Debljina ozonskog omotača znatno se povećava i smanjuje iz godine u godinu. Očitanja iz 1957. godine, međutim, pokazuju da je debljina ozonskog omotača otprilike ista kao i danas
Mjerenja razine ozona iznad južne Norveške pokazuju da se proces stanjivanja dogodio na sličan način 1940.-1946. i 1978.-1987. i 1988.-1994. -osim što su izmjereni ozoneleveli bili niži 1940-ih nego sada.
Izvor: Prilagođeno od Thormoda Henriksena, “Ozonski omotač i ultraljubičasto zračenje”, 1994.
Drugi način preuzimanja nepouzdanosti teorije oštećivanja ozona je ispitivanje faktora fudgea u načinu na koji su prikazani podaci priče o zastrašivanju. Harvardska astrofizičarka Sallie Baliunas stavila je podatke u perspektivu u radu predstavljenom na kongresnom saslušanju o ozonu, 20. rujna 1995. Baliune su se usredotočile na nepouzdanost procjena iscrpljivanja ozona, koje su tvrdile čak 0,3 posto osiromašenja godišnje. Prirodna varijabilnost ozonskog omotača, rekla je, redovi su veličine veći od navodnog “iscrpljivanja” koje je stvorio čovjek. “OverWashington, DC”, napomenula je, “ozon varira godišnje za 25 posto, nekih 80 puta veći od navedenog antropogenog pada.”
Nadalje, svaka procjena “iscrpljivanja ozona”, rekla je, mora uzeti u obzir prirodnu varijabilnost Sunčeve ultraljubičaste proizvodnje (što je ono što uopće stvara ozonski omotač) i promjenu uzoraka vjetra i meteoroloških uvjeta, osobito u gornjoj atmosferi. Osim toga, kao i na ozonskom omotaču, Baliunas je također ispitao statističke metode fudgea koje koriste teoretičari o iscrpljivanja ozona kako bi uljepšali svoju teoriju. U izvješću Svjetske meteorološke organizacije (WMO) iz 1994. o iscrpljivanju ozona, na primjer, procjenjuje se iscrpljivanje počevši od dvije točke, 1970. i 1978.-1979. Izbor za drugi skup podataka je jasan; Tada su sateliti započeli mjerenja. Izbor za prvu polaznu točku, navodno proizvoljnu, zapravo je dizajniran za iskrivljavanje ozonskog zapisa. Debljina ozonskog omotača znatno se povećava i smanjuje iz godine u godinu. Očitanja iz 1957. godine, međutim, pokazuju da je debljina ozonskog omotača otprilike ista kao i danas; dakle, nije bilo dugoročnog iscrpljivanja ozonskog omotača. Ignorirajući očitanja ozona prije 1970. godine, WMO započinje svoju analizu s “godinom maksimalnog obilja ozona za cijeli 34-godišnji rekord ….” Kao što Baliunas komentira:
“Odabirom 1970. ili 1978.-1979. kao polazne točke stvaraju se maksimalni mogući silazni trendovi u ozonu od tada. Odabir polazišta, na primjer, 1976. ili 1957., ne bi ukazivao na značajan silazni trend od tada. Činjenica da zaključeni trend u potpunosti ovisi o odabiru krajnjih točaka znači da trend nije pouzdano određen.”
Još jedno grafičko izobličenje u izvješću WMO-a je povećanje iscrpljivanja ozona iscrtavanjem vrlo malih promjena izvan konteksta. Jedna WMO brojka, koju je istaknuo Baliunas, izostavlja nultu točku ljestvice, tako da količina iscrpljivanja izgleda izuzetno velika s jedne točke podataka na drugu. Kada se WMO brojka usporedi s normalnim prikazom istih podataka (slika 2, dolje), kako primjećuje Baliunas, “smatra se da su fluktuacije ozona beznačajne.”
Podaci za razinu ozona na sjevernoj hemisferi pokazuju beznačajne varijacije, ali se njima može manipulirati kako bi se pokazalo što izgleda kao velika rupa, jednostavno promjenom ljestvice. Dr. Baliunas je u svom svjedočenju pred Kongresom istaknula da verzija ovih podataka o ozona Svjetske meteorološke organizacije (a) izostavlja nultu točku ljestvice, čineći da se male varijacije čine vrlo velikima. Isti podaci koji se gledaju na ljestvici od 0 do 350 (b) pokazuju da su fluktuacije ozona beznačajne. Izvor: iz svjedočenja dr. Sallie Baliunas u američkom Kongresu, 20. rujna 1995.
Strah od raka
Kako je takva tehnička stvar kao što je stratosferska kemija postala dominantna na naslovnicama širom svijeta i mobilizirala političare da uvedu zabranu koja će njihove nacije koštati više od 5 bilijuna dolara u sljedećih nekoliko godina? Odgovor je strah od povećanog broja smrtnih slučajeva od raka kože jer više ultraljubičastog zračenja pogađa Zemlju, navodno rezultat iscrpljivanja ozona. Da nije bilo masovne histerije koja je nastala zbog navodnih opasnosti od povećanja stope raka kože, danas ne bi bilo zabrane CFC-a, a novine se ne bi ni potrudile pokriti to pitanje.
Na primjer, tijekom istog razdoblja od četiri do šest tjedana kada se iznad Antarktike pojavljuje takozvana ozonska rupa, na istom području razvija se i rupa dušikovog oksida (NOx). I takozvana ozonska rupa i rupa dušikovog oksida nastaju na Antarktici istim prirodnim fenomenima, ali spominjanje ove i drugih neobičnih pojava nad Antarktikom otvorilo bi previše pitanja u glavama ljudi o izvanrednoj kemiji koja se odvija na krajupolarne zime na Antarktici i navela bi ljude da preispituju strah od ozona. Dakle, NOx rupa se nikada ne spominje.
Pogledajmo teoriju UV/raka. Prvo, priče o zastrašivanju o osiromašenju UV zračenja i ozona temelje se na povećanju UV zraka koje su minuskulne, u usporedbi s prirodnim varijacijama u UV-B-u koje su određene nečijom nadmorskom visinom i udaljenošću od Ekvatora. Drugo, nema dokaza da su se razine UV-B povećale na površini Zemlje, unatoč tvrdnjama o iscrpljivanju ozona širom svijeta. I treće, biološka istraživanja sada pokazuju da ne uzrokuje maligne vrste raka kože, već UV-A, koji nije probiran ozonskim omotačem.
Teorija oštećivanja ozona predviđa da će doći do povećanja razine UV-B zračenja na površini za 10 do 20 posto kao posljedica iscrpljivanja ozona za 10 do 20 posto. To se može činiti kao veliko povećanje, osim ako se ne zna nešto o geometriji Sunca i Zemlje. UV-B varira za 5.000 posto od Ekvatora do Poljaka. Također varira s nadmorskom visinom. To je rezultat jednostavne geometrije: Na Ekvatoru je više izloženosti sunčevoj svjetlosti, a atmosfera je tanja u planinama, tako da više UV-B prolazi. U srednjim geografskim širinama kao što je ona u Sjedinjenim Državama, povećanje UV-B-a od 1 posto ekvivalentno je kretanju 6 milja južno (bliže Ekvatoru). Dakle, navodno povećanje UV zračenja, prema teoriji, bilo bi ekvivalent onome što bi osoba dobila kada bi se kretala 60 do 120 milja južno – što je ekvivalent preseljenju iz New Yorka u Philadelphiju. Stvarna instrumentalna mjerenja ultraljubičastog zračenja na površini pokazuju da nije došlo do povećanja razine UV zračenja, unatoč raširenim tvrdnjama o iscrpljivanju ozona u sjevernim geografskim širinama. Baš kao i kod ozonskog omotača, razine UV zračenja prolaze kroz ogromne sezonske fluktuacije. Količina dolaznog UV zračenja modulirana je s nekoliko čimbenika, uključujući kut Sunca u to doba godine (najniže zimi), dolazno sunčevo zračenje, sunčeve pjege, debljinu ozonskog omotača, meteorološke uvjete (naoblaka i tako dalje) i zagađenje. Točno određivanje količine UV zračenja zahtijeva dugoročna očitanja preko opsežne mreže. Zanimljivo, iako su deseci milijardi dolara potrošeni na “istraživanje ozona” gotovo da nijedan novac nije potrošen na UV očitanja na površini. Najopsežnija studija do sada UV-B zračenja na površini je ona koju su proveli Joseph Scotto i njegovi suradnici na Nacionalnom institutu za rak. Studija, objavljena u veljači 12, 1988, izdanje Science, predstavila je dokaze da se količina UV-8 koji je dosegao zemaljske stanice diljem Sjedinjenih Država nije povećao, ali se zapravo smanjio između 1974. i 1985. godine. Umjesto da se raduju rezultatima, promotori straha od iscrpljivanja ozona pobrinuli su se da je mreža promatračkih stanica ugašena, smanjenjem sredstava (manje od 500,000 dolara od više od 1,75 milijardi dolara istraživačkih sredstava za proučavanje “klimatskih promjena”).
Jedan od nedavnih pokušaja proturječenja Scottovoj studiji bio je članak J.B.-a. Kerr i C.T. McElroy, objavljeni u časopisu Science 1993. godine, tvrdeći da je uzlazni trend UV zračenja iznad Toronta. Rezultati su intemacijski bili vijesti na naslovnicama, ali kada su ubrzo drugi znanstvenici pokazali da se takozvani trend temelji na neispravnoj statističkoj manipulaciji ovaj obrnuti dobio je malo publiciteta. Cijeli “porast” UV-a temeljio se na očitanjima provedenim tijekom posljednja 3 dana od pet godina mjerenja!
Točna statistička analiza pokazala je da je trend UV-a bio nula, odnosno da se količina UV zraka nije ni povećala ni smanjila tijekom petogodišnjeg razdoblja). Zanimljivo je da je kanadska studija odbijena za objavljivanje od strane Naturea. U vrijeme kada je kanadski rad predan znanosti, F. Sherwood Rowland bio je predsjednik Američkog udruženja za napredak znanosti, izdavač znanosti. Prema upućenim izvorima, Rowland se zabio u objavljivanje rada unatoč očitim pogrješkama.
(Nastavak u sljedećem broju)
