Knjiga odiše hrvatskim patriotizmom
“Crtice o ribarstvu uopće – a nadasve u području bivše Republike Dubrovačke” tiskane su u “Jadrana”, Dubrovnik, 1930. godine. Autor Vlaho Fortunić (1863.-1937.) zaslužni je učitelj, kulturni radnik i amater povjesničar čiji prilozi vrijednosno odudaraju od izvanrednih i značajnih opažanja folklora, obrta, etnografije i drugo do na brzinu nabacanih teza koje nisu uvijek suvisle ni pitke. Iako je knjiga objavljena usred diktature kralja Aleksandra Karađorđevića ona odiše hrvatskim patriotizmom.
Da se izbjegne svaka zabuna Fortunić započima riječima: “Srećan je svaki narod kojeg je Bog obdario morem. I naš hrvatski narod spada među te sretnike, jer ima svoje more, svoj Jadran koji umiva našu obalu od Soče, pa čak do albanskih granica dolje na jugu.”
“Jadransko more jest naš najljepši ures; ono je najjači bedem naše slobode; bez njega bismo bili kao siroče bez majke svoje, kao čovjek bez pluća, a veličanstvena palača bez vrata.”
“Jadran nas spaja sa kulturnim narodima. On nas je podigao na kulturni stepen, da se odlikujemo nad drugim narodima, koje morski slap ne štraplje (sapientis sat!).
Pa usred diktature Fortunić iznosi osrednju ali nacionalno žestoku pjesmu Kriletića (Antuna iz Preparandije?, op., T.T.)
“Na Jadranu bura duva Da se tresu i gore Bura duva, Hrvat čuva I primorje i more!
Želja sunca, kad ga sprati K sinjem moru toplome Zakleo se da ga dati Ne će nigda nikome !
Blažilo mu ljute zime Bje mu pluća i oko Nosilo mu svjetom ime Milo more široko,
Pa rad njega nema mira, Ne poznaje ni brata U zjenicu svak mu dira Tko mu Jadran svojata!
Fortunić navodi da ribarstvo moralno odgaja, misleći kao uvjereni katolik i na apostole: “Šaka ljudi ukrcaju se na malene njihove lađe i žrtvuju svoju osobnost. U ribarskoj lađi nema više sebičnosti. Svi skupa vrijede i mogu uspjeti, pojedinac ne može ništa. Zajedničko im je povjerenje da drug drugu život povjerava; zajednička im je borba, zajednički trudi, napori i pogibelji. Iz sve te zajednice izvire zajednička ljubav, koju trpi i pobjeđuje u najvećoj borbi.”
Obrazlaže da ribar zna razne vrsta riba i dr. živih bića, njihove navike, staništa i način ulova, meteorologiju, astronomiju, ima sjajno pamćenje, živo pripovijedanje ali i uslijed opasnosti duboko religiozno čuvstvo i zdrav duh i tijelo.
Tko se Boga boji taj ima i srama ljudskoga veli Fortunić. Nadalje smatra da treba stvarati ribarske udruge, jer da Vlada, pa i banka radije daje zajam ili pomoć udruzi nego pojedincu.
Da ne bude po staroj poslovici “Ribareva žena, svakog dobra željna” trebala bi vlada platiti putujuće učitelje koji će ribare poučiti racionalnom uzgoju i izlovu riba, a osobito modernim napravama na otvorenom moru.
Fortunić naziva dinamit “paklenim” sredstvom, a osobitu mržnju pokazuje prema dobroćudnim pliskavicama (dupini, delfini) koje bi tamanio svim mogućim sredstvima i dijelio obilate nagrade za ubijene primjerke ribarima, ribarskim stražama, kapetanima, financima, mornarima, vojnicima…
Čak i danas (2022.)vidim kod mnogih ribara tu atavističku karikaturalnu mržnju prema razigranim bićima kojih je sve manje, a riblji fond nam je desetkovan kočama, roniocima i dr činiteljima.
Doznajemo od Fortunića da su još (1930.) na snazi austrijski propisi o ljetnom lovljenju srdela.
Dandolov zakon iz doba Napoleona smatra zastarjelim i nepogodnim, te se zalaže (po meni nerazumno) za donošenje ribarskog zakona na temelju ribarskih običaja.
Ono što su Mlječani tobože rekli Austrijancima: “Kad ste došli dobri ste došli, ali znajte da nećemo novoga zakona na staru zemlju”, mislim da time cilja Fortunić na Srbe kojima je more zadnja briga. On želi obnoviti dubrovačke zakone o ribolovu, što je ipak precjenjivanje drevne Republike i njenih često mudrih običaja.
Za poznavanje dubrovačkih običaja Fortunić upućuje na Libri viridis i Libri crocei, te rukopise kanonika don Antuna Liepopili – “neumorne pčele radilice i najboljeg poznavaoca domaće povijesti.”
Skladan red je krasio Republiku, tako su i kod ribanja trakta (trata, mreža srdelarica) na srdele
ili lova na tune kod ribolovnog mraka vadili bruškete (ždrijeb, srećka) kod kneza ili suca i sl.
Naime bilo je dobrih mjesta (posta) koje su zvale “glavne” i lošijih koje su zvali “službenice”
Mrežice (vojge) nisu smjele ribati na postam(a) ni u blizini…, a navlastito kad bi trakte svijetlile na istim. Poste nisu smjele biti zapriječene vršvam (vršama), parangalima ili malim mrežicama. (popunicama, bukvarama i prostricama)
Definirano je točno gdje se može loviti mrežicama, te se pripuštalo na postu tek kada je trakta obavila svoj ulov.
Tuna se lovila u Rijeci ribarici (Ombli), donekle u valama slanjskoj (Slano), doljskoj (Doli) i zatonskoj i brodačkoj (Broce kod Stona).
U Brocama se lovilo i polande (palamide), trupače, luca (mala tuna). Kod ulova tuna u Brocama i malostonskom zaljevu u vrijeme Republike vadilo se bruškete. (srećke)
Betondići su se iz obližnjeg Kobaša po autoru obogatili na ribi.Od 36 komada tuna davalo se knezu stonskomme polovicu (18), od čega bi knez 12 poslao (2/3) Malome vijeću u Dubrovniku, a 6 biskupu stonskom i uredima.
Ako bi se ulovilo više od 36 komada knez bi opet dobio samo 18, ali bi ribari častili biskupa, kanonike, ponekad franjevke i dominikanke u Stonu, a desetina je svakako išla klarisama u Dubrovniku. Austrija uzima ribarima trećinu ulova, a samostane i crkvenjake više ne uzima u račun. Zakonima iz 1459., te 1516. i 1521. Dubrovačka vlada zaštićuje mrijestilišta u Rijeci dubrovačkoj i ograničava izlov ribe. Zaštićene su i stonske Mladine i solila, Jezero na Mljetu i Bistrina (selo od Stona prema Neumu)
Bilo je i privatnih ribnjaka kao uz vilu Giorgi (Đurđević), danas (1930.) Svilokos (to zna Marinica Giorgi zašto je Svilokosu ostavio), vila Papi i vila Sorgo u Rijeci, vila Radić u Gružu.
U Slanome ribnjak je bio uz franjevački samostan, gdje je sada 81930.) kuća nasljednika Marka Milića. Bujnost stonskog podmorja tumači ispravno Fortunić zdravom šumom.
Voda donosi u more humus na kojem izvrsno raste morska trava, krasna riblja ispaša.
Riba se “jagmi” i za kukcima, čahuricama, gusjenicama. Stonske Mladine obiluju cipolima, (l)ovratama, smudutima (lubinima), grbovima (korbama, tj. kavalima), trigljama idr.
O jeguljama i grujima (ugor)… ima takovih eksemplara da im se čeljade divi… a što da rečem o pešima ili glavočima što svoje stanove dube u glibu. Fortunić ih djeli na dvije skupine; žudiji (Židovi?!) i travaši.(Gobius cruentatis, G. ophiocephalus)
U potok Darka zalijeće se često riba, a osobito veliki smuduti (od naručja)
Tu su i Mala i Velika voda koje privlače ribu. U solila (bazene za pravljenje soli) dolazi mnogo hranjivih tvari od uginulih raka, gambora, obrvana (vrsta ribice, aphanius fasciatus) te kukaca i ličinaka te je i slanost utjecala na veliko tovljenje ribe koja tu ulazi kroz posebna vrata.
Tu su samo smjeli ribati stonski biskup i (ili) knez.
Kasnije su seljaci iz Stona, Kuta i Česvinice u solilima lovili na jesen i u zimu, često sa najprimitivnijim alatima. (osti, šiljci, kučala od drva i željeza, janke, košičanje.
Još veća strahota što bi riba izginula ako bi plitko more naglo zaledilo.
Tek negdje pri kraju 19 stoljeća na intervenciju potpisanoga (Vlaha Fortunića) zabranjen je ribolov u solilima, a vrata stalno zimi držala otvorenima.
Fortunić navodi da je 1888. na sv Martina učinila tako užasna studen da su se smrzla solila.
“Onoga dana u solilam se nahitalo na kvintale ribe, da su seljaci po pune sepete na mazgama u Česvinicu gonili.” O Božićnim blagdanima iste 1888. g. otišao je Fortunić sa prijateljima u Broce
, gdje se mladost uželjela lijepe ribe. Jedan se vrsni “strijelač” otisne do Mladine i za pola sata vrati ;” u lukoći pleštu repom cipoli širi nego dulji, a na pajulu (daska podnica) leže smuduti od naručaja, iz njih teče još crvena hladna krv. Na drugom mjestu vidimo (l)ovrate gdje još duhate (dišuće) otvaraju svoje crljene škrge.”
“Bročani, moji miljenici! Čuvajte, kao što su i Vaši stari čuvali tu bogatu njivu, te ne dopustite ribanje u Mladinama sa šabakama (vrsta mreže i barke), bucanjem (lupanjem) i bliskanjem, dok ostima i dokesom (na svijeću), pa i parangalima možete probirati oboritu ribu a da se ne odučite lijepog zalogaja, jer osti i parango(al) ne utamanjuju ribarstvo.”
U Stonu je 20 godina službovao Fortunić, 1886. – 1906.
Opisujući samostan sv Marije na Mljetskom jezeru kaže da su kolone nekad bile pune malvazije, te da ga Perilo pokraj mora podsjeća na ogromnoga gruja, koji se je bio udomaćio, skoro pripitomio, te bi na zvižduk brata laika, koji bi mu hranu donosio, ispod ploče izašao i mirno gledao, te donešenu hranu jeo. Ubili su ga izletnici, te je brat laik grozne suze lio.
(sličnu priču o pripitomljenoj ribetini čuo sam u Rijeci dubrovačkoj; pitao sam zašto čovjek taj zanimljivi fenomen ne prijavi TV ekipi, odgovoreno mi je da bi netko od gledatelja došao na ideju velikoga gruja ubiti, op., T.T.)
Na ulazu mora u jezero (danas bočato, nekad slatko) benediktinci su imali mlin koji je radio na plimu i oseku. Mostić koji se tu nalazio razbio je J. B. Tito da može ulaziti sa gliserom.
Veća riba sa izuzetkom orhana (gofova) ne ulazi u Jezero radi plićine. Dva vrela koja Fortunić naziva Fontana i Vrbovačka potpomažu razvoj školjkaša, pa i kamenica.(oštriga)
Malo jezero bogato je svakom ribom, osobito cipolima, (l)ovratama, smudutima, sarcima (šarag),
lignjama, trigljama, (tragalj ili trilja?), grujima i murinama. Pošto obiluje vodom (Mali i Veliki Pomor, pod Glogon) jezero ima veliki broj školjaka, kamenica, mušula (dagnji) i veličanstvenih palastura.
(nedavno sam ronio među velikim palasturama, pomorila ih je bolest, ima li veze sa otpadnim vodama ili kruzerima?, op., T.T.)
Južnjačka fantazija našega Fortunića misli da bi Jezera mogla i najveće gradove opskrbljivati ribom, realno jedva bi jedan neboder u Zagrebu hranila kroz godinu, i to bi riblji fond brzo iscrpilo.
A Fortunić bi još tu dizao i tvornice za preradu ribe?!
Što sve Fortunić nalazi u Jezerima. Jastoge od 9 do 15 kg, grujeve do 20 kg i više, (l)ovrate od 5 – 6 kg, smudute do 15 kg.
Tu se nalaze i posebne srdele, “domorodnice”, koje prezime na dnu, a na proljeće ih love vojgama. Blato na Mljetu (blata su najčešće slatke i bočate vode) ima jaz gdje se lovi na kvintale jegulja i ugora. Oko 1970. je jedan jaz u Kozarici zatrpao poput mitskog Anteja veliki radnik Marin Radulj – Titan (preminuo u 97 godini 13. 5. 2021.) o kojem su snimani dokumentarni filmovi, a jezero puno jegulja je i danas kraj Blata gdje sam boravio kod Sršena i pio izvrsno bijelo vino kod Bušurela.
Bilo je dana kada se na parangale hvatalo morskih golubova (vrsta manje raže sa bodežom na repu) do 150 kg (zajedničke težine, najteži u Jadranu imaju 15 kg, op., T.T.).
Od Sv. Nedjelje do Kuta u malostonskom zaljevu ima “kotilo” mekušaca, tu se love hobotnice od 6 do 20 kg. Hvali Fortunić obilje ribe malostonskog zaljeva; zapaža tamo riblju mlađ (riblje mlijeko)
prema Trpnju srednje srdele (sardjele), prema Makarskoj veće.
Nadam se da Fortunić zaista ne vjeruje u legendu prema kojoj je u Bistrini riba iskakala na kopno pri propovijedi fra Andrije sa Sardinije i fra Ivana Engleza.
Zgodno je napomenuti da se Otok života kod Stona nekda nazivao Govanj.
Pri kopanju čatrnje (zdenca) u Ošljem (primorsko selo znamenito sa svoje romaničke crkvice Rotonde) naišli su na zidine pod zemljom, kore od kamenica, te novac na kojem je krava koju sisa tele, a na drugoj strani trokut sa napisom Daršon. (valjda Daorson, Daorsi su ilirsko pleme na Neretvi, vrlo grecizirano op.,T.T)
“Takovih i njima sličnih novaca iz ilirskih vremena imao sam više puta prilike nabaviti baš iz stonskoga primorja i Stona .” (V.F.)
Nikakvo čudo da su solana, riblja lovišta i strateški poluotok zapeli za oko trgovcima Daorsima.
“Dubrovčani su se koristili kamenicama iz Bistrine da počaste bosanske paše i vezire, kada bi dolazili u Gabelu ili Mostar.” Usto bi darivali i malvaziju, a je li to halal hrana ne znam (op., T.T.).
Samostan u Slanom po Fortuniću imao je do polovice 19 stoljeća i do 30 barijela (barila) malvazije. Što je za Fortunića trigalj, da li trilja ili tragalj? Zar se ta ribica poklanjala pašama ili nosila u Carigrad?
Sjetio sam se našeg boležljivog premijera pri ovom iskazu Fortunićevom: ” O usojehu liječenja anemične bolesti i slaboga teka kamenicama osvjedočio sam se kroz 20 godina mog učiteljevanja u Stonu na školskoj djeci, pa i na mojoj, te su se kamenicama liječila.”
(Svršetak u sljedećem broju)
