Dubrovački dijalekt s kraja XIX. stoljeća kod Krespija
Rukovet dubrovačkijeh razgovora iz 1894. (Zagreb) vrlo darovito je djelo Ante Krespija (1869. – 1961.) koje zaslužuje ponovno biti tiskano, a moguće uz neznatne preinake izvođeno na pozornici.
On je imao tada 25 godina, dok glavni lik Jere koji nas vodi kroz pozornicu dubrovačkih intelektualnih osobenjaka ima 26 godina i jako naliči na samoga Krespija.
Danas će nas u prvom redu zanimati dubrovački dijalekt s kraja XIX. stoljeća koji je kod Krespija sočan, bogat metaforom i narodnom frazom – ali ga ne treba uzimati “zdravo za gotovo” jer Krespi uvodi riječi koje nisu dubrovačke i ne govore se u Dubrovniku kao što su zavitak (cigareta koja se zavija, škija, Crna Gora, iako zvuči pavelićevski), ili riječ sa unusit Hvara itd.
Tu je blizak jezikoslovac Pero Budmani (1835. – 1914.) koji je objavio “Dubrovački dijalekat kako se sada govori” (Zg. 1883., rad JAZU) Budmani smatra da se “dubrovački” govori u Gradu i Cavtatu, a okolo “ercegovački”, s tim da su otoci i Primorje napola (miješavina rečenih). Osobito ga smeta kvarenje jezika u sjevernom dijelu Grada (Peline i Prijeko), te gutanje konsonanta na sredini i kraju riječi, i to kod školovanih ljudi!
Vratimo se Krespiju. Druga vrijednost je što nas upoznaje sa psihologijom, emocijom i političkom motivacijom pripadnika autonomaškoga (malobrojnoga, uglavnom sastavljenom od Talijana i “neutralaca”, indiferentista), hrvatskoga i srpskoga pokreta što znatno kasnije čini Josip Bersa (1862. – 1932.) u Dubrovačkim slikama i prilikama (od 1800. do 1880.), Zagreb 1941.
Treća jest umjetnička vrijednost. Iako ovo djelo Rukoveti po tematici ima lokalni karakter, (lokalne teme i lokalni jezik), ima u njemu duhovitosti i originalnosti, čak je moguće da je utjecao i na “Dubrovačku trilogiju”, patetičniju, “kolorističkiju” i gotovo operetnu temu. Moguće je da su na njega utjecali i katekizmi glavnog političara dalmatinskoga don Mihovila Pavlinovića (Hrvatski razgovori, Hrvatska misao), vrsnoga stilista i ideologa preporoda hrvatskoga.
Likovi su jako “plastični”, oni predstavljaju i određen mentalitet i nazore koje se Krespi ne ustručava kritizirati. (vidi “raguzirati”)
Vlađ je ponosni plemić koji je zakopan u prošlosti, on sadašnjost tek preživljava kao ohola i kulturna Sfinga. Idealizira se prošlost koja se ne može ponoviti! Drugi indiferentist je dum Stijepo, njega prilično opravdava svećenička halja u tom čuvanju duševnoga mira.
Treći je najopasniji, intelektualno superiorni Andro, koji zapravo u utakmicu ne ulazi jer je previše ohol i sebičan. On bi u to ušao samo kao vođa, inače gleda svoj kućni mir i bogatstvo.
Njegovo nadilaženje hrvatstva, srpstva, autonomaštva se zasniva na argumentima koji stoje pojedinačno, ali skupno su tek velika dijabolična laž nesvrstanosti.
S jedne strane brani kućni mir i on je iznad borbi i strasti, s druge bi htio biti šef. S jedne strane napada kampanilizam, s druge objašnjava da je povijest naroda poput rijeke koja je najčišća na malenom izvoru. Rijeka se razvija, prima pritoke, postaje velika i gubi se u oceanu.
Četvrti, Ivo je najsimpatičniji, pokojna majka ga je razmazila (donosila mu skorup i toplu čokoladu u krevet), seoska imanja nije obilazio, sve je prodao i uložio u englesku banku po mizernoj kamati od koje živi.
Imao bi daleko veću kamatu da na dvije ili više godina oroči! Sluškinje je svojom škrtošću otjerao, osim neke grintave starije žene. Stidljiv, povučen, nesiguran, dobra srca i nesposoban muški se opredijeliti u žestokom političkom strančarenju koje je zatrovalo minijaturni grad.
Indiferentist Pavo je nepismeni trgovac koji kao kameleon mijenja stranačke dresove, već prema stanju na Komuni. (općini), pa plaće i tužaka kada su ga prozrili i prezreli.
I drugi likovi su zabavni.
Bilo kako bilo uronimo u tekst Krespijev i dubrovačke riječi i izraze.
Pod Komunom. Komuna su zvali kavanu u blizini Općine.
Mislio sam da ću crknuti kao čičak. (nejasna asocijacija)
Naribat ćeš se ukljata preko brka. (ukjate, ušate – ribe)
Božijak (ptica pupovac). Prajete (pričate)
Ja govorim o Mrkani, a vi mi govorite o Bobari. (dva velika grebena pred Cavtatom) Svuk(a)o bi se od ijeda(!) go(l). (Golotinja je bila sramota, gol bi se svukao samo lud čovjek).
Trista Vam taranata. (vjerojatno riba pauk, vrlo opasnoga uboda)
Prosočnici (?), zajaziti se (kad dijete plačući ostane otvoren usta, zabezeknuti se), opravit slamicom ko krijesa (krijes je cvrčak, djeca bi slamčicu stavila u zadak jadnom kukcu, često i muhi, pa bi se smijala nepravilnom letu), Navijorka je New York, Bonzajra (Buenos Aires), Navrljan (New Orleans), Triješće (Trst), škunder, škundra (vrsta brzog jedrenjaka schooner), vjeh (mumija), igrat na škaka (igrat šah), skrobučat (zveketat), obječuh (željezni prsten na koji se nataknu vrata. Ivo Andrić to srp.-tur. naziva beočug. Prije bi se o Zdravoj Mariji (navečer) zapriječio ulaz u luku željeznim singjirom. To je u djetinjstvu viđao Krespi) porednik (kolega, L. Zore) Iz ubaha (iznenada, iznebuha), Pravi mi to (dokaži mi to), prema, koji prem (označi mi pobliže smjer), nespomenica uhvatila za kiku (ovdje se gripa kao i vrag ne imenuje, kika je pletenica, perčin, ovdje zatiljak), očast (boja obraza), ostaviti na sušilu (cjedilu), zatrupio (začepio usta), ne budi mi primijenjeno (zamjereno), pasja para (uvreda, pasji novac kao i pasja vjera), misovan (zamišljen, misaon?),
I ako smo na bijeloj ploči našli na najmanju trunku, na najmanju crnu točku, odma pocrnimo sve… Recimo ovijem političarima : “Vi ste sebičnjaci, odrlije (od odrijeti, derači), gladničine…”
Možda ridaju i plaču nad sudbinom svoga naroda! Oh! jadnijeh Jeremija… Ama ne… ne: Mi se varamo. Gle kako su tovni i gojni! Sve sami božitnji (božićni) purani i bubrezi u loju. (simbol blagostanja, ali i hrana koju će kao najbolju poslasticu ponuditi istočnjaci) Nema ti vragutog indiferentiste da je mršav! Nema ti cigloga indiferentiste siromaha!”
Pitanje je jesu li indiferentisti stvarni historijski likovi, kao Bogišić (koji nije indiferentan, ali je mlaki Srbin), biskup Vodopić …
Kukurijenca (Pavo tako zove konkurenciju iliti konkurencu),
Valja da ribam svoj dinar po tuđijem špazima (trgovac Pavo “ribari” po džepovima), gjenuina roba (čista roba),mahnicijem (mahnitim), granariz (zrna riže), minćun (plava riba inćun), “a da što sam imo tužan radit? Kad je ono još gospar Vice bio na komuni valjalo mi je silom bit Tolom (autonomaš), da mogu preživjet. Poslije 1869. kad su došli narodnjaci jedva sam imo bremena (vremena) da promijenim bandijeru, ako ne, bili bi me, Boga mi, kako trs prelomili. Za gospara Rafa (Pucića) … tu sam barem iskusio ono malo blaga božjega što imam. Pa kad su Hrvati sjašili, a Tolomi i Srbi uzjahali valjalo mi je opet voltat (promijenit) stranu, posrbit se i naučit na pamet (pjesme): “Samo braćo da je sloga”, “Rado ide”. (Srbin u vojnike, op., T.T.), stombulala (srušila, tombolare tal. prevrtati) Komuna (općina), komunarda (Pavo je nepismen, komunardi su komunjare iz Pariške komune npr., općinari se nazivaju drugačije), pust i prazan (dućan) ko Betina špilja (prigradska špilja nad kojom je kuću imao plemić i znanstvenik Marin Getaldić zvani Beta), ocijerili (?), “nema ti sočiva do boba, a nema ti čoeka do popa! Duboko li oni peškaju” (duboki ribolov, teško shvatljiva dugoročna misaona igra za Pava), “brzo ti ja pusti glas po gradu, po putu (putem, tj. preko) djetića mi i žene labare (brbljavica, proždrljivica, ima i još negativnijih konotacija), da ti je nema pod Svetom Marijom (nekada snobovima “zloglasni” dio Grada, to je poslije postao Gruž, pa Mokošica, ali u tim nekada radničkim kvartovima ljudi bi se znali napiti, ili potući, bilo je i pokojega lopova, ali rijetko nastranosti i poroka bogatih, trgovaca, političara i sl. koji legalno kradu op., T.T.)
“Kako koja djevojka dođe upitam je u koga služi…. i kad nađem podrigano (podcrtano, Pavo ima liste u kojima su ljudi upisani po stranačkim bojama) kalumam (stavim) joj granariz u tolomsku, srpsku ili hrvacku ćesicu (kesicu). Tako isto srđele koje su za Tolome i Srbe zamotam u “Dubrovniku” (časopisu), a za Hrvate u “Crvenoj” (Hrvatskoj, dalje opisuje skandal i bulikan kada je pravoslavnom popu djevojka slučajno zamotala ribu u “Crvenoj Hrvatskoj”).
statuva (namjesto statua, Pavo griješi), “sve pusto šalavrdanje i šaranje, da ti prostiš pa(d)nu gaćice”, palog (prikaz), biljozan, mledni,
zabročim, tajaću Vam kako na duhovnu (tajit kao na ispovjedi), ždraka (zraka), topac (topaz, dragi kamen), cklenijem shranama (staklenim posudama za pohranu), , izažmeš. grdilo, kroknut (koraknut), raščinkan (analiziran), knjezat (kmečat), zabezočit, vuhneni palog (?), praznošaka, kalanka (vrst platna), predežljiv, “A što ti se čini? Dokle je dopro strančarski bijes! Ne možeš progovorit sa prisnijem prijateljem, ne možeš se prošetat s jednom štovanom osobom koja se bavi politikom er će protivna stranka uzvratit na tebe što pas sa maslom ne bi pokuso! I to se događa u Dubrovniku… U jednom gradu od pet tisuća duša! U jednoj stupici gdje makneš li nogom preko praga sukobiš se s namrđenijem licem, ošine te preziran pogled, obrnu ti se obijesna leđa! Dojučerašnji prijatelj – današnji neprijatelj! Strepiš od brata i od rođaka… mjeriš korake kako da ideš po jajima, a brojiš riječi da ti koja ne izmakne, jer će te sutra u novinama na palog iznijet! Da je sad ovdje Jovanović (Stjepan, 1828. – 1885., vojni upravitelj Dalmacije, ušao sa generalom Filipovićem 1878. u BiH) ne bi više reko da je Dubrovnik grobište mrtvijeh, nego zbirka šenutijeh.”
“Nemoj mi dakle razbijati kitaru sa ljubavi domovine, sa ponosom narodnosti i s drugijem lakrdijam; to ćemo lijepo zimi na prijekladu srčuć lozovaču i jeduć sušelice (smokve suhe) jedan drugom pripovijedat.” Andro nagovara Jera da udobno živi ako je siromah (sirac, valjda od sirka, sijerka – loše žitarice. Ili nešto drugo?), da se gleda obogatiti, i da je svejedno koja će država biti i koji jezik ako ti je kapital i imanje sigurno.
“Dakle kosmopolitizam, a? A što je kosmopolitizam nego egoizam uveliko” (nastavlja sa tezama Dostojevskoga da vladari mogu pobiti i poharati narode, a kukavac za krađu kruha robija).
Broda Vam. Franska, franski (Francuska, francuski), pametnik, ljuckota (ljudskost), mačnice, klašunići, prpoši, brebonji, pita (pitati, čupkati), mitoglavci (debele i zamašne grede na kojijem se podupiru kutnje šljeme, – tj. sljeme krova kućnoga), bogiša (cvijet perunike – Perun je staroslavenski bog, ali i luckast čovjek, bena), iskat materi muža (tražit nevolju). “Ako i jesmo izabrali hercegovački dijalekat književnijem jezikom, naša je dužnost ipak da sakupljamo i primamo sve one kajkavske i čakavske riječi koje su iz naše korenike, pa lijepe i zgodne.” Podušnjaci (otok žijezda ispod uha, zaušnjaci?), Jenglezi (Englezi), pohlabutio, habav, škljan. Riječ za risa mi je nečitka, đuder ili dudzel.
O Krespiju
Antun Krespi (Crespi), publicist i prevoditelj (Split, 8. II. 1869. – Zagreb, 20. III. 1961.). U Dubrovniku završio gimnaziju 1888. te djelovao kao službenik i novinar. Kulturološke crtice iz dubrovačke svakidašnjice (Obzor, 1894.) skupio je u zbirci Rukovet dubrovačkijeh razgovora (Zagreb, 1894.). Političkim komentarima, glazbenim i književnim kritikama te prijevodima s engleskoga, njemačkoga i talijanskoga javljao se u periodicima Crvena Hrvatska (s F. Supilom povremeno pisao u satiričnoj rubrici Diskoras na Poljani, 1900, 1909.), Novi list (1900.), Srđ (1904.–05.), Dubrovnik (1908,, 1941.), Prava Crvena Hrvatska (1908.–10., 1913.), Naše jedinstvo (1910.), Sarajevski list (1910, 1912, 1917.-18.), Vrhbosna (1910.-11.), Hrvatska sloga (1922.-23.), Mladost (1931.), Križ (1933.), Jutarnji list (1941.), Hrvatska smotra (1944.), Hrvatski krugoval (1944.), Hrvatski narod (1944.), Novo doba (1944.), Pokret (1944.-45.), Spremnost (1944.) i Hrvatska revija (1945.). Vrstan poznavatelj hrvatske metrike, u analizama prijevoda W. Shakespearea na hrvatski promicao je uporabu deseterca mjesto antičkoga jamba (O Shakespeareovim prevoditeljima. Srđ, 1906.). S V. Kovačićem preveo s njemačkoga Klabundov roman Borgia (Zagreb, 1952.). Suosnivač Hrvatske radničke zadruge u Dubrovniku 1894. Potpisivao se i K.
(Svršetak u sljedećem broju)
