Proročanstvo guslara od Šabe ispunjeno
Mato Vodopić (1816. – 1893.) poznati je narodnjački svećenik, profinjeni književnik, te naposljetku biskup dubrovački od 1882. godine do smrti. Don Vido Maslać, zapravo Vidoje Maslać Novaković (1795. – 1862.), biskupski je vikar i narodni preporoditelj u istočnoj Hercegovini pod turskom vlašću. Zaredio se 1818., u Slavoniji završava bogoslovni studij. Godine 1821. je župnik u Dubravama kraj Sto(l)ca, gdje je znao služiti misu i pod dubovima, 1849. – 1855. daje izgraditi veliku župnu kuću pomoću Propagande iz Lyona.
Na prijedlog trebinjskih svećenika trebao je 1838. postati biskupski ordinarij Trebinjsko mrkanske biskupije, ali Austrija je to omela i stavila biskupiju trebinjsku pod dubrovačkoga biskupa. Trebinjsko mrkanski je naslov po otočiću (bolje reći školju) Mrkani ispred Cavtata, gdje je u jadnoj pustinjačkoj izbi živio biskup trebinjski nakon što su ga prognali srpski vladari Nemanjići. Republika se nije brinula da mu bude “preudobno”, da su mu dali palaču u Gradu ne bi se trudio vratiti u pogibeljnu trebinjsku ekumenu.
Godin 1839.-1849 don Vido Maslać postaje generalni vikar za trebinjsku biskupiju, moguće najstariju katoličku biskupiju u BiH.
Tamo je i najstarija džamija u BiH u hrvatskom selu Kotezi. Don Maslać je imao veliko poštovanje muslimana koji su ag cijenili kao “Božjeg čovjeka”. Kao i Njegoš, bio je i don Maslać u dobrim odnosima saAli pašom Rizvanbegovićem “Stočevićem” (po mjestu Stolac). Pametno je dijelio darove turskim (bošnjačkim) glavarima, pa su i oni njemu ishodili (Ali – paša) kod sultana nišan – dekoraciju, a Derviš paša mu uručuje 1860. sultanov zlatni sat. Imao je i gorkih iskušenja don Vido, i od “grčke raje”, i od Turaka, i od naših mantijaških “intrigala”. Pokopan je podno Prenja, gdje su Maslaći u starini vodili stoku sa sušnoga juga.
Među Maslaćima je uvijek bilo svećenika, ističem oca Anđela Maslaća koji je predavao francuski jezik i književnost u Klasičnoj gimnaziji dubrovačkoj, te patera isusovca Vinka Maslaća koji je službovao u Beogradu, Dubrovniku i sada Skoplju. U Dubrovniku “slovotještnica” (tiskara) Martecchini tiskala je 1845. godine Vodopićevo pismo “pripoštovanomu gospodinu Vidu Maslaću. dobrodostojnomu župniku od Dubravaa (dva a!!!), privrjednomu biskupovu namjesniku od Markane (!) i Trebinja, u prohodu mnogopoštovanieh otaca družbe Isusove poslanieh put biskupije, od nejga sa mnogo godištaa pametno vladane i obdarene”.
U proslovu je kao motto uzet odlomak od Antuna Kaznačića “Pjesan pet svibnja prinesena”:
“Nit govora rad zlobnoga
Niti dvorbe sužan kleti…
glas ću moj iznieti”
PROROČANSTVO GUSLARA OD ŠABE ISPUNJENO
Ko da igda višnji Bože
Dopriet može
Vječno znane tvoje odrede?
Umaerloga pamet praha
Tašta i plaha
U došasta ne ne grede,
Nu kada je Božanstveni
Zdrak (zrak, op.,T.T) osjeni
I nebeskiem ognjem zgrije
Priko vjeka let prostire
I dopire
Sveto Sve – vidnog misal (misao) krie
Kad razgledah s ove stine
Otacbine (Domovine, otačbine op., T.T.)
M(oj)e nevoljne rasap ljuti
Pak cvil gorka kad me polj (poli???)
S gorke boli
I natopi stare skuti
Tvoj zdrak vid mi sliepi otvori (ilirci su se zanosili sve slavenstvom, pa tako i slijepim guslarom srbijanskim Filipom Višnjićem (1767.-1834., rođen u Ugljeviku, Bosna kao Vilić. Poučno je čitati Mažuranića, ili vidjeti reljefe Rendićeve na spomeniku dubrovačkom Gunduliću, op., T.T.).
Tvoj razgori
Plam proročni duh, i objavi
Sve dohodne cesti (česti?) koje
I pokoje
Nam prognaniem ti pripravi
Tadar s buška ja prihitih
I nakitih
Gusli od jada ke zapustih
Pak v(ae)rh zemlje me ljubljene
Sej cest mene
Tihiem pjecjom glas izustih
O Dubrave tvom Dubravi (tj. od Dubrovnika tvojoj stolačkoj Dubravi, op., T.T.)
Pozeleni liste, (j)er već je
Ognjen vjetar tvojom slavi
Dičnu zelen p(ae)ržit neće;
Ko česvina k(oj)a ne vene
Ufanje je tvoje bilo,
Na milos(t) se višnji krene
I tv(oj)e ufanje se ispunilo
O Trebinje trijeb(i)j suše
I pometni rušna odela,
Kob nemili što ti uze
Čim t(i)je nova čest počela:
Jakno (kao) rjeka k(oj)a te g(ae)rli
I natapa tvoje doli
Zaručnik će tv(oj)e prig(ae)rli`
Sinke izlječit ljute boli
Ravno (selo hrvatsko u Popovu polju) ljepo cvjećje kiti
I Livade tvoje resi,
Nećje uvehnut, pod zaštiti
Tvog pastijera krila jesi
Ko tih vjetric k(oj)i te blažni
Cjećje i go(j)i polju u tvomu;
Tak će tihom on priazni
Tebe go(j)it skutu u svomu –
Gdje te ostavljam Gradce (Gradac u Hercegovini, op., T.T.) ljepi
Nad ostala draži meni
Tvoj dosegne duh što hlepi,
Tvi su ajdi svi skoreni.
Strašno zaerna (prije crna nego zna ?, op., T.T.) iz oblaka
Grad te teški neće obi(j)at (grad, tj, led, krupa)
Novog sunca jasna zraka
Ljubko će te mješte gri(j)at
Rasti Rasno (Hrasno, po hrastu op., T.T.), grane steri,
Paček cvjeta, paček plodi,
Silni (j)er vihar (vihor) od sjeveri
Ki te sk/ae/rši eto odhodi (odlazi);
Mješte njega dah proljeta
Oko tebe krilim(a) vi(j)e;
S ćesa bit ćeš sad opeta
Dično i ljepo kako i pri(j)e
Što m(oj)a pamet neviđeno
Nečuveno
Tada vidje i ču tada,
Eto, o Sinci, srećni od veće (odveć)
To najpreče
Sve se zbude nami sada
– Sv(ae)rnite ah pogled vaš, grozni otrite cvil
Evo tko udes naš promjenut ima udil`.
Do dva družbenika od onega reda
Kog`slavu dovika sginut Jesus ne da
Evo nam š(i)lje pastir, Pastjer naš mili,
I š njima rajski mir, kog nas bjes uhili:
Tim rjeti pravo je, da svim Sinovima
Sebe sad posl(a)o je, i
Duh svoj u njima.
Sred zgode srećne te star Miloše (?) ne može
Uspregnut glase sve, ljubav ga (j)er primože,
Na gusli tim davna ruka se nasloni
Pak prospe niz ravna polja sej romoni.
Goro Argudska (Hrgud, planina SI od Stoca) jad otjeri
Pravda (j)e s tobom Božanstvena;
Igraj, igraj srećna kćeri
Trebinskoga od plemena
Blizu bismo jaoh čeljusti
Od nevjerstva sm(ae)rtne noći
Zavapismo, nit nas pusti
Prid potrebi Bog pomoći.
Nema zknenja(?), već tecite
O moj Sinci, rajskom kruhu
I s˙krušenjem pripravite
Vašieh s(ae)rca pustoš gluhu
A vi božieg ognja puni
O (d) Jesusa družbenici
Da pri(j)e nada m(oj) se ispuni
Krila uzmite sivom ptici
(sivoj prici, tj. sokolu).
Nut koje se polje otvora
Vašiem trudim` vele ugodno
Kog` svud obstrie divlaj gora
A vas čeka za bit plodno
Hote, ah! hote, pomne ruke
Raskositi t(ae)rnje gusto
Raste i cvjeta nek bez muke
Miloševo mjesto pusto.
Uzdignut se vim proć vami
Strašno – dršca vječne boli,
Al pod vašiem, znam, nogami
Sopisat će duh oholi. (teško disati, soptati op., T.T.)
Blagodari (j)er vašem trudu
On ki C (ae)rkvi sav se uviti
Da proć (protiv) njome sveg zaludu
Pakljeni će boj ratiti.
I ti u ljubavi
K(oj)i tvoim vjerniem
Svu ovu pripravi
Čestitu dik(?)
Bud blažen vik.
Jak suncu rusa
Dariva miris,
Tac` naša suza
Spoznanja dar
Budi – Ti i har.
– Na kraju slijedi napomena (Viđi Pjesnički Vjenac poklonjen Prisvjetlomu Tomi Jederliniću Biskupu Dubrovačkomu u prigodi njegova parvoga ulaženja u svoju Stolnu Crkvu)
