Hrvatski Fokus
Povijest

Isidor Kršnjavi i brat Franjo

Ne griješite duše, čuvajte se Božje kazne!

 
 
Naš velikan Isidor Kršnjavi jedan je od najzaslužnijih Hrvata svih vremena kao ministar bogoštovlja kulture i nastave; napomenimo samo tornjeve katedrale, Zrinjevac, Bukovca, Medovića i druge "šarene" umjetnike u Zagrebu, Obrtnu školu i Muzej, Zagrebačku gimnaziju, Pomorsku školu u Bakru vrlo modernu za to doba… Kao politički realist postao je mađaron, bilo bi jako zanimljivo čuti njegovo mišljenje o ljudima i događajima, ali on se čuvao operetnih nastupa i težio za praktičnim djelovanjem.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/04/Krsnjavi.gif
Isidor Kršnjavi
 
Pogledajmo što svestrano obrazovani Kršnjavi piše u svome djelu "Božji sirotan" o sv. Franju Asiškome, izdanje Svetojeronimske knjižnice iz 1926. Tu se ogleda duša Kršnjavijeva, njegovi nazori o vjeri i životu, njegova umjetnička i filozofska narav – djelo koje treba iščitavati i zato jer Kršnjavi nije baš bio sklon govorenju i pisanju o sebi.
"Arentinski je biskup (Arezzo u Italiji, op., T.T.) bio jedan od onih crkvenih poglavara, koji su se smatrali članovima visokoga feudalnoga plemstva, te su se bavili aktivnom stranačkom politikom. U crkvi su bili pobožni i dostojanstveni, ali s misnim su odijelom svukli svećenika pa su postajali svjetovni velikaši. Tako je arentinski biskup bio izvrstan jahač i strijelac, a u svojim sjajim govorima naglašavao je radije strogost i kazne, nego praštanje i ljubav. Koga je iz političkih razloga zamrzio, tomu nikad nije oprostio, makar bi taj njemu omraženi svojim djelima i svojim životom i zaslužio štovanje i priznanje. Nije razlikovao veliku znamenitu gospodu od malih ljudi koji su mu se zamjerili:jednakom ih je mržnjom nastojao uništiti. U političkim pitanjima bio je genijalan čovjek velikih vidika, ali majušan utoliko što nije podnosio da itko bude drugoga mnijenja nego li on, pa bio to i čovjek koji ga je štovao i ljubio."
Cilja li tu Kršnjavi na Strossmayera u ovom opisu arentinskoga biskupa?
"Bog je najveća dobrota ali i najviša pravednost. On nas kazni kada smo se podali demonu:radi naših grijeha šalje na nas već na ovome svijetu razne tjelesne boli i bolesti(…) Te Božje kazne dolaze ne samo na pojedince, nego i na cijele narode i pojedine gradove, pojedine obitelji. Zato ne griješite duše, čuvajte se Božje kazne! Ja sam Vam dao zao primjer kad sam istjerao braću iz crkvene kuće koju im je uzvišeni kardinal dao na porabu. Mislio sam da je to njihova kuća, pa sam se razljutio, jer Mala braća ne smiju da imadu ništa svoga i moraju biti najmanji i posljednji ljudi, najniži sluge Gospoda Boga. Vi siromasi ljubite Vaše siromaštvo! Ono Vas čini slobodne, bez brige, bez straha, bez pohlepe, bez nenavisti. Vi bogati koji sve to podnosite činite dobro svojim bogatstvom, da Vam srce ne uvene! Dajte siromasima posla, dajte Bogom obdarenima prilike da mogu svoje duševne darove razvijati!
Na Vama je da siromake ne tišti siromaštvo, da se ljudsko društvo harmonično razvija. Vaše bogatstvo Vam nalaže velike obveze. Znam da su Vam teške, ta Bog kaže da će deva lakše proći kroz ušicu iglenu, nego li će bogataš ući u kraljevstvo nebesko. Utjeha Vam je da Bog sve može… Činite dobro! To Vam je spas. A Vi siromasi nemojte se uzoholiti i bogate prezirati…"
"Franjo dovršava pripovijest s naukom:
– Od svih darova duha svetoga, koje Isus udjeljuje svojim prijateljima, najveći je sposobnost svladati sama sebe, te podnijeti Isusa radi nezaslužene kazne i uvrede…
Ta je pripovijest jasna slika unutarnje griže i žalosti. Ovo strastveno ponižavanje sama sebe svih svojih želja primjerena je veličini samozataje i žrtve, koju je Franjo doprinjeo tim da je priznao za svoju mnogobrojnu braću uzvišenost njihovih ciljeva. Za sebe je pridržao svoje strogo načelo potpunoga siromaštva i najveće poniznosti.
Ta poniznost dok je svoje volje nametnuta, lako se podnosi, pače ima u tome i dosta junaštva. Ali kada su okolnosti pa i ljudi koji čovjeka sile na poniznost, onda lako jenja i volja i tjelesna snaga."
Koliko je uvreda doživio taj zaslužni hrvatski muž;koliko li je toga morao pregorjeti i prešutjeti?
"Taj je teći put koji vodi do potpune spoznaje Boga, a to je kontemplacija (razmatranje). Duša se uzdiže nad čovječja sredstva izražaja pa sebi stvara nadčovječni, rajski izražaj, a to je muzika. Glazba može izraziti posljednji cilj Božje spoznaje, a taj je: sjedinjenje naše duše s Bogom u ljubavi. Priprava za taj put jest molitva i razmatranje bez refleksija. Razum ne može dovesti do toga sjedinjenja, niti može to sjedinjenje shvatiti, ali čuvstvo ljubavi može može osjećati i shvaćati zanosnu ljubav. Čovjek koji se hoće da s Bogom mistično sjedini, mora se svega riješiti što nije Bog, mora iz sebe samoga izaći. Franjo to lijepo kaže u jednoj svojoj pjesmi: ljubeći Boga on se utapa u ljubavi,on izgubi samosvijest, volju, on sam sebe izgubi tako, da više ne zna je li on ili nije. Franjina mistika je umjetnička. Pjesnik i dramatski umjetnik, koji su sami alat svoje umjetnine, najviše se približuju tom stanju,da sami sebi iščezavaju. Još više muzičar, koji i kad ne svira osjeća svoje kompozicije. Ja sam Franju u samoći kod Kamaldolija motrio pa sam vidio kako je on prošao sve stupnjeve kontemplacije sve do ekstaze."
 
"Već prije nekih trideset godina nastalo je u Francuskoj i u Italiji opasno stanje hinjenoga kršćanstva. Pravo zanimanje za znanost je utrnulo; samo su se bavili još dijalektikom, poglavito u tu svrhu da potkopaju i razore svaki autoritet. Bezdušna je književnost sebi stavila zadaćom da najsjajnija imena prošlosti okalja. Đače nedouče(no) htjelo je u svim granama znanosti i poučavati svoje učitelje. Svaku su predaju zabacili pa su svoju nesavršenost međusobnom pohvalom uzdizali nad sve staro,savršeno,jer da je njihovo tobože novo i zato bolje. Ti nihilisti proglasili su bankrot znanosti kojoj nisu bili dorasli".
Ovdje očito ne piše Kršnjavi o Franjinom 13. stoljeću, rušenje staroga poretka tek se događa nakon kuge iza sredine 14. stoljeća; piše on o svome dobu koje nije daleko od našega u kojem Britanija izlazi iz EUnije a katedrala Naše Gospe u Parizu gori uoči svjetske gripe.
Sapienti sat!
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Tisućita godišnjica postojanja Poljica

HF

Sasi u rudniku Novo Brdo na Kosovu

HF

Konavle u prvoj polovici XIX. stoljeća

HF

Parafraza povijesti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...