Hrvatski Fokus
Povijest

Sjećanja Josipa Splivala (1900.-1994.) i pomorski život na brodu „Maria Immaculata“

Na brodu nije bilo nikakvog socijalnog života i osjećaja. Svak je živio u svom malenom svijetu, u svojim mislima zakukuljen kao svilena buba i ništa s nikim nije dijelio

 

„U Sjevernoj Africi rastu tangerini, a i velike ukusne datule koje su poznate u cijelom svijetu pod imenom ‘daglet noor’. Da je zapovjednik bio kupio nešto od ovog voća za momčad odista ‘dno broda ne bi bilo propalo’. […] Zapovjednik je odmah po dolasku broda otišao na kraj, kako je to bio običaj. Zapovjednici su u ono doba ne samo predstavljali društvo broda, već su djelomično vršili i dužnost agenata, pak su u svezi toga nastojali da se brod što prije iskrca, a zatim ukrca, kako bi se brod što manje u luci zadržavao. To je bilo u interesu zapovjednika, pošto su većina od njih imali akcija [dionica] u društvu broda kojim su zapovijedali. Što veći dobitak broda, to veća korist i samom kapetanu. Društvo je uvijek nastojalo da zapovjednici imaju akcija [dionica] u brodovima dotičnog društva. Zato je na ovim brodovima vladala velika, a često puta i sramotna, bestidna ekonomija, kako bi brod putovao svijetom uz najmanji trošak. Ako je bilo mladih oficira [časnika] koji su bili pošteni, duševni, čovječanskih osjećaja, oni su morali te osjećaje ugušiti, zaboraviti, jer su se oficiri [časnici] palube morali držati točno zapovjednikovih odredaba. Oni su morali tako postupati kako bi zadovoljili zapovjednika i armatura (brodovlasnika), jer je to bio jedini način da bi i oni jednog dana postali zapovjednici brodova. Od kadeta do zapovjednika, pa čak i do brodovlasnika, svi su bili u nekim nevidljivim kliještima. Bolove uštipa tih kliješta mornari su svakodnevno duboko osjećali. […]

Parobrod ‘Maria Imakulata’ [‘Maria Immaculata’] pripadao je društvu ‘Unione Ragusea’, i na dimnjaku parobroda ovoga društva bila su dva slova: U. R., od kojih je momčad stvorila riječi ‘unichi rofioni’ (jedinstveni lupeži). […] Kroz Mramorno more plovili smo većom brzinom, ali kad smo već bili blizu Carigrada jedva smo se krećali uslijed velikog broja parobroda. Tu je bilo ratnih brodova raznih država jer se tada vodio balkanski rat. […] Iz Carigrada do Poti sam svoj rad vršio, ali bez volje jer sam osjećao samoću. Na brodu sam primijetio veliku pustoš i po prvi put osjetio što je biti na ‘lungo corso’ [dugoj plovidbi] pri dugom putovanju. Na brodu nije bilo nikakvog socijalnog života i osjećaja. Svak je živio u svom malenom svijetu, u svojim mislima zakukuljen kao svilena buba i ništa s nikim nije dijelio. […]

Bilo je također i onih koji su smatrali da profesori u nautici u Dubrovniku nijesu ništa znali, i bio je jedan koji je crnilo [tintu] na profesora bacio. Kod razgovora na palubi, ti bi mladići uvijek nastojali da se njihova ‘peceta’ najprije čuje, jer su oni bili školovani. […] To su naravno bile naše dječačke iluzije, jer kad bi mornar stigao u koje mjesto, on bi malo ili ništa unaprijed znao o tome gradu, a niti se je mornarima nikad dalo načina da vide nešto poučno i zanimljivo. Bilo je vrlo malo i oficira koji su bili sposobni da nešto inteligentno ispričaju o mjestima koje su brodovima posjećivali, jer niti njihovi interesi kad bi izašli vani s broda nisu bili veći nego oni od prostih mornara.“ [Drugim riječima, od ponte takujina do ponte micike.] […]

Mali Josip Splivalo je tijekom nevremena rekao strojaru Veljaku „da u kutijici ima krštene vode, blagoslovljenog voska, i raznog bilja i cvijeća kojega se kupi pred križem na dan Corpus Christi [Tijelovo]. Da mu je to moja majka dala uz preporuku da isto čuva i da u slučaju ružnog vremena maleni dio toga baci u more jer da te stvari imaju moć da se opasnost smanji i ružno vrijeme poboljša. […]

Koliko mi je bilo poznato ‘Marija Imakulata’ [‘Maria Immaculata’] nije bio stari brod, ali na njemu nije bilo komfora niti za oficire [časnike]. Voda se nije automatski lijevala u zahode. Zapovjedniku bi se morali napuniti tankovi koji su bili smješteni na gornjoj palubi poviše salona. Strojari nijesu ni to imali, već se je voda u zahod morala lijevati bujolom. Zapovjednik i oficiri [časnici] nijesu imali tekuću vodu za piće ili za pranje, već se je moralo vodu opskrbljivati za svaku sobu u jednoj lamici, a za piti u jednome staklenome bocunu. Voda bi iz praonice curila u jednu četvornu lamicu koja je bila smještena ispod praonice. Ta bi se lamica često puta prepunila i voda bi se po kabini prolijevala, a previše kad bi se brod valjao. Na brodu nije bilo nikakve generalne rasvjete. Dolje pokraj glavnog stroja je bio nekakav aparat za rasvjetu na karbid, ali se je to malo ikad upotrebljavalo jer nije pravilno funkcioniralo. To je bilo samo za stroj i za blagovaonicu strojara. Parobrod ‘Marija Imakulata’ [‘Maria Immaculata’] je bio [iz]građen u Engleskoj i moglo se je očekivati da je mogao biti udobniji. Direktori društva ‘Unione Ragusea’ će biti unaprijed predvidjeli da se [i]zbriše s nacrta sve ono što se je njima činilo suvišno ili nepotrebno. Moguće da bi oni bili i više drugih i vrlo važnih stvari eliminirali, ali im isto neće biti uspjelo radi osiguranja broda. Armaturi [brodovlasnici] su uvijek nastojali da se što je moguće manje potroši za brod jer su vrlo dobro znali da neće ni oni, a niti njihova djeca raditi i topiti se u tim brodovima. […]

Tijekom vremena iskrcavanja rudače dobili smo vijest da ćemo u Rotterdamu ukrcati ugljen, tzv. ‘coal bricks’ za austrijsku mornaricu u Puli. […] Ukrcavanje tog ugljena se je sastojalo u tome da bi se ugljen na lajteru ogradio u jednu četverokutnu piramidu na jednoj platformi koja bi se podigla do našeg broda i spustila u štivu. U štivama su bili ljudi koji su bili vrlo vješti pri ukrcavanju tog ugljena. Oni su vrlo oprezno i na majstorski način polagali taj ugljen kao da su gradili jedan široki i visoki zid od jedne strane štive do druge, tako da među komadima ugljena nije bilo niti malo praznog mjesta. Ta se je opreznost morala upotrjebljavati jer je bilo vrlo važno da se u slučaju ružnog vremena ne bi teret prevalio. Slučajeva kad bi se teret premjestio je bilo mnogo, pak bi se ne samo brod izgubio, nego bi se i cijela momčad utopila. […] Kad je ukrcavanje našeg ugljenog tereta bilo završeno, pred naš brod je došao nekakav mehanički namještaj [uređaj] ‘elevator’ koji je naše bunkere napunio ugljenom u vrlo kratko vrijeme. Ugljen je padao u utrobu bunkera tako hitro i činio je tako veliki žamor kao da su se brijegovi orili. Prije nego je taj elevator počeo bacati ugljen u naše bunkere, moralo se je sve prozorčiće i druge otvore čvrsto zatvoriti jer je cijela sredina broda postala o[p]koljena jednim oblakom ugljene prašine. Ta je prašina posvuda prodrla usprkos naše predostrožnosti da prašina ne uđe u kabine i druge prostorije. Čim je elevator prestao srkati ugljen iz lajtera i bacati ga u naše bunkere, brod se je odmah počeo uređivati i paluba prati. […]

Vino na brodu nije bilo dobre vrste. Galete i riža su često imale grizlica, ne jer nijesu bile dobre i svježe, već jer kašuni u kojima su se galete i riža spremali nijesu bile higijenički napravljene i nijesu se čistile. Ja [‘mali od mesera’ Josip Splivalo] bih često išao s malim od kuhinje pod krmu broda da tamo uzmemo slanoga mesa koje je bilo smješteno u tom predjelu broda u barelima. [Bareli itekako smrde i kad su prazni!] Zapovjednik Svilokos nije bio kupio to slano meso. To je meso bilo tu vrag zna koliko vremena. Kad bi mi išli pod krmu mali od kuhinje uvijek bi uzeo sobom jedan veliki oštri nož kojim bi odsjekao sve ono što je bilo pokvareno oko velikih komada mesa i u more bi to bacio da momčad ne vidi. Tek kad bi on to slano meso ‘isplanjao’ mogao ga je odnijeti u kuhinju gdje bi to meso kuhar uredio i zakišao u vodu cijeli dan i noć. […] U ono bi vrijeme naši kapetani, kao i kapetani manjih naroda kao Grci, Turci, Talijani, kupili najgore slano meso, dosta puta i pokvareno, jer je bilo vrlo jeftino. Voća se momčadi nije davalo, a vrlo potrebnog zelenila sasvijem malo ili nikad, jedino bijelog kupusa kad bi brod bio u luci. Sreća je bila da putovanja nijesu bila duga kao na jedrenjačama jer bi inače momčad oboljela od bolesti ‘beri-beri’.

Zapovjednici su uvijek više zarađivali preko svoje plaće. To je bilo legalno u očima armatura [brodovlasnika] jer su i oni isto činili kad su bili zapovjednici. Zapovjednici su danju i noću mislili na kakav bi način mogli što je moguće više novca zaraditi u najkraćem vremenu. Kad bi im to uspijevalo, oni bi ili kupili dionica u brodovima li bi u društvu drugih kupili svoj brod. Oficiri [časnici] palube su bili svjesni toga jer su vidjeli i pratili što je zapovjednik činio. To je za njih bila škola tako da kad i oni dođu na [položaj] zapovjedništva broda budu usavršeni u ovom nečasnom poslu. I oficiri [časnici] su pri tome planu zapovjednika trpjeli, ali im to nije bilo preteško jer su brojili dane kada će doći njihove ‘žetve’. To je bilo nekakvo nevidljivo kolo, kao u nekom cirkusu, ali kolo koje se je okretalo pomoću nevidljive, ali stalne sile.

‘Prova di fortuna’ [nezgoda na brodu] je bio jedan od načina ili slučajeva kad bi se zapovjednik okoristio. Pripovijedalo se da se pok. kapetan Marko Krstelj, sin pok. kapetana Luke Krstelja iz Kučišta, koristio nevremenom kad je bio zapovjednik i učinio ‘prova di fortuna’ [nezgodu na brodu]. Njegov brod je bio pun pšenice od koje je u more bacio nekoliko vreća, ali da je ‘podmitio’ noštroma i dva mornara koji su se po zakonu morali zakleti da su u more bacali pšenicu dulje vremena. Oni su uistinu bacali u more pšenicu dulje vremena, ali pšenicu nijesu bacali u more u vrećama, već kroz jednu malu ‘špiricu’ (lijevak) kroz koju je sasvijem malo pšenice palo u more. Ono što nije u more bacio, ali što je u knjigu zapisao da je bacio, on je prodao i za sebe zaradio veliku svotu novca. Kapetan Marko Krstelj je zaista zaslužio ‘dekorcijun’ (odlikovanje) za njegovu lukavštinu. […]

‘Žbiri’ su gotovo uvijek znali kad će koji veliki brod proći kroz kanal i čekali bi skriveni, u baštini da brod pristane i iskrca kontrobanat [krijumčarenu robu]. Stijepo Bojanić, mjesni oficir od sanitadi, jedno bi oko zatvorio, a drugim bi na drugu stranu gledao u vrijeme kad bi mornari i kapetani svoje stvari u barke ukrcavali. Stijepu Bojaniću su bili puno dragi engleski biskviti u krasnim kanama, moguće više kane nego njihov sadržaj. Kapetani su poznavali tu njegovu ‘bolest’ i uvijek bi mu nekoliko tih kana s biskvitima ostavili po raznim mjestima u salonu koje bi Bojanić pokupio i odnio. […] Ja [Josip Splivalo] nijesam bio na gornjem podu u kućama svih kapetana koji su živjeli u našoj okolici [Vignja na Pelješcu], ali u onima u kojim sam bio uvijek sam vidio svakojakog materijala. Tu je bilo tele, konopa razne debljine, vesala, bucela, penela [penila] razne veličine, piture od raznih boja, bujola od drveta, jarbola za barke, lantina i perfino buškajina [brodskih ljestvi od konopa s drvenim prečkama]. […]

Bilo je na Pelješkoj rivijeri kapetana koji su se još mladi iskrcali i više na more nijesu išli. Živjeli su udobno u svojim lijepim kućama, okruženi zelenim parkovima. Ti bi kapetani uvijek kupili bolji komad mesa i uvijek bi bacili svoj bijeli krtolić ‘parunu’ od trajete da mu u nj stavi najveću ribu, još prije nego bi se cijela ganga-mreža na trajetu potegla. Sjećam se tako magazina kap. Pave Krstelja pokraj mora. Zvao bi me da mu pomognem urediti ga. Gore na podu imao je svakog materijala što ga je on donosio kući dok je zapovijedao parobrodima ‘Martinolich’. […]

U ono doba na prostoru Vignja i Kučišta vlake su bile pune svakojakih brodica i svakome je bilo nešto potrebno za njihovo uzdržavanje. Ipak ti kapetani, koji su imali svakojakog materijala, nijesu nikad ili malo (i)kad dali nešto onima kojima su bili potrebni. U mnogim slučajevima im je sam taj pribor propadao, a da nikome nije bio od koristi. ‘Kako došlo – tako pošlo’ uobičavalo bi se kod nas reći. Bilo je zapovjednika još u vrijeme stare Austrije, a kasnije i u staroj Jugoslaviji, koji su prikraćivali momčadi na plaći, a nadasve kad bi mornaru dali novca u stranim lukama. Kapetani nijesu bili učeni bankiri [bankari], ali su mnogi bili vješti u novčanim poslovima za svoj interes. Takvih je kapetana bilo i u staroj Jugoslaviji, koji su znali da tlače momčad, a osjećali su zaleđe vlasti. Ako bi se koji mornar bunio, bio bi nazvan imenom koje je tada bilo teško za mornara.

Opisujući ove male slabosti nekih naših starih kapetana ne treba ih opet prestrogo suditi. Nisu oni ipak bili tako ‘strogi’ kao što su bili kapetani na tuđim brodovima. Među stranim kapetanima, engleski su na jedrenjacima, a kasnije na parobrodima, bili najgori. Ne samo da je njihovo ponašanje prema momčadi bilo surovo, nego su i tjelesno mučili, batinali mornare. Oni su znali i za najmanju stvar raspeti mornara na sartijole i nemilosrdno ga bičevati. Nesretni bi mornar u mnogim slučajevima umro. Engleski parobrodi su imali gvozdene kaveze gdje bi mornara vezana zatvorili, kad bi protestirao protiv slabe ili smrdljive hrane. Taj okrutni postupak engleskih zapovjednika opisao je engleski kapetan A. A. Bestic u knjizi ‘Kicking Canvas’. Blaži postupak, koji je kod nas vladao, ima se djelomično pripisati i samosvijesti naših dalmatinskih mornara koji ne bi dopustili takav postupak. Bila su dva neobična slučaja u staroj Austriji koja su se dogodila na parobrodima. Jedan, kad su ložači u peć bacili jednog strojara. Drugi je slučaj bio kad su neki mornari napali surovog zapovjednika Bijelića i dobro ga izbatinali; bili bi ga valjda i u more bacili da mu nije pomoć došla. […]

Na engleskim jedrenjacima i parobrodima bili su ljudi svakovrsnih narodnosti, većinom bez stalnog doma. Za takve ljude se hladni Englez nije brinuo, već ih je smatrao gore nego marvom. Englez se smatrao da nije stvoren kao drugi čovjek. No, njihovi se kapetani ni prema ljudima svoje narodnosti nijesu bolje odnosili. […]

Stigosmo tako u Pulu. Dolazak u ovu luku bio je za cijelu momčad od velikog interesa jer je to bila glavna ratna luka tadašnje Austro-Ugarske monarhije. U njoj se mogla vidjeti druga slika nego u ostalim našim lukama. […] Admiralski i zapovjednički luksuzni motorni čamci sjekli su more na putu od velikih ratnih brodova do Briona, punih oficira, da se onamo sprovedu do jutra u otmjenom društvu dama.“ (Josip Splivalo, Sjećanje na jedno moje putovanje iz Trsta za Sjevernu Afriku, Naše more, god. V, br. 3, Dubrovnik, 1958, str. 194; Josip Splivalo, Putovanje i život na „Mariji Imakulati“, Naše more, god. V, br. 6, Dubrovnik, 1958, str. 344-345; Naše more, god. VI, br. 1, Dubrovnik, 1959, str. 61-62; Naše more, god. VI, br. 2, Dubrovnik, 1959, str. 171; Naše more, god. VI, br. 4-5, Dubrovnik, 1959, str. 242-243; Naše more, god. VI, br. 6, Dubrovnik, 1959, str. 291-292; Naše more, god. VII, br. 1, Dubrovnik, 1960, str. 40-41. Vidi također doživljaje od 1912. godine i dalje: Josip Splivalo, Kruh sa sedam kora, „Novi list“, Rijeka, 1966, str. 44, 48-49, 54, 56-57, 59-60).

U Pomorskom muzeju u Dubrovniku izložena je slika parobroda „Maria Immaculata“ (DUM PM 680) koji je izgrađen u South-Shieldsu 1905. godine, inače uradak poznatog slikara parobroda John Henry Mohrmanna. Prvotno je brod bio u vlasništvu parobrodarskog društva Unione (Raguseo), a od 1918. godine Dubrovačke parobrodarske plovidbe. Kasnije je plovio pod imenom „Dubravka“, te je nakon II. svjetskog rata završio pod imenom „Plitvice“ (u vlasništvu Atlantske plovidbe) i kasnije prodan (kao staro željezo 1961.) skončao u rezalištu (1963.).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Povezani članci

Čudna priča o Franu Supilu, zidarskom sinu iz Cavtata

hrvatski-fokus

Zbornik o Đuri Šurminu

HF

Masovno ubojstvo njemačkih ratnih zarobljenika

HF

Memorijalna godina Nikola Zrinski-Sigetski

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...