Hrvatska će propadati sve dotle dok se ne pojavi hrvatski Viktor Orbán
Opet ću biti dosadan ponavljajući što danas znači suverenitet, posebice za malu ili srednju državu. Prva točka je osiguranje demografije (natalitet, prestanak iseljavanja!) i ravnomjerna popunjenost teritorija, posebice sela i manjih gradova. Školski primjer je politika Izraela (kibuci!), ali i Francuske u doba generala Charlesa de Gaullea.
Druga točka bez koje je prva teško moguća jest proizvodnja hrane. Uništavanjem Agrokora ujedno je slomljena i domaća proizvodnja hrane, osobito strateški bitna u istočnoj Slavoniji i Baranji. Agrokor je nemajući podršku domaćih banaka (koje i ne postoje) morao poslovati s Rusima, jer su kamate za održavanje i širenje tržišta od Slovenije do Srbije i Crne Gore bile tako visoke da su tražile stopu rasta poduzeća od 10 posto godišnje. Namjesto da država preuzme kontrolni paket dionica i veže poljoprivredne proizvođače (posebno stočare i voćare) u mostarskoj, banjolučkoj i sarajevskoj regiji, ona je na pravno neuredan način preuzela Agrokor (od čega ćemo imati na međunarodnim sudovima ogromne štete), ona (država) je uz jezive troškove administracije i tzv. stručnjaka uništila i preprodala raskomadane dijelove. Kao da kirurg umjesto da pomogne čovjeku spasiti život uzme i odijeli ruke, glavu, noge itd.
Ne ulazim u eventualne pogrješke Ivice Todorića u vođenju tvrtke, niti u pitanja privatizacije. Brodogradilišta nisu prenamijenjena u vojne svrhe ili gradnju manjih jedinica poput jahti već su služila za kupovanje socijalnog mira. Pelješki most je priča za sebe, kineski graditelji, slovenski arhitekt, novac EU-a. Ipak u toj priči postoji i pozitiva.
Seoski turizam u Dalmaciji može biti protuteža masovnom turizmu koji ždere prostor i stvara od ljudi gotovane koji ovise o jednoj plašljivoj, makar i unosnoj grani. Korona, nemiri u arapskom svijetu, problemi Republike Turske i Sirije omogućili su Hrvatskoj rast noćenja, ali ne i rast kvalitete ponude i sadržaja.
Energetika je treća točka, prebolno je govoriti i o događajima u INA-i.
Četvrta je monetarna suverenost, odsad nemamo ni vlastitu valutu, niti vlastite banke, pa ne možemo onda imati ni vlastitu razvojnu politiku.
O zlatu, Narodnoj banci, dr. Željku Rohatinskom, nalazištima nafte u Siriji, već sam dosadio.
Zdravstvo i školstvo su pogrješnim razvojnim modelom pred kolapsom, osobito mi je tragična priča o Imunološkom zavodu i svjetski priznatom stručnjaku i jakom karakteru dr. Srećka Sladoljeva, koji je prošao kao bos po trnju. Slično je i dr. Slavko Sakoman prošao križni put hrvatske birokracije.
Danas dakle ne postoje državotvorne stranke, ne postoji niti može postojati samostalna vanjska politika; Hrvatska je talac Bruxellesa koji je smatrao da može lavirati između Istoka i Zapada; pokazalo se da nema cilja niti jedinstva! Hrvatski narod između onih koji još uvijek veličaju Sutjesku kao toliko nepotrebno i besmisleno krvoproliće i onih koji folklorno gangaju o Juri i Bobanu nema nažalost prave domoljube i znanstvenike poput Zorana Metera koji bi hladne glave, vodeći prvenstveno računa o hrvatskim državnim interesima plovili kroz Scile i Haribde povijesnoga bespuća, osobito teška za male narode. Takvu snagu ima danas srednjoeuropski državnik Viktor Orbán, rođen u Biogradu na Panonskom moru.
Crkva…, o tome ne ću, to je ‘netema’! Krizantema. Narcis. Kao ni o administraciji. Toliko grješaka to je već sustavni grijeh struktura! Planski. Sudstvo sam iskusio na vlastitoj koži, ako želite trošiti vrijeme i novac tražite zaštitu svojih prava i sloboda na sudu. Skup šport! Ostajemo dakle na brodu kojemu su jarboli slomljeni, a kapetan sluša upute na daljinski od ljudi koji nisu vidjeli mora. Što nam ostaje kao alternativa? Tomislav Tomašević? Uvoz nesvrstane radne snage? Odlazak u inozemstvo? Ili treba obrađivati svoj vrt i okretati se kako vjetar puše. Jer mi kao narod nismo više subjekt politike.
