Bez gorostasnog intelektualnog doprinosa, nepopustljivosti, postojanosti i nepomirljivosti Ante Starčevića nikada ne nastala Nezavisna Država Hrvatska ni današnja Republika Hrvatska
Dana 23. svibnja 2023. Obilježena je 200. obljetnicu rođenja u Žitniku, u Lici, Ante Starčevića. Nadnevak, koji Republika Hrvatska izgleda nije dostojanstveno proslavila. Čak se može govoriti o jednom vrlo suzdržljivom oprezu državnih vlasti (vlastodržaca) kao i političkog staleža. Budući da se radi o jednoj poviestnoj ličnosti prvoga reda, “Otca Domovine”, čovjek se može čuditi a možda čak pravno (opravdano), zakonito uvrijediti u vezi te šutnje (ili te pažljivosti), koju potvrđuju nezahvalnost. Prigodom tako važnog događaja, trebalo se u stvari odati službenu počast, slušati svečanosti, održavati javna predavanja, i sveučilišne nagovore ali do sada mi nismo nažalost ništa vidjeli. Novinar, jurist, pjesnik, ljetopisac, satiričar, jezikoslovac, ideolog i zastupnik, Ante Starčević bio je međutim u drugoj polovici XIX. stoljeća veliki branitelj hrvatske nezavisnosti i suvereniteta. Starčević je bio djelomično hrvatski Mickievic, Sándor Petőfi ili Giuseppe Mazzini. “Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi zemlje i gradovi” imao je običaj propovijedati, prije nego je uporno tvrdio i uvjeravao: »Ni pod Beč, ni pod Peštu nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. (Što bi on rekao danas o diktatima iz Bruxelesa?) On je pravilno nadodavao, ponavljao: »Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode« !
Ne zaboravimo da bez gorostasnog intelektualnog doprinosa, nepopustljivosti, postojanosti i nepomirljivosti toga proroka, ne bi, bez sumnje, nikada nastala Nezavisna Država Hrvatska (NDH) ni današnja Republika Hrvatska (RH)! (U vrijeme 1970-ih godina, kada sam upoznao hrvatske izbjeglice u Lyonu, mnogi od njih su imali na zidu, u blagovaonici i/ili sobi za boravak Starčevićev portret – to im je bio jedne vrste svjetionik koji im je pokazivao pravi put).
Izdajnici Slavoserbi
Predhodnik i vidovnjak, Ante Starčević je bio, osim toga, čovjek kolji je znao uvijek ostati jednostavan, skroman, jasan i bezazlen i da politika ne obogaćuje. Za njega je bio izričito važan samo nacionalni i osloboditeljski probitak ili kako je on govorio: »Za stalno svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati«. Njegovo strastveno zalaganje i naklonost svome narodu i svojoj domovini ne spriječava ga da promatra bića i stvari s određenom objektivnošću: “Mi Hrvati”, on konstatira, “imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi čine”. Njegova prevelika nepopustljivost ga je takoder koštala otpora mnogih prohtjevnih, nepoštenih i nečastnih političara, onih koje je on nazivao “Slavoserbes” (i koji nisu uvijek bili toliko daleko od rasnih Srba): “Slavoserbes”, izjavljuje on, “su smetje naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakome kupcu davaju Hrvatsku u nametak; versta ljudi, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudi koje imati svatko bi se stidio osim Austrije i drugih herđavih vladah; ljudi koji najvrstnii možda bi dobil od prave vlade čiste lule; ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu sto je dobro, slavno, veličanstveno; koji su kao zakleti narod hervatski, zbrisati s luica zemlje, te o tomu i rade. To su Slavoserbi”.
Videći istaknutu ulogu osobe A. Starčevića, u svakom slučaju je sigurno da hrvatska vlada i vladajući politički sloj ne bi se nipošto podcjenio odavajući mu izvanrednu počast koju on obilno zaslužuje. Kako je nekada tvdio slavni Robert William Seton Watson, kasnije zvani Scotus Viator: “Koliko dugo ime Katon bude izazivalo poštovanje u modernom svijetu, toliko će pripadati Hrvatskoj da časti i slavi spomen Ante Starčević”.
