Duginova geopolitika daje pojmu ideologije novo značenje: temeljeći sve na sukobu kao apsolutnoj ideji, konstruirao je apsolutnu ideologiju sukoba
U drugom dijelu serije o Temeljima geopolitike Aleksandra Dugina analiziramo politički program stvaranja “Carstva imperija” i zašto se ističe u tome što je ultimativna vježba nihilizma, preuzimajući vodstvo u natjecanju za najzlokobniji globalizacijski projekt našeg vremena, iako bi vrlo lako mogla ostati samo slika u glavi svog autora i njegovih sljedbenika.
Prethodno smo uspostavili temeljna načela Duginove geopolitičke eshatologije, ističući pritom u prolazu njezin kripto-evolucijski karakter. Prije nego što nastavimo s izlaganjem obrisa konkretnog plana za stvaranje Euroazijskog carstva – “Carstvo sačinjeno od mnogih carstava” (FG, 216) – prvo ćemo morati još malo izložiti o ovoj točki kako bismo pružili jasan uvid u metodu kojom Dugin konstruira konkretnu kartu euroazijskog svjetskog poretka svojih snova.
Geopolitika se razvija kako se njezina tema razvija – već smo vidjeli kako Dugin prikazuje razvoj iskonskog kopneno/morskog sukoba od drevnog svijeta do konačnog ispunjenja i ukupnosti u globalnom ili, barem, globalizacijskom svijetu.
To znači da, ako želimo razumjeti “zakone geopolitike”, moramo razmišljati o njihovoj povijesnoj genezi, jer, osim temeljnog načela bipolarnog sukoba, svi ti “zakoni”, po svojoj prirodi, “evoluiraju” kako se približava neizbježni konačni sukob.
Kao što smo već primijetili, u nešto drugačijem kontekstu, ovo je prilično hegelovski pojam “sustava znanosti” koji uključuje i poznavanje objekta i subjekta dok svojim interakcijama stvaraju jednu jedinstvenu stvarnost.
To je razvoj apsolutne – ako u biti samokontradiktorne – ideje, proždirući sve što joj se nađe na putu – od religije i kulture do konkretnih pojedinačnih osoba (osobito njih) – i onda sve to rastvara u apsolutni sustav geopolitičkog svjetskog carstva koje se mora svjesno konstruirati, što do sada nije bio slučaj s carstvima prethodnih vremena.
U tom smislu, Duginova geopolitika daje pojmu ideologije novo značenje: temeljeći sve na sukobu kao apsolutnoj ideji, konstruirao je apsolutnu ideologiju sukoba; I, kao što ćemo vidjeti u nastavku, ako se ova monstruoznost ikada ostvari u povijesnoj stvarnosti, njezina himna zasigurno bi imala barem jedan stih koji bi rekao nešto na tragu “veliko je lijepo”.
U temeljima geopolitike Dugin pruža detaljnu povijest geneze geopolitike kao znanosti, od “utemeljitelja” do suvremenih teorija, odnosno onih iz druge polovice 20.stoljeća (FG, 39.-147.).
Sada ćemo nastaviti s izvlačenjem izvornih predodžbi koje stoje na temeljima neoeuroazijskog programa izgradnje carstva, koje je uzeo od svojih prethodnika.
Lebensraum, Raumsinn, Weltmacht, Grossraum – ekspanzija i veliki prostori
Jedan od glavnih problema za Dugina je utvrditi razlog zašto je Rusima suđeno da vode svjetsko carstvo i, općenitije, zašto su carstva uopće potrebna.
Da budemo sigurni, nećemo ga vidjeti da se previše žali zbog toga. Ipak, u cijelom FG-u pažljivi čitatelj ne može previdjeti ovaj problem.
Apsolutna ideologija zahtijeva apsolutni temelj – što je ipak sama svrha Duginove knjige – ali dovoljno nespretno čini se da se čitatelju ne “organski” pojavljuje pred očima kao nešto samorazumljivo ili barem demonstrirano razmišljanjima svog autora. Iako se prema nama odnosi standardna cijena “Trećeg Rima” negdje usput (FG) i s brojnim izjavama o “mesijanskom karakteru” ruskog naroda, koje se uredno uklapaju u neoeuroazijski sustav, pod uvjetom da si dopustimo da se zaplete u njegovu ideološku mrežu, kada ionako sve ima smisla u glavi zaraženog Duginoida – nema jasnog odgovora zašto bi sve to odražavalo vječnu i sveobuhvatnu istinu.
Dugin je u određenoj mjeri već odgovorio na ovo pitanje kada je vježbanje geopolitike pošteno smjestio u sferu volje i mašte elita. To manje-više rješava stvar za njega, jer cijela poanta nije istina, već zgrada Carstva, ipak, kao i kod svih dobrih sinova modernosti, potreban mu je mit o osnivanju odjeven u znanstvenu odjeću kako bi cijela stvar izgledala intelektualno koherentno i glatko otkucava.
S jedne strane, njegov “mit o podrijetlu” svjetskog sukoba i njegove prirode temelji se na osebujnom okultističkom učenju, izloženom na samom kraju FG-a, ali detaljnije razrađenim u njegovim ranijim knjigama Hiperborejsko otkrivenje i zavjere. Ovaj aspekt neo-euroazijskosti tretirat ćemo odvojeno u dodatku ovoj analizi.
S druge strane, međutim, postoji daleko manje slikovit, ali prilično poznat moderni model misli koji koristi – Darvinizam.
Kada piše o Friedrichu Ratzelu, studentu poznatog njemačkog Darwina Ernsta Haeckela i utemeljitelju njemačkog geopolitika, Dugin je prilično nedvosmislen o svom temeljnom značaju u evoluciji geopolitike:
“(…) Ratzel pokazuje da je tlo temeljno, nepromjenjivo s obzirom na to oko kojeg se vrti interes ljudi. Tijek povijesti uvjetovan je tlom i teritorijem. (…) Iz Ratzelovog ‘organskog’ pristupa jasno je da prostornu ekspanziju shvaća kao prirodni proces života, analogan životu živog organizma (…) Ratzelov “organistički” pristup očituje se (…) u odnosu na prostor (Raum). “Prostor” se iz kategorije kvantitativnog materijala prebacuje u novu kvalitetu, postajući “sfera života” – “životni prostor” (Lebensraum) (…). Stoga slijede još dva važna Ratzelova pojma: “značenje prostora” (Raumsinn) i “životna energija” (Lebensenergie). (…) Sve ove teze predstavljaju temeljna načela geopolitike (…). Štoviše, država shvaćena kao živi prostorni organizam ukorijenjen u tlu glavna je misao i žarišna točka geopolitičke metode.” (FG, »Osnivači geopolitike«)
Dugin uzima Ratzelove pojmove kao jezgru iz koje se geopolitika razvila u puni sustav tijekom stotinu čudnih godina svoje povijesti. Bitno je još jednom naglasiti da je u tome nedvosmislen – izjednačavanje je inače njegov zaštitni znak: temeljni geopolitički subjekt je rastući kolektivni organizam osnovan u tlu, tj. Ovo je njegov Lebensraum opisan vlastitim osebujnim Raumsinnom.
U tom smislu, prilično nedvosmislen oblik darvinizma duboko je smješten u temeljima Duginova projekta, iako zaklonjen maštovitim okultističkim teorijama i ekstremnim ruskim pravoslavnim filetizmom bačenim za dobru mjeru. To nije samo zato što je utemeljitelj geopolitike slučajno bio student jednog od najistaknutijih njemačkih Darwinovih fanatika, već i zato što temelj teme geopolitike – one koja ga čini apokaliptičnom teologijom – mora biti ekspanzivan po svojoj prirodi.
Ratzelov odgovor na darvinističku zagonetku, odnosno premošćivanje jaza između biologije i svega ostalog, je, naravno, analogija – strogo neempirijska metoda koju obožavaju ekstremni empiristi kada je počnu gubiti – a Dugin je svesrdno prihvaća. Činjenica da zapravo nije primjenjiva kao sredstvo znanstvene demonstracije u suvremenom smislu te riječi ne smeta mu – jer nije smetala nijednom darvinističkom svjetiljki od samog Charlesa Darwina do našeg dana – jer je svrha stvaranje teologije u nastavku: apsolutna deifikacija najnižeg zajedničkog nazivnika, gdje njegova spontana evolucija pretvara “kvantitativnu kategoriju materijala u novu kvalitetu”.
Svakome tko zna, očito je i zašto Dugin kaže da treba pročitati “Rene Guenon kao Karl Marx” – količina rađanja kvalitete ili mase koja djeluje na sebe i rađa individualnost temeljno je načelo dijalektičkog materijalizma.
Ono što je najvažnije je da se autentični ‘živi prostorni organizam’ mora proširiti i glavni problem geopolitike tada postaje odgovor na pitanje: gdje završava to širenje?
Pa, to ovisi o tome o kojem individuumu točno govorimo: je li to mala ameba koja je iskočila iz praiskonske sluzi u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu ili sveta ameba providno izlučena iz tla kako bi sintetizirala Sveto bakteriološko carstvo u postojanje s po narudžbi blanche kako bi asimilirala sve što mu se nađe na putu. Ipak:
“Razumijevanje države kao živog organizma pretpostavljalo je odbacivanje pojma ‘nepovredivosti granica'”. (isto)
Začudo, Dugin hvali Ratzelovo otkriće prirode teme geopolitike koja se dogodila u Sjevernoj Americi, od svih mjesta. Zanimljivo je da je Ratzel,
“(…) napomenuo je da je Raumsinn Amerikanaca razvijen u najvećoj mjeri, jer su bili suočeni sa zadatkom osvajanja ‘praznih’ prostora i posjedovali su značajno ‘političko-geografsko’ iskustvo europske povijesti. Stoga su Amerikanci svjesno shvatili što stari svijet gradi samo intuitivno i po stupnjevima. Na taj način u Ratzelu nalazimo prve formulacije drugog najvažnijeg geopolitičkog koncepta – pojma “svjetske sile” (Weltmacht). Ratzel je primijetio da razvoj velikih zemalja pokazuje potrebu za povećanjem geografske ekspanzije koja postupno doseže planetarnu razinu. Stoga, prije ili kasnije, geografski razvoj mora doseći svoju kontinentalnu fazu.” (FG, 42.-43.)
Očito je kako se pojmovi u temeljima geopolitike “organski razvijaju” i pulsiraju kao jedno “tijelo”: Raumsinn velikog naroda zahtijeva širenje svog Lebensrauma na kontinentalni i, ako prirodna selekcija želi, globalni Lebensraum, koji zauzvrat poziva da postane Weltmacht.
Također je očito kako se sirovi um može uvući u taj mentalitet jednostavno slijedeći naizgled potrebnu – “organsku” – vezu koja sve povezuje i, ošamućen Duginovim iluzionizmom, naziva ga čak i “integralnim tradicionalizmom” ili “oživljavanjem kršćanstva kroz ‘Kristonosi’ ljude”, dok je to u biti sve samo ne. Razlog tome je intelektualna koherentnost ideologije, a ne točan odraz Istine – stvaranje ideološkog čarobnog zrcala koje svima odražava upravo ono što želi vidjeti; nešto što je očito zaštitni znak sposobnog geopolitičara ako se osvrnemo na činjenicu da je Duginov američki kolega, pokojni Zbigniew Brzezinski, bio sposoban izvesti isti trik u suprotnom obliku. I svi znamo koliko majmuni, ili barem njihovi potomci, vole vlastite odraze u ogledalu.
Pa, ako je Ratzel iznio jezgru geopolitike prikladno je da je predvidio i temeljnu mitozu u ovoj epistemološkoj amebi:
“U svojoj knjizi More, izvor moći naroda (1900.), Ratzel je istaknuo potrebu svake moćne države da usmjeri svoju pozornost na razvoj vojne mornarice jer to zahtijeva planetarni opseg legitimne ekspanzije (sic!). Ono što su neki narodi i narodi (Engleska, Španjolska, Nizozemska itd.) stvorili spontano, kopnene nacije (…) moraju učiniti svjesno: razvoj flote nužan je uvjet za postizanje statusa Weltmachta. More i ‘supersila’ već su prirođeni za Ratzela, iako će samo s kasnijim geopolitičarima (Mahan, Mackinder, Haushofer i posebno Schmitt) ova tema postati središte gravitacije. Ratzelov rad nužan je temelj svih geopolitičkih istraživanja.” (FG, 43.)
Formiranje krajnjeg oblika lebensrauma kopnene sile mora se ostvariti svjesno, odnosno to mora biti definitivan program ili strateški plan. Uspješnom provedbom ovog plana izrazilo bi se temeljno geopolitičko formiranje “velikog prostora” (Grossraum).
Koncept je razvio njemački pravnik Carl Schmitt, koji u Duginovim očima, zajedno s Ratzelom i Karlom Haushoferom, predstavlja odlučujuću figuru u razvoju kontinentalne geopolitike:
“Schmitt se razvio (…) teorija ‘velikog prostora’ (Grossraum). Ovaj koncept promatra proces razvoja država kao poticaj za povećanje teritorijalnog prostranstva. Načelo carske integracije predstavlja izraz logičke i prirodne tendencije prema sintezi, svojstvenoj svim ljudskim bićima. U tom smislu razdoblja širenja države odgovaraju razdobljima kretanja ljudskog duha prema univerzalnosti. (…) Razvoj “Nomosa zemlje” (…) mora dovesti do pojave državnog kontinenta. (…) Pojava kopnenog “državnog kontinenta”, kontinentalnog Grossrauma, povijesna je i geopolitička potreba.” (FG, str. 77.-78.)
Nomos zemlje označava “raspolaganje kopnenom državom” za razliku od Nomosa mora koji je “dispozicija morske nacije”. Oba pojma odgovaraju nejasnom pojmu Raumsinna i ne treba ih shvaćati kao pravne pojmove u suvremenom smislu te riječi, već kao aproksimacije nečemu što se ne može postaviti u formaliziranom sustavu, ali je ipak objektivno obvezujuće.
Kako onda, moglo bi se pitati, znamo li, kad nam neki susjed iz zgrade Grossrauma pokuca na vrata, da li nas Nomos der Erde kojeg zaziva stvarno obvezuje da ga pustimo unutra bez da krenemo po pištolj?
To je lako.
“(…) Schmitt je potvrdio da stvaranje novog “velikog prostora” ne ovisi o znanstvenoj vrijednosti neke doktrine, kulturnoj izvrsnosti, ekonomskom razvoju njezinih sastavnica ili čak teritorijalnom ili etničkom središtu koje je dalo prvi poticaj za integraciju. Sve ovisi isključivo o političkoj volji koja prepoznaje povijesnu nužnost takvog geopolitičkog koraka. Ovom doktrinom Schmitt je predvidio temelj suvremene politike integracije.” (FG, 78.)
Dakle, osigurane su nam sve lego-kocke potrebne za izgradnju “nevidljivog carstva” za cijelu obitelj. To je globalna ekspanzija nekoliko integriranih ‘velikih prostora’ (imperija) izgrađenih oko kontinentalne osi euroazijskog kopna, ispunjavajući Raumsinn kopnene civilizacije i osvajajući geopolitički Endkampf pretvarajući cijelu Zemlju u ideološko globalno carstvo, ispravljajući i ispunjavajući tako neuračunljiv, ali geopolitički ispravan plan “Planetarne vladavine Trećeg Reicha”. Temeljna kocka, koja bi trebala učiniti da se cijela konstrukcija zalijepi, je činjenica da ovaj put njezino središte ne može biti Njemačka, ili bilo koja druga nacionalna država, već os kopnenih carstava koja vodi Rusija: “Carstvo kraja” ili geopolitička os Berlin-Moskva-Tokio.
