uvijek dolazili na autobusni kolodvor i stvarno je ovdje mirisalo na ilegalni prijevoz putnika. Milicajac je još jednom pogledao mrko i stavljajući moju osobnu u svoj džep rekao mi je samo: „Da se nisi mico odavde! Ja ću da pazim na tebe“. Onda se okrenuo i odšetao nogostupom prema križanju s Gajevom. Nije mi bilo ugodno što me milicajac sumnjiči, ali sam mislio da će se sve srediti kad preuzmem uzorke. Uto je stigao i autobus, a ja sam malo pričekao dok putnici ne pohvataju svoju prtljagu da bi se obratio vozaču autobusa. Ovaj mi je spremno dodao veliku plastičnu vrećicu s dvije manje vreće u njoj. Zahvalio sam mu se i okrenuo se potražiti milicajca, ali taj je već stajao pokraj mene. Opet mi se isljednički obratio: „Daj da vidim šta imaš!“ Da sam barem dohvatio vrećicu s epruvetama krvi odnosno mokraće vjerojatno bi slučaj brzo završio, ali ja sam mu dodao vrećicu s tabletama crvene i plave boje. On se zagledao u vrećicu široko otvorenih očiju, a onda se oglasio moj pager. Tu sam spravicu stalno morao nositi sa sobom za slučaj da netko na Rebru traži moju pomoć. Samo bi se na ekranu pojavio broj telefona koji moram nazvati i onda bih ja nazvao i vidio na koji način mogu pomoći. Policajac mi je dohvatio pager gledajući ga zadivljeno, a onda je glasno komentirao gotovo s poštovanjem: „Dakle i diler i svodnik!“ Pokušao sam mu objasniti da moram hitno na Rebro obaviti analizu i uporno mu pokazivao onu drugu vrećicu s epruvetama, ali on se nije obazirao nego me mrko upozorio da ga moram slijediti u policijsku stanicu. Onog časa kad me nazvao dilerom i makroom sve mi je postalo jasno. Ja sam se njemu učinio sumnjivim što u samo predvečerje patroliram ulicom na kojoj su se baš tada počeli sklapati poslovi između prostitutki i mušterija, a one silne tablete su govorile u prilog njegovoj sumnji da je uhvatio uglednog dilera, koji se sporazumijeva sa suradnicima preko pagera. Bio sam očajan zbog nekoliko razloga. Nisam mogao potražiti telefon da vidim tko me i zašto zove, a auto sam parkirao na Tomislavovom trgu, gdje je parkiranje bilo zabranjeno i vjerojatno me očekivala kazna. Vrlo brzo smo se našli u Matičinoj ulici i milicajac me ponosno uveo u nekakvu prostoriju. Trebalo je čekati na ispitivanje iako sam ja stalno upozoravao da moram što prije napraviti analizu, a lagao sam da možda nekome život ovisi o tome koliko ću brzo stići na Rebro. Dao sam podatke o mjestu svog stanovanja i o tome koga se na Rebru može pitati za mene. Konačno se pojavio nekakav inspektor sa smiješkom na licu i objasnio mi kako sam naprosto imao lošu sreću da me presretne novi milicajac bez ikakva iskustva, a s velikim ambicijama. On je mislio na mom slučaju graditi karijeru. Inspektor je shvatio i moje strahove u vezi krivog parkiranja i ponudio se da će on osobno poništiti kaznu, a mene je ispratio sve do auta. Onaj milicajac je sjedio u prijemnom uredu očajna lica i vjerojatno spreman na veliko ribanje. Naravno da analiza više nije bila ni potrebna budući se Njemica sasvim lijepo oporavljala i trebali su je dan kasnije pustiti iz bolnice. Našao sam etinamat u njezinoj krvi, a među tabletama je bilo etinamata i fenobarbitona. Kasnije su ti rezultati poslužili za pisanje nekog rada u domaćem časopisu, pa je ipak bilo neke koristi od mojeg uhićenja s teškim optužbama za jednog znanstvenika.
