Današnje muslimansko viđenje junačke borbe Hrvata u Bosanskoj Posavini nakon završetka Drugoga svjetskog rata
Odžak i Prud, 25. maja 1945 godine, posljednja je bitka Drugog svjetskog rata. Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda, nakon 36 dana krvavih borbi, završena je posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Evropi
Dana 25. svibnja 1945. godine, pao je Odžak. Tako je završen Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini. Borci 16. muslimanske, 19. birčanske, te 14. i 27. srednjobosanske brigade Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, nakon više od mjesec dana teških borbi, slomile su snažan otpor ostataka Hrvatske vojske koji su se utvrdili u i oko Odžaka. Povodom godišnjice ove vojne akcije objavljujemo dijelove iz knjige povjesničara Stjepana Jurčetića, koji je bitku za Odžak detaljno istražio a svoj rad objavio pod naslovom “Odžak i odžačka Posavina 1945. godine”.
Nakon pada Sarajeva 6. travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Srijemskoj fronti, s kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se povlačila prema Austriji.
Jedan od razloga velike žurbe bio je taj što su jugoslavenske vlasti htjele Saveznicima pokazati da kontroliraju situaciju i teritorij te se jedino s njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Izvršenju te zapovijedi Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobići Odžak i krenuti prema sjeverozapadu.
U travnju 1945. godine hrvatska vojska se organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj “Zvonimirovoj liniji”, ali zapovjednik Petar Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati jugoslavensku vojsku i braniti Odžak. U početku je i on razmišljao da se s vojskom povuče na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg čovjeka. Zašto su se odlučili na takav, može se reći samoubilački, potez teško je sa sigurnošću reći.
Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata u Europi. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizanskim snagama. Rajkovačić pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. S municijom su dobro stajali jer su se njome opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić.
Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. Sedam dana ranije, 27. divizija 3. korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presiječe odstupanje hrvatskih snaga u dolini Bosne, k Brodu, uz pomoć 2. armije i 57. divizije, a sve s namjerom da 2. armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovijedao Srbin Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovijedao Hrvat Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovijedao Srbin Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.
Zapovijed je bila “Opkoli i odmah uništi!”
Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša i domobrana u trokutu između rijeke Bosne i Save s dvije strane, i planine Vučjak s treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjobosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila “Opkoli i odmah uništi!” Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, “očistiti teren i uništiti svu bandu”. Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile proboj od sela Svilaja preko Novigrada k Prudu, a da su s 19. srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu. Zapovijed je bila da 16. muslimanska izvrši što jači pritisak na hrvatsku vojsku i time ih onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25. divizije.
Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Srbin Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4. bataljuna 16. brigade Hrvat Matija Tunjić (nekoliko dana kasnije ubijen je i Srbin Miloš Trišić, komandant 19. birčanske brigade).
Zapovjednik akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i “čišćenja”. Četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti hrvatske bunkere, sa ciljem probijanja u “srce” neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane “klinove” u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaško-domobranskog otpora. Znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše i domobrani su se borili na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema.
Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi sve su četničke vođe, izuzev Srbina Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj Njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje “narodnoj vojsci” tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine nad civilima.
Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova. Naime, ustaše su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene jedinice puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke.
Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija fronte se ne će pomaknuti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe su nemilosrdne. O tomu partizani pišu: „Borbe od 19. do 28. travnja bišu (bijahu) žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima sudjelovale jedinice navikle na same pobjede (26. srpska i nepotpuna 27. divizija) očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bio je 630, među njima Srbin Spaso Mičić, zapovjednik 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljun. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa o prsa, ogorčeno… osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.«
Osmog svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovno primakli prvim crtama obrane Vlaške Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišom ih natjerali na bijeg.
Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njezin zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju.
Generali JA Srbin Koča Popović, Hrvat Ivan Gošnjak, Crnogorac Peko Dapčević i Hrvat Aleksandar Kosta Nađ šalju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile engleskih i njemačkih aviona. U njihovom napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić.
Birčanska i Romanijska brigada izvršile su 25. svibnja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe, krvave i žestoke, uporište je bilo zauzeto. Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaša. Zarobljenika nije bilo.
Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda, nakon 36 dana krvavih borbi, završena je posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Evropi.
Oni se nisu htjeli predati
Jedna grupa od oko 170 Hrvata ustaša i domobrana koji su se zatekli u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su na 14. brigadu Srbina Steve Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnoge ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili Pavelićevi vitezovi, pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić.
U šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao križari djelovali do početka 1947., kada će ih izdati jedan ubačeni doušnik. Juro Šebešić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao zadnji vojnik odžačke obrane.
Kakva je bila sudbina Petra Baje Rajkovačića nije posve sigurno. Pretpostavlja se da je bio u skupini koja je probila partizanski obruč. Postoje dvije verzije o događajima nakon proboja. Jedna govori o njegovom oproštaju s preživjelim suborcima i samoubojstvu, druga verzija govori da je uspio prebjeći u inozemstvo te da je navodno viđen u Španjolskoj, godinama nakon rata.
Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili mnoge zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara). Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča. Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila. Dvjestotinjak boraca Garevačke bojne (jedini koji su se predali) odvedeno je u zidanu štalu seljaka Pere Burića da bi potom bili odvedeni u šumu Garevac i tamo poubijani. U gradu su ostale same udovice, a muškaraca osim djece gotovo da nije ni bilo. Samo je u Pećniku ostalo 360 udovica. Prema matičnim knjigama odžačkih župa, tada je poginulo oko 2.500 ljudi.
