Sa znanstvenog gledišta, pokušaj obnove titoizma je neozbiljan, intelektualno neutemeljen, politički štetan, opasan i moralno upitan
Što je titoizam? Prvo, titoizam je proizvod klasične (tradicionalne) marksističke teorije o nužnosti (opravdanosti) svjetske revolucije i diktature političke elite.
Drugo, titoizam je povijesni događaj koji se izjednačava s drugom (Jalta) Jugoslavijom pod vodstvom Josipa Broza Tita.
Treće, titoizam je vrsta političke ideologije i prakse, odnosno poseban oblik ideološko-političkog mišljenja i djelovanja izravno vezanog uz staljinizam.
Četvrto, titoizam je poseban (jugoslavenski) oblik staljinizma koji proizlazi iz preuveličavanja (mitologije) uloge i važnosti komunističko-partizanskog pokreta kao oblika legitimacije obrane glavnih sudionika i cjelokupnog sustava utemeljenog na premisi neprikosnovenoj ulozi Partije i nepogrješivosti Josipa Broza Tita.
Peto, titoizam, slično staljinističkom modelu, ne predstavlja neku vrstu pogrješke ili slučajnosti, već je ideološki sustav i oblik negativne svijesti utemeljen na vulgarnom materijalizmu marksističkih korijena.
Šesto, titoizam kao ideologija predstavlja jednu vrstu prvorazrednih komunističko-partizanskih vrijednosti i ideala proizašlih iz pogrješnih ideja. Stoga se titoisti ponašaju prema takvim negativnim vrijednostima ne zato što su glupi, nepismeni i intelektualno ograničeni, već zato što su zatočenici pogrješnih ideja i vrijednosti.
Sedmo, titoizam je posebna ideologija o vodećoj ulozi revolucionarne (partijske) elite, koja se s vremenom pretvara u birokraciju ili tehnokraciju.
Osmo, titoizam je, dakle, vrsta društvenog, ideološkog i političkog fenomena koji ne samo da ne pripada povijesti, već je prikladno pisati o “posttitoističkoj” generaciji.
Deveto, titoisti su osobe, krugovi i skupine čiji je lik i djelo J. B. Tita model kako bi trebalo biti organizirano i funkcionirati moderno hrvatsko društvo.
Deseto, danas smo svjedoci pokušaja restauracije ideološko-političkog neotitoizma kao svojevrsnog odgovora na krizu državnih prilika, krizu neoliberalizma i neoimperijalizma (globalizma), a ujedno i kao oblik negacije demokratskih načela.
Jedanaesto, ocrtavaju se sjene političkog neuspjeha i neizvjesne budućnosti koja nudi kršenje temeljnih ljudskih sloboda, jer je jačanje međunarodne ljevice usko povezano s konceptom slobode i totalitarizma, posebice ekonomskih, socijalnih i političkih sloboda.
Dvanaesto, komunizam, fašizam, nacizam, staljinizam, titoizam su pojave koje ne prestaju fizičkom smrću svojih nositelja (K. Marx, V. I. Lenjin, J. Staljin, B. Mussolini, A. Hitler, J. B. Tito i dr.) već predstavljaju pojave koje se s vremena na vrijeme iznova pojavljuju na vrijeme (kada sjeme donosi plodove) u vidu novog komunizma, fašizma, nacizma, titoizma i staljinizma.
Trinaesto, sve su to manifestacije totalitarizma jer, suprotno marksističkoj teoriji, društvene revolucije ne vode ostvarenju političkih sloboda nego totalitarizmu: primjer titoizma kao negacije političke i svake druge slobode. Osobne slobode, sloboda vjere i mišljenja nisu samo predmet dvostrukog kriterija, već se dovode u pitanje kroz suvremene oblike totalitarizma koji se pozivaju na marksistička učenja.
Četrnaesto, kritika tradicionalne marksističke teorije ne predstavlja samo oblik slobode mišljenja i oblik pozitivne slobode kritike totalitarnih sustava, već i prakticiranih oblika titoizma.
Petnaesto, koliko god mislili da je stari sustav prevladan uvođenjem jednog oblika novog kapitalizma, još uvijek smo suočeni s opasnostima posttitoizma političkih elita.
Šesnaesto, međutim, titoizam i titoisti kao njegovi pobornici ne nude sklad i stabilnost u uvjetima kada pučanstvo postaje sve svjesnije njegovih empirijskih oblika i postignuća, koja se ni po čemu ne razlikuju od bilo kojeg totalitarnog sustava, osim u nazivu, tipu fašizma, nacizma i(li) staljinizma.
Sedamnaesto, suvremeni titoizam oblikovan u ime lijevih, zelenih, globalističkih politika i pokreta, zanemaruje povijesna iskustva i pouke i time nas pokušava vratiti na povijesno odbačeni titoistički model staljinističkog načina razmišljanja i time onemogućuje bilo kakvu raspravu.
Osamnaesto, moderna ljevica (titoizam i titoisti) negira demokratska načela i vrijednosti, demokraciju, pozitivne tradicije i institucije, napada sve demokratske pokrete i njihove ciljeve, iako je to politički štetno jer otvara prostor za vraćanje negativnog i povijesno prevladanog titoističkog, koji je uzor ideološkom i političkom životu. Dovraga, nova ljevica, odnosno novi titoisti, nisu spremni ni politički ni intelektualno za to.
Devetnaesto, pokušaj povratka titoizma i titoista na političku vlast, a de facto totalitarizma, predstavlja povratak na autoritarni i diktatorski politički sustav koji, međutim, ne može riješiti probleme modernih društava, ali je jedan od dokaza krize ljevice i u ime titoizma.
Dvadeseto, titoizam spada u povijesno promašene modele, slično staljinizmu i svim drugim vrstama totalitarnih sustava, koji ne nude rješenja već vode u nestabilnost, a ljevičarski teoretičari i aktivisti ne nude ništa više od neotitoizma i sirovog marksizma. Sa znanstvenog gledišta, pokušaj obnove titoizma je neozbiljan, intelektualno neutemeljen, politički štetan (opasan) i moralno upitan.
