Kolokvijalni termin za cjelokupnu tajnu komunističku političku policiju u SFRJ
Naziv UDBA, premda je još 1967. promijenjen u Služba državne sigurnosti/bezb(j)ednosti (SDS/SDB), ostao je sve do danas najčešće korišten kao kolokvijalni termin za cjelokupnu tajnu komunističku političku policiju u SFRJ, kao što je slučaj i u Sovjetskom savezu (KGB – Komitet gosudarstvenoj bezopasnosti /Komitet državne sigurnosti/), Rumunjskoj (Securitate – Departamentul Securitatii Statului /Odjel državne sigurnosti/), DDR-u (Stasi – Ministerium fϋr Staatssicherheit /Ministarstvo državne sigurnosti/) itd. UDBA je zapravo kratica za Upravu državne bezb(j)ednosti, koja je bila civilna kontraobavještajna služba komunističke Jugoslavije. Ustanovljena je početkom 1946. nakon reorganizacije Ozne (Od/j/elenje za zaštitu naroda), koja je kao jedinstvena (i vojna i civilna) partizanska tajna služba osnovana 13. svibnja 1944. godine. Iz Ozne će nastati ne samo Udba, nego više-manje i sve ostale jugoslavenske (kontra)obavještajne službe.
Komunistička Jugoslavija naposljetku će imati po dvije obavještajne i kontraobavještajne službe te jednu mješovitu obavještajno-kontraobavještajnu službu:
* Uprava bezb/j/ednosti (UB) pri Saveznom sekretarijatu za narodnu o/d/branu (SSNO), poznatija u javnosti po svojoj prvoj pokrati KOS (od Kontraobavještajna služba), bila je vojna kontraobavještajna služba, a Služba državne sigurnosti/bezb(j)ednosti pri Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove (SSUP) ona civilna;
* XII. (obavještajna) uprava pri Generalštabu JNA, poznatija po nazivu Vojno-obavještajna služba (VOS), bila je vojna obavještajna služba, a Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) pri Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove (SSIP) ona civilna;
* Teritorijalno izviđačko-obavještajnu organizaciju (TIOO) u sustavu Teritorijalne obrane (TO) bila je pak vojno-civilna obavještajno-kontraobavještajna služba.
O Udbi i KOS-u, kao i njihovoj prethodnici Ozni, objavljeno je 20-ak što znanstvenih, što memoarskih i publicističkih knjiga, također i mnoštvo novinskih feljtona i članaka. O njima je snimljeno i više dokumentarnih filmova. Vrlo malo se pisalo, međutim, o SID-u, VOS-u i TIOO-u. Ova potonja služba, TIOO, i dandanas je gotovo nepoznata javnosti.
Donekle sustavni radovi o VOS-u i TIOO-u objavljeni su u knjigama „Vojnoobaveštajna služba“ i „Teritorijalna odbrana“ u nakladi Vojnoizdavačkog i novinskog centra iz Beograda. Ta izdavačka kuća, međutim, bila je u sastavu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i Jugoslavenske narodne armije (JNA), pa su navedene knjige služile isključivo kao interni priručnici za obuku njihovih kadrova. Nosile su oznaku – Vojna tajna.
Tek nešto malo više podataka objavljeno je o SID-u, i to djelima bivšeg visokog dužnosnika SID-a Antuna Duhačeka „Ispovest obavještajca – Uspon i pad jugoslavenske obaveštajne službe“ i Marka Lopušine „Ubij bližnjega svoga I-IV“ te kasnije u memoarskim knjigama Tamare Nikčević „Goli otoci Jova Kapičića“, Tvrtka Jakovine „Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta“ i Frane Krnića „Crni kaputi, bijele rukavice“.
