Plenković se ponaša kao kumordinar Žorž
Kakva nas budućnost čeka to samo Bog zna, ali ipak pozabavit ću se činjenicama iz kojih je razvidno dosta toga; jer po jutru se dan poznaje. Najprije bih čestitao našim nogometašima i posebno hrvatskom izborniku Zlatku Daliću koji je znao unijeti (katolički) duh obiteljskoga zajedništva, poštenoga rada, vjere, nade – svega onoga što nam nedostaje u politici.
Podsjećam na skupinu u kojoj se nalazila Hrvatska. Maroko koji danas ima blizu 40 milijuna stanovnika, s brojnim “kolonijama” u Francuskoj, Španjolskoj i naravno Belgiji s kojom smo također bili u skupini. U samom glavnom gradu Europe je pola milijuna simpatičnih Marokanaca (meni kao društvenom Mediterancu dragi ljudi) koji imaju svoje kvartove i hodaju usred Europe u narodnim nošnjama rodnoga kraja. Starijih od 60 godina u Maroku je svega 8 posto, dok su starci u SAD-u i Europi većina bijeloga stanovništva; to dobro znaju ljudi iz političkoga marketinga koji su vrlo vitalnoga starca Donalda Trumpa i prilično nevitalnoga Joea Bidena kandidirali za predsjednike. Mislim da je Maroko oko 1915. imao isto stanovnika koliko i Hrvatska; 1960. oko 12 milijuna, danas blizu 40 milijuna.
Hrvati su mogli izdržati dva svjetska rata, iseljavanje u SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Latinsku Ameriku, Europu kada su imali 4 i više djece po obitelji. Danas prosječna Europljanka ima dva braka i jedno dijete.
Vojni rok je ukinut, u obrtničke struke i tehnička zanimanja idu samo oni koji moraju, unatoč računalima birokracija kvasa, a poduzetni i “bistri” su utekli sa sela. A selo samo sebe hrani, selo daje obrtnika, pomorca, vojnika, svećenika, dalo je i Nikolu Teslu! Bez sela nema naroda, to znaju i Izraelci i zato imaju kibuce!
Zapadu je danas glavno pitanje blagosloviti eutanaziju i pobačaj, te se pobrinuti za tobožnja ljudska prava 0,5 posto homoseksualne populacije, koja se ne može reproducirati. Za to vrijeme razvijaju se dronovi, robotika, jačaju azijske ekonomije, a na pragu Europe se vodi bratoubilački rat ljudi istoga jezika, vjere i rase (rase i kulture kao objektivne činjenice, makar smatram sve ljude braćom). Ukrajinaca se već i prije rata iselilo 10 milijuna od onih 52 iz 1990. godine, Europa je propustila pomoći razvoju poljoprivrede i turizma, kao i solidne administracije.
Europa se pokazala nemoćnom parirati Rusiji i SAD-u. Narod se podijelio, iako je očito da je na referendumu za nezavisnost Ukrajine čak i rusofoni i Rusima naseljen istok Ukrajine glasovao 70-80 % za nezavisnost zemlje (osim Krima, oko 50 %). Rusi su zauzeli Istok i sada lome infrastrukturu jer znaju da Europa energetski ovisi o njima, a SAD i Engleska ne će ulaziti u rat. Hoće li SAD dati Ukrajini oružje kojim ona može dosegnuti ciljeve u Rusiji? Mislim da hoće. Hoće li Rusija napasti iz Bjelorusije i izložiti Kijev humanitarnoj krizi? Nažalost vrlo vjerojatno. Kako će rat u Ukrajini djelovati na predsjedničke izbore u SAD-u gdje se narod očito podijelio na dva nepomirljiva tabora? Naime, Bidena podržavaju New York, Kalifornija, liberali, veći dio Afroamerikanaca (zašto?) i etničkih Meksikanaca i dr. “latinosa” (osim Kubanaca). Teksas koji čini trećinu ekonomije SAD-a, farmeri, radnici, vojska više su skloni predsjedniku Trumpu. Već smo kazali da Trump može biti dobitak za Hrvate u BiH, ali gubitak za Crnu Goru u kojoj vrije između Crnogoraca i crnogorskih Srba, a strateški je važna zbog ulaza u Jadran (Boka), te za BiH i Dubrovnik. Makedonija je dio istoga geopolitičkoga lonca, svakako povezana sa Sandžakom i Kosovom.
Postoje li dvije Europe? Ne, postoji ih daleko više, i to ćemo vidjeti.
Istočna Europa u kojoj prednjače Poljska (proamerička i antiruska) i Mađarska u kojoj Viktor Orbán imponira mudrošću, dalekovidnošću i obranom nacionalnih interesa.
U mnogim državama, osobito u Francuskoj postoji podjela na tradicionaliste i liberale i socijaliste. Francusko-njemački odnosi su teški za usklađivanje, Italija je podijeljena još i na sjever i jug, Španjolska ima Baske i Katalonce, Belgija (opet) Flamance i Valonce, a Britanija je srećom izašla.
Hrvatska izbacuje zadnji adut suverenosti (valutu), otvara Pelješki most s europskim kapitalom, kineskim radom i slovenskim arhitektom, osim građevinaca (spekulativni kapital koji bezdušno uništava resurs prostora) i turizma ne proizvodi ništa. Uništili smo Imunološki zavod koji u vrijeme današnjega specijalnoga rata je trebao jamčiti kakvoću seruma i cjepiva, količinu i cijenu. Uništili smo Plivu, INA-u, nacionalnoga giganta u strateški najvažnijoj grani, a to su Konzum i poljoprivredna proizvodnja.
Užasna je činjenica da je za obuku ukrajinskih vojnika i time de facto uključivanje Hrvatske u ukrajinsko-ruski rat glasovalo čak 97 zastupnika, što znači i svi članovi HDZ-a i IDS-a. Razumije se da sam za primanje ukrajinskih izbjeglica i humanitarnu pomoć napadnutoj državi, ali mala zemlja poput naše, i još k tome na osjetljivom geopolitičkom položaju ipak mora birati bitke u koje će se uključiti.
Još jedna mala stvar koja nas veseli; dok je „premijer“ servilan poput natkonobara u elitnom hotelu (kumordinar Žorž u EU-u) dotle Predsjednik znade muški docirati i bez dlake na jeziku reći popu pop i bobu bob. Obojica su silno bahata i neodgojena djeca komunizma. Oni pak koji bi trebali nositi nadu, vjeru, humanizam i rimsku uljudbu su naravno Crkva. Ali Crkva želi biti dio mode, ploviti u skladu s vremenom i jasno je da će se pod takvim vodstvom brod nasukati. Čak i kada na meniju bude afganistansko jelo, kao kod riječkoga nadbiskupa bez grba i titule. Dosad su nam bili krivi drugi, i Austrijanci i Mađari i Turci i Srbi i Englezi i Talijani; ovaj puta ćemo kusati što smo sami zamijesili.
Bon Appétit svima u 2023. godini, a osobito riječkomu nadbiskupu!
