Plenković svake godine omogućuje i financira velikosrpsko iživljavanje Milorada Pupavca i drug9ih preostalih četnika
A čemu uopće Srb? Odgovor je dala još 1971. godine Savka Dabčević-Kučar u svojoj knjizi; „Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“ koja je bila svjedok jednog takvog mitinga 1971. godine. Opisujući svoju borbu s dijelom srpskih partijskih kadrova, „stvarnih velikosrba i četnički nastrojenih Srba“, opisala je, pod naslovom „Miting u Srbu“, što se 27. srpnja 1971. ondje zbivalo i kako je ona osobno to doživjela. „Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu…“ Ali čemu danas, s kojim ciljem?
- Jugoslavije nema, nestala prije 30 godina.
- S njom su nestale i stečevine NOB-a, jer je Jugoslavija nastala u NOB-u
- JNA nema, nestala skupa s Jugoslavijom! Nestala JNA, nestao Maršal!
- Nema lika i djela druga Tita! Ništa od njegova lika i djela nije ostalo!
- Nestalo bratstvo i jedinstvo, koje su razbili Srbi sa svojom granicom na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Pupovac prošle godine poručuje „da su se Hrvati i Srbi ujedinili oko ideje zajedničke slobode“. Koje ideje zajedničke slobode? Bratstva i jedinstva? Što je od te ideje ostalo? Velikosrpska i JNA agresija na Hrvatsku i BIH. To je ta ideja zajedništva!
Hrvati su se oslobodili jugo-srpskog jarma Olujom 1995. godine, i da nema u Hrvata Juda, ne bi Pupovac doživljavao ekstazu velikosrpstva (četništva) u Srbu. Tko mu je od Hrvatskih političara to omogućio?
– 2009. Slobodan Uzelac, Sanaderov potpredsjednik vlade, odobrio je 1.600.000,00 kuna za obnovu spomenika u Srbu. Vlast plaćena bezobzirnim udarom na hrvatsku suverenost, povijesne činjenice, zdrav razum i žrtve četničkih pokolja
– 2010. Jadranka Kosor, nakon Sanadera predsjednica Vlade iz HDZ-a, članica IFIMES instituta, suradnica Bude Lončara i Stipe Mesića, odobrava još 2.163.000,00 kuna da bi kamen za obnovu spomenika specijalno dopremili iz Srbije. Velikosrpski kamen na velikosrpskom spomeniku uz obilatu pomoć orjunaških komunista.
– 2010. Luka Bebić, zahvaljujući ideji pomirbe političar i predsjednik Sabora, koristi položaj i pristaje biti pokrovitelj ove velikosrpske proslave.
Do danas su ovu povijesnu nakaradu posjetili Ivo Josipović, Luka Bebić, Stipe Mesić, Zoran Milanović, Vesna Pusić i Damir Kajin. A zadnji udar na same temelje na kojima je stvorena RH izvršio je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, uzevši SDSS kao koalicijskog partnera u Vladu! Agresor u Vladi države na koju je izvršio agresiju i vrši je upravo preko Srba i dan danas našim novcima izdvojenim kao kulturnu manifestaciju SNV-a. Apsurdno!
Ovo su „kulturne manifestacije“ za SNV :
– Dan proboja logoraša iz Jasenovca 1941. – JUSP Jasenovac,
– Dan sjećanja na Jadovno 1941. – Jadovno, Trnovac, Gospić,
– Dan ustanka naroda Hrvatske – Srb,
– Godišnjica partizanskog proboja obruča na Biljegu – Petrova Gora, Vojnić,
– Komemoracija za ubijene mještane Varivoda – Varivode, Kistanje,
– Komemoracija za žrtve dječjeg ustaškog logora u Sisku – Sisak,
– Obilježavanje godišnjice ustaškog zločina nad pravoslavnim Srbima kotareva Glina i Vrginmost – Glina
– Komemoracija u Gudovcu i Grubišnom polju – Spomen područje Gudovac, Gudovac
– Obilježavanje prve ustaničke puške i pokolja u Banskom Grabovcu – Banski Grabovac, Petrinja
Pitam se tko dopušta ovakve „kulturne manifestacije“, ustvari proslave zločina koje su četnici i talijanski fašisti počinili nad nedužnim stanovništvom hrvatskih naselja 27. 7. 1941.
Dana 23. srpnja 1941. sastali se u Benkovcu predstavnici okupatorske fašističke prefekture iz Zadra s ličkim četničkim vođama po imenu Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajo Omčikus, Vlado Novaković i Ilija Zečević, sve istaknuti lički četnici i dogovorili podizanje ustanka 27. srpnja u Srbu. I što se dogodilo u Srbu upravo taj dan 27. srpnja 1941. godine? Hrvati katolici iz Drvara i Petrovca bili su dan prije, 26. srpnja, na blagdan svete Ane, na hodočašću u Kninu. Sljedeći dan, 27. srpnja, na povratku iz Knina, dočeli su vlak četnici iz Srba i pobili sve hodočasnike Hrvate katolike, njih oko 300, među njima i žene i djecu i njihovog pratitelja svećenika Jurja Gospodnetića. Zločini su nastavljeni i sljedećih dana pa su već 28. srpnja u obližnjem selu Brotnju, između 44 stanovnika sela, ubili njih 37. Sljedeća dva dana u selima Rudopolju i Mazinu zaklali su 24 mještanina, među njima 7 žena i nekoliko djece. U Krnjeuši su 9. i 10. kolovoza ubili 219 mještana Hrvata, među njima gotovo pedesetero djece do 12 godina. I Pupovac izjavljuje 2019. godine: „Bilo je i ružnih stvari u ustanku, odajmo počast i nedužnim Hrvatima“ Ma zamislite ipak je bilo nedužnih Hrvata, ali oni sigurno ne bi željeli Pupavčevu licemjernu počast! https://www.vecernji.hr/vijesti/skup-u-srbu-osiguravaju-jake-policijske-snage-kontra-skup-odrzat-ce-se-stotinjak-metara-dalje-1334896
Od 1971. do danas pokazao se kontinuitet velikosrpske politike i u Jugoslaviji i sada u Hrvatskoj
Evo dijela teksta: „Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. (Savka je pogriješila datum, op.a.). U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.
Bez našega znanja (znali smo samo da će organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi. Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!
Srbin Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, ne ćete više! U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.
U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine. Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje”…
Ako ćemo govoriti o krivcu, zašto se to događa, onda su najveći krivci članovi vladajućeg Plenkovićeva HDZ-a koji se od državotvorne stranke, pretvorio u jude koji dopuštaju da nas Hrvate u svojoj državi Srbi teroriziraju i ponižavaju!
