Šufflayev povijesni prikaz sukoba civilizacija već na albanskom tlu

Šufflay je dokazao da se civilizacijska razdjelnica, granica Zapada i Istoka nalazila baš u Albaniji, a ne samo na Drini, jer je cijelo albansko plemstvo bilo katoličko i integrirano u zapadnu kulturu

Prije točno stotinu godina, dakle, godine 1925., dr. Milan pl. Šufflay objavio je knjigu “Srbi i Arbanasi – njihova simbioza u srednjem vijeku“, a objavio ju je u Beogradu, kao izdanje seminara za albansku filologiju. Predgovor mu je, s datacijom 22. rujna, 1925., napisao profesor univerziteta u Beogradu St. Stanojević. Dr. Stanojević kaže: “G. dr. M. Šufflay poznat je sa svojih ranijih mnogobrojnih i odličnih rasprava iz istorije Albanije, dao je i u ovoj svojoj knjizi dragocen prilog poznavanju prošlosti onog kraja, gde su se nekad sastajala, a i danas se sastaju, dva naroda, naš i albanski, i gde su se hiljadama godina gledala oči u oči, ponekad prijateljski, ali većinom neprijateljski, dva sveta, istočni i zapadni. Pisac ove knjige uspeo je da, pomoću bogate riznice svoga solidnog znanja, svojom sjajnom erudicijom, finim i realnim osećanjem prošlosti i odličnom metodom, prikaže historijski život u Albaniji, osobito u onom dijelu Albanije, gde se on vezuje sa životom i prošlošću našeg naroda. Izvršiti taj zadatak bio je težak posao. Izvori u kojima se nalaze podatci za prikaz tog perioda prošlosti, tako su oskudni, da je potrebno mnogo znanja i veštine i mnogo fantazije…“

Knjiga je napisana vrlo složeno, sa zgusnutim nizom podataka, i teško je pratiti sav taj povijesni niz podataka, iako je to, u stvari, tanka brošura na 135 stranica teksta sa pregledom literature i sadržajem od osam poglavlja.

Šufflay je ovom knjigom dokazao da se civilizacijska razdjelnica, granica Zapada i Istoka nalazila baš u Albaniji, a ne samo na Drini, jer je cijelo albansko plemstvo bilo katoličko i integrirano u zapadnu kulturu, pa kada su morali pobjeći pred Turcima u Italiju, tek onda je islamizacija učinila da se granica civilizacije Zapada pomakla isključivo prema  Hrvatskoj. Sjeverna Albanija po latinskim dokumentima spada u zapadni krug, jer i statuti od Kvarnera do Otranta ulaze u jedan kulturni krug. A, i danas su dijelovi sjeverne Albanije katolički.

Pikantne indikacije

U toj knjizi ima mnogo pikantnih indikacija, koje se slažu sa povijesnim tezama da su Srbi nastali od Bugara. Na primjer, na stranici 42. spominje Šufflay da “godine 1343. izdaje kralj Stjepan (Stefan) Dušan povelju višegradu Kroji …“ (nastojeći preuzeti Albaniju), a Dušan se ondje potpisuje kao “CRALES BUGARORUM“, dakle, kralj BUGARA! Dao se zacariti u Skoplju kao samozvanac, car Grka i Srba. Ali, vidi, ovdje se sjeća da je – kralj Bugara (= Srba). I gle, car Dušan u osvajanja ide vodeći pod sobom većinsku albansku vojsku. “…Zaposjeda g. 1348. Epir i Tesaliju do granica atenske vojvodine. U njegovim četama nalaze se VEĆINOM Arbanasi. G. 1330. srpski vojskovođa Preljub prodire sve do tvrđave Pteleona u zalivu Volo nasuprot Negropontu. Mlečani nazivaju njegove trupe “Albanenses“. Grčki arhonti i stratiote (vojni) protjerani su sa svojih zemljišta dolaskom Dušanovim u Epir i Tesaliju. Njihova mjesta zauzimaju arbanaski poglavice i ratnici, TEK PONEŠTO SRBI. Ovi dolaze u većim masama tek u Makedoniju, zauzimajuć mjesta grčkih pronijara. (…) Kad se sruši Dušanovo carstvo, novi odlomci srpski na dalekom jugu, u Tesaliji i na jugu Makedonije, zajedno sa sesilnim[i] slavenskim pučanstvom, ponekad NAZVANIM PO BUGARSKOM DRŽAVNIM IMENU, ulaze u trombu arbanaško-vlaškog ciklona, kojeg je fiksirala “Janinska kronika“[ii] u izrazu: SERB-ALBANITO-BUGARO-VLAH.“ (stranica 79) Stoga nije čudna informacija (nevezano uz ovu knjigu) da je srbijanski kralj Aleksandar navodno bio krvno povezan s jakim albanskim plemenom Klementi.

Srbi – odmetnici od bugarskog cara

Iz čega proizlazi da su Srbi u temelju bili Bugari, odnosno odmetnici od bugarskoga cara, koji su se pod novim državnim vodstvima izmiješali s Albancima i Vlasima. S tom razlikom, da su im se u daljim povijesnim procesima Albanci kao narod oduprli, tražeći protiv Srba i Grka pomoć Anžuvinaca, pa se kasnije npr. 1379. albanski velmoža Karlo Thopija nalazi u ligi s ugarsko-hrvatskim kraljem (str. 44.). A Vlasi (prvotno umirovljeni marokanski plaćenici rimske vojske, starog Rimskog Carstva)[iii] su u nizu povijesnih procesa i prisila postali (Bugaro)-Srbima. Albansko ime za Vlahe bilo je “Remer“ (od Romanus).

Srbi od kraja 11. st. pa do 14. st. posjeduju albanski Skadar i grade dvor srpskih kraljeva, koji Albanci razaraju 1331. godine,  a preuzimaju ga albanski vladari Balšići. Turci definitivno razaraju i osvajaju taj dvor u razdoblju 1392.-1395.

Albansko ime i prostor

Albansko ime oblikovali su stranci, tvrdi dr. Šufflay, prema imenu starog plemena Arben, koje spominje već Ptolomej (85.-165.). Navodno je Ptolomejev Albanopolis kasniji grad Kruja. Etnička podloga Albanaca su Iliri, a jezgra im je bila baš oko Albanopolisa, ili Kruje. Za Albance oni su za sebe Škipetari, a Albanija je Škipeni. Drugo ime, koje su si u pobožnom srednjem vijeku davali sjeverni Arbanasi, bilo je MALOK. A, samo ilirsko ime poteklo bi od Grka iz Heredotova vremena[iv]. (str. 25.)

U 11. st. Arbanase (Albanoi) prvi put spominju bizantinski pisci. Dio su vojski, koje protiv careva na Bosporu 1042. g. podiže vojskovođa imenom MANIJAK. Možemo si misliti kakva je to klaonica bila kada je njegovo ime postalo imenica za ljude s nastranim sklonostima. Borbu g. 1078. nastavlja vojskovođa Basilak.

Iako se danas iznova tvrdi da je podrijetlo albanskog jezika nejasno, plemeniti dr. Šufflay tvrdi da je jezik blizak baltičko-slavenskoj i armensko-frigijskoj skupini. I bliži je armenskom, nego li baltičko-slavenskom. A, to je prvi temeljito istražio i odredio filolog Gustav Mayer, a prve leksikalne primjere sabrao je “Ritter Arnold von Harff“ na putu za Jeruzalem g. 1496. Jezik arbanaški kao “linqua albanesesca“ prvi put se spominje izvan albanskog područja u Dubrovniku g. 1285. (str. 23.-24.).

Iako su Albanci narod koji je nastao iz Ilira kao i Hrvati (Bijeli Hrvati iz Bijele Hrvatske, s tla današnje Poljske i Ukrajine, od kojih nastaje Kraljevina Hrvatska, nakon poraza Avara, bili bi druga iransko-hrvatska seoba), jezik im je bitno drugačiji. Dok su Hrvati u Iliriji pokrivali prostor od Istre pa sve do kasnije Srbije, stari narod Albanaca dio je južne ilirske grane. No, još uvijek nikako ne možemo odrediti zbog čega postoji takva razlika u jeziku. Iz povijesti nastanka Albanaca, koju je prikazao dr. Šufflay, jasno je da su jedan od najstarijih naroda na ovom prostoru, stariji od Srba. Srbi na ovom prostoru organizirano nastaju u malim skupinama tek nakon pobune protiv bugarskoga cara Simeona, koji na njih šalje vojsku i zbog toga se oko 926/7. g. sukobljava sa kraljem Tomislavom, kod kojeg se sklanja neki raški knez Zaharija. I tada pada bugarski Car i nastaje Raška.

Srbija je postala i ostala Osmanska kolonija

Dok su se granice Hrvatskog Kraljevstva mijenjale u ratovima s Osmanlijama, Srbija je postala i ostala Osmanska kolonija i nastaje pod imenom “Srbija“ tek 1878. na Berlinskom Kongresu, a Albanija je bila prostor u previranju, u nastanku buduće države, u neprestanoj borbi protiv okupatora. Tek od godine 1913. Albanija je politički pojam. Granice Albanije protegnulo je 6 predstavnika velesila u Londonu 1913. g. “Prije toga u dubine srednjeg vijeka, to je bio poglavito geografski i etnografski pojam, nikad krut, vazda tekući, ali pritom u stalnom rastu. Kada prolazno prima političko obilježje, kao pod Thopijama u XIV. i pod Skenderbegom u XV vijeku, on biva daleko manji: uloptava se poput ježa. Kad pod Anžuvincima (1272.) dobiva najizrazitije političko ime: “Regnum Albanie“, taj pojam je baš tada najmutniji. I to je samo za istraživače povijesti, nego i za tadašnje vlastodršce i osvajače. G. 1372. pravi Ljudevit Navarski, suprug dračke vojvotkinje Ivane, ugovor s francuskim kondotijerom grofom de Coucy “za osvajanje cijelog Kraljevstva Albanije“ (…) Tu se radi o pogodbama za slučaj osvojenja sela, gradova i zamaka, o pogodbama za slučaj zarobljavanja velikaša “u Kraljevstvu Albanije“. Već punih sto godina drže tada Anžuvinci grad Drač, a herceg drački Ludvig ipak izričito naglašava, da “ne pozna granice rečene Albanije“. Centar pojma Albanije bio je vezan za višegrad Kruju, u zaleđu Drača. To je prvotni Arbanon Bizantinaca, Arbanum Latina, oko i između velikih cesta Drač-Debra i Drač-Ohrid. Biskup krujski naziva se par excellence arbanaskim biskupom… “, kaže dr. Šufflay, (str. 26.-27.).

Za prostor Albanije neprekidno su se borili Anžuvinci i papa, Bizantinci, pa Srbi, Mlećani i konačno Osmanlije, Britanija i Rusija. Srbi bi htjeli Veliku Srbiju i na albanskom prostoru, ali oni nisu jedini koju su bili zainteresirani za Albaniju, niti su je ikada trajno dobili u posjed. Novonastali narod Srba (bivših Bugara) protiv sebe ima daleko starije narode i glavna prednost Srba je njihova zaštitnica Britanija, koja im stvara granice i koja je politički odavno posjeduje i samu Rusiju,[v]  pa Srbe danas tetoše dvije na izgled suprotstavljene masonske sile (kojima Srbija treba kao ratoborni razaratelj radi dekonstrukcije kršćanske Europe).

Ovdje djelomično prikazano djelo dr. Milana pl. Šufflaya, i kada ne bi bilo Šufflayevih dokazivanja da je Britanija osnovala Jugoslaviju i potegla joj granice, po sebi bi već bilo dovoljan razlog da Šufflaya požele ubiti zajedno s njegovim djelom. Ali, to je postalo nemoguće: sama Srbija na najvišoj je instanci potvrdila djelo, a ono je dokazalo da su 1. Srbi izvorno Bugari, 2. da je albanski narod stariji od Srba i teritorijalno mu pripada sav prostor na kojem je već postojao, 3. da Zapad sa svojim latinskim katoličanstvom prvotnu granicu ima u Albaniji, i 4. da su Srbi u dužem nizu svoga razvoja umnožili svoj broj stapanjem sa Vlasima, Albancima i drugim narodima.

Milan pl. Šufflay bio je idejni mozak i ideolog hrvatskog naroda i kao takvom mu pripada vječna zasluga za očuvanje istine utemeljene na povijesnim istraživanjima i ideji istinite povijesti, koja svoju krunu ima u filozofiji povijesti.

Bilješke:

[i] Pojam “sesilan“ odnosi se na pučanstvo čvrsto priljubljeno uz jedan prostor.

[ii] “Ta je kronika pod naslovom “Pričanja monaha Komnena i Prokla“ izdana već više puta, napose zajedno sa srpskim prijevodom Evte Avramovića u Glasniku Srpske Slovesnosti 14 (1862.). Posljednja vijest glasi u noj doslovno ovako: “29. oktobra, u srijedu, (1400.) despot Spatas preseli se u vječnost. Odmah zatim brat njegov Zgur zauzme Artu. Poslije nekoliko dana napadne na njega SERB-ALBANITO-BUGARO-VLAH Vonko, istjera Zgura, počne laskati starješinama i zatvori ih u grad, a njihovu imovinu upropasti“. (str. 69.) 

[iii] Vidi: Mandić, Dominik, “Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti“, “De Croatorum Historia Antiqua“, Hrvatski povijesni institut, Rim 1963, reprint urednika Mile Pešorde, Hrvoje Biblioteka, tisak A. G. Matoš, Samobor 2009.

[iv] Herodotova “Povijest“/“Historiae“, vidi izdanje Matice Hrvatske. U hrvatskom prijevodu je izostavljen podatak da je Herodot pitao Ilire od kuda im je podrijetlo, a da su oni odgovorili da su podrijetlom iz Harauvatije u Perziji. Baš kao i Bijeli Hrvati, koji slamaju Avare u budućoj Kraljevini Hrvatskoj. Vidi albanski prilog na You Tubeu https://youtu.be/EjAJs5wNT5E?si=xhW1MlG1gMZstoY5 i original Herodotovih prijevoda na francuskom jeziku, koje je u svom djelu o Ilirima citirao akademik Mirko Vidović…

[v] “Rusku revoluciju“ realizirao je židovski kapital Londona i New Yorka, sa židovskim kadrom nove ideologije komunizma, kako dokazuje bezbrojna literatura.

Akademik Emil Čić, zadnji tajnik Udruge Milan pl. Šufflay