Hrvatski Fokus
Povijest

Mato Vodopić o don Vidu Maslaću

Proročanstvo guslara od Šabe ispunjeno

 

Mato Vodopić (1816. – 1893.) poznati je narodnjački svećenik, profinjeni književnik, te naposljetku biskup dubrovački od 1882. godine do smrti. Don Vido Maslać, zapravo Vidoje Maslać Novaković (1795. – 1862.), biskupski je vikar i narodni preporoditelj u istočnoj Hercegovini pod turskom vlašću. Zaredio se 1818., u Slavoniji završava bogoslovni studij. Godine 1821. je župnik u Dubravama kraj Sto(l)ca, gdje je znao služiti misu i pod dubovima, 1849. – 1855. daje izgraditi veliku župnu kuću pomoću Propagande iz Lyona.

Na prijedlog trebinjskih svećenika trebao je 1838. postati biskupski ordinarij Trebinjsko mrkanske biskupije, ali Austrija je to omela i stavila biskupiju trebinjsku pod dubrovačkoga biskupa. Trebinjsko mrkanski je naslov po otočiću (bolje reći školju) Mrkani ispred Cavtata, gdje je u jadnoj pustinjačkoj izbi živio biskup trebinjski nakon što su ga prognali srpski vladari Nemanjići. Republika se nije brinula da mu bude “preudobno”, da su mu dali palaču u Gradu ne bi se trudio vratiti u pogibeljnu trebinjsku ekumenu.

Godin 1839.-1849 don Vido Maslać postaje generalni vikar za trebinjsku biskupiju, moguće najstariju katoličku biskupiju u BiH.

Tamo je i najstarija džamija u BiH u hrvatskom selu Kotezi. Don Maslać je imao veliko poštovanje muslimana koji su ag cijenili kao “Božjeg čovjeka”. Kao i Njegoš, bio je i don Maslać u dobrim odnosima saAli pašom Rizvanbegovićem “Stočevićem” (po mjestu Stolac). Pametno je dijelio darove turskim (bošnjačkim) glavarima, pa su i oni njemu ishodili (Ali – paša) kod sultana nišan – dekoraciju, a Derviš paša mu uručuje 1860. sultanov zlatni sat. Imao je i gorkih iskušenja don Vido, i od “grčke raje”, i od Turaka, i od naših mantijaških “intrigala”. Pokopan je podno Prenja, gdje su Maslaći u starini vodili stoku sa sušnoga juga.

Među Maslaćima je uvijek bilo svećenika, ističem oca Anđela Maslaća koji je predavao francuski jezik i književnost u Klasičnoj gimnaziji dubrovačkoj, te patera isusovca Vinka Maslaća koji je službovao u Beogradu, Dubrovniku i sada Skoplju. U Dubrovniku “slovotještnica” (tiskara) Martecchini tiskala je 1845. godine Vodopićevo pismo “pripoštovanomu gospodinu Vidu Maslaću. dobrodostojnomu župniku od Dubravaa (dva a!!!), privrjednomu biskupovu namjesniku od Markane (!) i Trebinja, u prohodu mnogopoštovanieh otaca družbe Isusove poslanieh put biskupije, od nejga sa mnogo godištaa pametno vladane i obdarene”.

U proslovu je  kao motto  uzet odlomak od Antuna Kaznačića “Pjesan pet svibnja prinesena”:

“Nit govora rad zlobnoga

Niti dvorbe sužan kleti…

glas ću moj iznieti”

PROROČANSTVO GUSLARA OD ŠABE ISPUNJENO

Ko da igda višnji Bože 

Dopriet može 

Vječno znane tvoje odrede?

Umaerloga pamet praha 

Tašta i plaha 

U došasta ne ne grede,

Nu kada je Božanstveni 

Zdrak (zrak, op.,T.T) osjeni 

I nebeskiem ognjem zgrije 

Priko vjeka let prostire   

I dopire

Sveto Sve – vidnog misal (misao) krie   

Kad razgledah s ove stine

Otacbine (Domovine, otačbine op., T.T.)   

M(oj)e nevoljne rasap ljuti

Pak cvil gorka kad me polj (poli???) 

S gorke boli   

I natopi stare skuti

Tvoj zdrak vid mi sliepi otvori (ilirci su se zanosili sve slavenstvom, pa tako i slijepim guslarom srbijanskim Filipom Višnjićem (1767.-1834., rođen u Ugljeviku, Bosna kao Vilić. Poučno je čitati Mažuranića, ili vidjeti reljefe Rendićeve na spomeniku dubrovačkom Gunduliću, op., T.T.). 

Tvoj razgori 

Plam proročni duh, i objavi

Sve dohodne cesti (česti?) koje 

I pokoje   

Nam prognaniem ti pripravi

Tadar s buška ja prihitih 

I nakitih   

Gusli od jada ke zapustih 

Pak v(ae)rh zemlje me ljubljene 

Sej cest mene   

Tihiem pjecjom glas izustih

O Dubrave tvom Dubravi (tj. od Dubrovnika tvojoj stolačkoj Dubravi, op., T.T.)

Pozeleni liste, (j)er već je   

Ognjen vjetar tvojom slavi 

Dičnu zelen p(ae)ržit neće;

Ko česvina k(oj)a ne vene 

Ufanje je tvoje bilo, 

Na milos(t) se višnji krene

I tv(oj)e ufanje se ispunilo  

O Trebinje trijeb(i)j suše 

I pometni rušna odela, 

Kob nemili što ti uze

Čim t(i)je nova čest počela:

Jakno (kao) rjeka k(oj)a te g(ae)rli

I natapa tvoje doli 

Zaručnik će tv(oj)e prig(ae)rli` 

Sinke izlječit ljute boli

Ravno (selo hrvatsko u Popovu polju) ljepo cvjećje kiti 

I Livade tvoje resi,

Nećje uvehnut, pod zaštiti 

Tvog pastijera krila jesi 

Ko tih vjetric k(oj)i te blažni

Cjećje i go(j)i polju u tvomu; 

Tak će tihom on priazni 

Tebe go(j)it skutu u svomu –

Gdje te ostavljam Gradce (Gradac u Hercegovini, op., T.T.) ljepi

Nad ostala draži meni 

Tvoj dosegne duh što hlepi,

Tvi su ajdi svi skoreni.

Strašno zaerna (prije crna nego zna ?, op., T.T.) iz oblaka 

Grad te teški neće obi(j)at (grad, tj, led, krupa) 

Novog sunca jasna zraka

Ljubko će te mješte gri(j)at

Rasti Rasno (Hrasno, po hrastu op., T.T.), grane steri,

Paček cvjeta, paček plodi, 

Silni (j)er vihar (vihor) od sjeveri

Ki te sk/ae/rši  eto odhodi (odlazi);

Mješte njega dah proljeta 

Oko tebe krilim(a) vi(j)e; 

S ćesa bit ćeš sad opeta 

Dično i ljepo kako i pri(j)e 

Što m(oj)a pamet neviđeno   

Nečuveno   

Tada vidje i ču tada, 

Eto, o Sinci, srećni od veće (odveć)

To najpreče 

Sve se zbude nami sada 

– Sv(ae)rnite ah pogled vaš, grozni otrite cvil 

Evo tko udes naš promjenut ima udil`.

Do dva družbenika od onega reda 

Kog`slavu dovika sginut Jesus ne da

Evo nam š(i)lje pastir, Pastjer naš mili, 

I š njima rajski mir, kog nas bjes uhili:

Tim rjeti pravo je, da svim Sinovima 

Sebe sad posl(a)o je, i

Duh svoj u njima.

Sred zgode srećne te star Miloše (?) ne može 

Uspregnut glase sve, ljubav ga (j)er primože,

Na gusli tim davna ruka se nasloni 

Pak prospe niz ravna polja sej romoni. 

Goro Argudska (Hrgud, planina SI od Stoca) jad otjeri 

Pravda (j)e s tobom Božanstvena;

Igraj, igraj srećna kćeri  

Trebinskoga od plemena 

Blizu bismo jaoh čeljusti 

Od nevjerstva sm(ae)rtne noći

Zavapismo, nit nas pusti 

Prid potrebi Bog pomoći.

Nema zknenja(?), već tecite 

O moj Sinci, rajskom kruhu 

I s˙krušenjem pripravite

Vašieh s(ae)rca pustoš gluhu 

A vi božieg ognja puni

O (d) Jesusa družbenici 

Da pri(j)e nada m(oj) se ispuni 

Krila uzmite sivom ptici

(sivoj prici, tj. sokolu).

Nut koje se polje otvora 

Vašiem trudim` vele ugodno

Kog` svud obstrie divlaj gora 

A vas čeka za bit plodno

Hote, ah! hote, pomne ruke 

Raskositi t(ae)rnje gusto 

Raste i cvjeta nek bez muke

Miloševo mjesto pusto.

Uzdignut se vim proć vami 

Strašno – dršca vječne boli,

Al pod vašiem, znam, nogami

Sopisat će duh oholi. (teško disati, soptati op., T.T.) 

Blagodari (j)er vašem trudu 

On ki C (ae)rkvi sav se uviti

Da proć (protiv) njome sveg zaludu 

Pakljeni će boj ratiti.

I ti u ljubavi

K(oj)i tvoim vjerniem 

Svu ovu pripravi 

Čestitu dik(?) 

Bud blažen vik.

Jak suncu rusa 

Dariva miris,

Tac` naša suza

Spoznanja dar

Budi – Ti i har.

– Na kraju slijedi napomena (Viđi Pjesnički Vjenac poklonjen Prisvjetlomu Tomi Jederliniću Biskupu Dubrovačkomu u prigodi njegova parvoga ulaženja u svoju Stolnu Crkvu)

Teo Trostmann

Povezane objave

Dnevnik Galeazza Ciana

HF

DA SE NE ZABORAVI – Život u Bobanovoj Dragi tijekom Drugoga svjetskog rata

hrvatski-fokus

Hrvatski narod stoljećima je živio svoj vlastiti državni život

hrvatski-fokus

CRTICA IZ KAPETANSKOGA OREBIĆA – Mjesto pomoraca kojih više nema

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više