Serijal članaka koje posvećujem svom prijatelju Ratniku Pešiću iz Beograda
Prva epizoda:
JA I SRBI, PA I SRBIJANCI
Nisam u neprijateljstvu sa Srbima:
- Dio bračnog putovanja proveo sam na Vlasinskom jezeru u Srbiji.
- Poslovno sam proputovao, uzduž i poprijeko, cijelu Srbiju. Bio na Oplencu, ručao u Požarevačkom zatvoru (izvana), jeo „Slatko“ u Kraljevu, mirisao „četvrti-krvavi“ božur na Kosovu Polju, spavao u Sićevskoj klisuri. Uživao u Maderi, u Skadarliji, na Kalemegdanu. I tako dalje, od Šapca do Zaječara…, od Sečnja do Niša …
- Isporučivao IBM osobna računala sustavu „Jugobanke“.
- Objavljivao radove u više beogradskih časopisa (i na ćirilici) – uvijek na hrvatskom jeziku, bez ikakvih uredničkih ispravaka, čak ni od pedantnog Sime Dohčevića.
- Pri obrani doktorske disertacije (na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu) Prof. dr. sc. Branko Kubović, član Povjerenstva mi je zamjerio pretjerano korištenje srbske literature.
Mislim da je ovo dovoljno.
Ali, ja sam Hrvat!
- Tad je „Dinamo“ u Beogradu, na Marakani, pobijedio „Crvenu zvezdu“ s 2:0. Rudi Belin je briljirao. Razvili smo plave zastave i protutnjali Beogradom. Nitko nas nije ometao. Samo su dovikivali: „Ludi Hrvati!“
- Jednom su me mrko pogledali kad sam ih pohvalio što su Banovo Brdo u Beogradu tako nazvali u čast hrvatskog bana Josipa Jelačića.
- Nekoliko dana prije početka Domovinskog rata. Objedujemo u restoranu „Šaran“ u Zemunu. Sve Srbi, ja jedini – Hrvat. Ne smetam im, pričaju četničke dogodovštine.
„Dragune, vi Hrvati sjebat ćete Državu!“
„Vi Srbi ste je već sjebali. Što Vam je trebao Novi Beograd. Trebali ste graditi Novu Prištinu!“
To sam ja, Tomislav Dragun iz Gornjih Draguna, Imoćanin, sin Joze (Josip – redarstveni izvidnik u NDH) i Mare rođ. Pezo (ujaci partizani, jedan poginuo, jedan ostao bez desne ruke), izbjeglica na Bleiburškom polju.
Čovjek, Hrvat, Rimokatolik.
