Duh Istre ostao je nepokoren
General Drinjanin i njegovi odani suradnici, članovi pa čak i simpatizeri Hrvatskoga narodnoga otpora koji su prihvaćali njegove ideje, nisu vodili mnogo računa o kritikama i napadima koji su na njega dolazili sa svih strana, što najbolje potvrđuje i objavljivanje »Proglasa« koji su hrvatski istarski partizani uputili u povodu priključenja Istre Hrvatskoj.
Cijeli tekst toga »Proglasa« objavljen je u siječanjskom broju Obrane 1969. i glasi: (“Obrana” br. 101-102 stranica 13.)
»Istarski narode! Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti da se našom sudbinom drugi poigrava.«
»RODOLJUBI ISTRE!”,
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe s naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke.
ISTRA SE PRIKLJUČUJE MATICI HRVATSKOJ I PROGLAŠAVA UJEDINJENJE SA OSTALOM HRVATSKOM BRAĆOM.
I S T R A N I!
DRŽIMO ČVRSTO ORUŽJE U NAŠIM RUKAMA! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo na svome.
Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO – OSLOBODILAČKIH ODBORA.
ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA!
ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO-OSLOBODILAČKA VOJSKA!
ŽIVIO ZAVNOH!
ŽIVJELA CRVENA ARMIJA!
ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
(13. rujna 1943. Narodnooslobodilački odbor za Istru.«
U službenom glasilu Hrvatskoga narodnoga otpora Obrana, uređivanom i tiskanom u Španjolskoj, sve više i više se piše i analiziraju aktualni događaji u domovini. Raščlambe o tome je li moguć opstanak federacije i koliko su jake snage koje zagovaraju konfederaciju Jugoslavije, o budućnosti i položaju hrvatskoga književnog jezika, o gospodarskoj krizi u bivšoj Jugoslaviji, o sukobu »tvrde i konzervativne linije« s jedne strane i »liberalni snaga« u komunističkim partijskim redovima Jugoslavije i Hrvatske, o sudbini Zlatka Tomčića i njemu sličnih slučajeva, o položaju »gostujućih radnika« na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj, pridonijele su da je HNO stjecao sve više i više simpatizera.
Mnogim kritičarima njegove politike pomirbe general Drinjanin odgovara u Obrani 10. travnja 1968. U članku »Put i cilj« na naslovnoj stranici on piše: »Mnogi mi znaju predbaciti da ‘baš ja’ koji sam bio predstavnikom radikalizma naše dinarske rase, pružam ruku hrvatskim komunistima. To čine oni koji su je pružali četničkim koljačima Dalmacije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. Pružalo su ruke srpskim gazdama Stojadinoviću, Pašiću, niškom Ciganinu Dragiši, fašisti Ljotiću, koljačima sirotice Istre, talijanskim fašistima, najizrazitijim predstavnicima njemačkog imperijalizma i nacizma.
To su oni, koji nikada nisu razmišljali o tome što je u šumu na Kordun otjeralo pjesnika hrvatskih kraljeva Vladimira Nazora i četnicima priklanog pjesnika Ivana Gorana Kovačića. To su ‘profesionalni antikomunisti’ koji su bili kadri navijestit rat Americi i Vatikanu zato, jer nisu dovoljno aktivni antikomunisti. Ima dosta ljudi koji su tek onda postali pravi komunisti, kada im se na to nijekalo pravo. Mi nismo komunisti. Prošlost je o tome dokaz. Ali nismo ni isključivo i samo jedino ‘antikomunisti’, koji nemaju drugog životnog cilja do suzbijati komunizam u bilo kojoj formi.
Nema tako ‘slabog Hrvata’ s kojim ne bih rušio i ‘najbolju Jugoslaviju’ i nema tako ‘dobrog Srbina’ s kojim bih ja ‘čuvao Jugoslaviju’. Neka ne optužuju, jer smo svi mi davno već na optuženičkoj klupi, pa iako nam se eventualno neće suditi, jer će smrt preteći ovozemaljske sudce, sudit će nam svima Bog i Povijest, i mnogi će od nas završiti na đubrištu te povijesti. Optuženi i tužitelji podjednako! Mi smo bili sudionici događaja i nismo pozvani ni sebi davati svjedodžbu pameti ni poštenja, ni drugima je nijekati!«
Svjesni da su ideje i program HNO-a uzeli velikoga maha u širokim masama hrvatskog iseljeništva i da promidžbeni materijal u tisućama primjeraka putem hrvatski pečalbara na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj i drugim europskim državama stiže u domovinu, jugoslavenska Udba odlučuje likvidirati generala Luburića.
Uslijedile su ozbiljne pripreme i atentator je nađen u Iliji Staniću, sinu njegova bivšeg časnika. Nakon što ga je Luburić, na nagovor i preporuke fra Branka Marića, prihvatio u svoj dom da mu pomaže u tiskari, atentator s leđa čekićem udara nekoliko puta u glavu generala Luburića i bježi na jugoslavenski brod koji je usidren u španjolskoj luci i njime odlazi u Jugoslaviju.
Napomena:
1.) Ovdje se mora dodati, za današnje prilike, da je Poglavnike NDH, dr. Ante Pavelić prekidom svih veza sa fašističkom Italijom 9 rujna 1943., povratio sve silom okupirana hrvatska područja Hrvatskoj.
2.) Dr. Ante Ciliga (1898.-1992.) istaknuti komunista KPJ od njenih prvih početaka dvadesetih godina prošlog stoljeća, je bio Istranin, iz Istre. Kao komunista, i to hrvatski komunista, koliko je on utjecao u sastavljanju ovog proglasa, teško je dana reći.
3.) Dali su istarski komunisti i istarski partizani se ugledali na Poglavnikov PROGLAS HRVATSKOM NARODU OD 10 RUJNA 1943., te se smiono i odlučno i nada sve hrvatski odlučili dati ovaj PROGLAS ISTARSKOM NARODU, teško je dans to reći.
4.) U ovom proglasu niti jedne jedine rijči o Titi, jugoslavenstvu ni državi Jugoslaviji. Ja to zovem DRŽAVOTVORNI HRVATI ISTRE!
5.) “Živio Zavnoh” kojeg su ovdje u ovom proglasu spomenuli Hrvati Istre se ne govori o drugim narodima Jugoslavije, nego isključivo o Hrvatskoj.
6.) Živjela Crvena Armija ne znači u ovom slučaju: PROPAST NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKO! Bilo je mnogo Hrvata koji su bili crveni i ispod i iznad kože, tj. da su bili socijalno/komunistčkog uvjerenja, kojeg je štitila, branila i zanj se borila i ginula upravo Staljinova crvena armija.
7.) “Živjele savezniče armije” Hrvati Istre su koristili više kao vojnički simbol proti talijanskih fašista, jer hoćeš-ne ćeš Saveznici su se borili protiv talijanskog i svakog fašizma.
8.) PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA je izišla u Istarskoj “DRINI”, br. 3.-4. 1964., stranica 17.-21.
9.) Ovu Poruku Izmirenja je najprije bio napisao Željko Bebek, tadašnji glavni i odgovorni urednik novine “OBRANA”. kada ju je general Drinjanin pročitao, nije se sa tim složio. Poslao ju je dr. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz. Kako smo dr. Peranić radili zajedno i u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, dr. Peranić mi je to pokazao i otvoreno, ljutito rekao da se tom Porukom ne slaže. Pričali smo o tome i dr. Peranić kaže da on mora hitno skoknuti u Valenciju kod generala dok ne bude sve kasno. Tada je dr. Peranić u početku 1964 godine otišao kod generala Drinjanina, i tako je došlo do ove povijestne PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANAa da se ništa nije uzelo od rukopisa Željka Bebeka.
10.) Nadam se da sam uspio pojasniti neke nejasnoće u ovom vrijednom opisu dra. Marina Sopte.
