Hrvatski Fokus
Povijest

Aleksandra Andrejevna

Novela iz nekadašnjeg ruskog života

 

Posvećeno Bruni Myohlu

I.

Anjito, Anjito! — uzvikala se veselo skačući mlada, ljepušna djevojka po trim sobama i u kuhinji, tražeći služavku, dok ju najposlije ne opazi kroz prozor na dvoru, gdje izlazi iz podruma. Brže bolje poleti na dvor.

— Anjito, Anjito! — vikaše nestašno djevojče objesivši se o vrat staroj služavci, nagrešpana lica i uplašena pogleda.

— No, što je? — zapita lijeno Anjita, braneći se od nje, koja se sad ovjesila cijelim tijelom na nju.

— Ostavi, Šuročka, zadavit ćeš me!… O, Gospodi, šta li ste vi, čudni, gospođice!… Ta, nemoj, Krista radi!…

Napokon je Aleksandra ispusti iz svojih ruku.

— Slušaj, Anjito! Za danas priredit ćeš čaj ovdje u vrtu… Znaš, danas dolazi iz Petrogradn Petar Ivanić, znadeš ga, zar ne? … Otac je rekao, da on dolazi kao moj ženik… Jesi l’ čula, Anjito, kao moj — ženik! — tumačila joj Šura gestikulirajući pri tom obim rukama.

— No, da, čula sam i razumjela sam, — odvrati nehajno starica. — Dakle — ženik? …

— Da, on, Petar Ivanić… Znaš, onaj lijepi, mladi praporšćik …

— Lijepi, mladi praporšćik? …

— Ta, da, vidjela si ga već toliko puta… Znadeš onaj, što stoji u „gostinjoj“ na stolu…

— Ah, da, u gostinjoj, na slici?…

— No da, onaj!…

— O, Gospodi!… I on će ovamo doći? — i starica se stade krstiti, okrenuvši se cijelim tijelom spram zapada, gdje je stajala „Sabornaja“ crkva.

— Da, on dolazi ovamo po mene! — odvrati Aleksandra i odskače opet veselo u kuću, dok se Anjita okrene na peti i stade odmah po vrtu kupiti papir i ostalo smeće, kako bi bilo čisto.

Pri tomu je nešto mrmljala. Nikako se nije mogla sabrati čuvši te glasove. Kao da nije mogla vjerovati u te njezine riječi. I najposlije joj se sažalilo radi Šure, da je nekud odvedu. Kod toga se sjetila starica nje, Šuročke, eto na, baš kao da je sad i maljušno dijete i koprca joj se na rukama; pa opet, kasnije, bježi vrtom i ona je lovi i igra se s njom. A ona pridolazi, kad bi hranila piliće, i sama im bacala hranu, uzevši ju iz Anjitina krila. Da, sve je to tako bilo, a eto, sad je već gospođica i već ima ženika, koji će ju odvesti…

I starica otare suzu s oka, koja joj se potkrala.

I očistila i namjestila sve na svoje mjesto: stol i stolice i klupčicu ispod krošnje velike jabuke, a tad pođe u kuću, ne bi li tamo još što pobliže doznala o tom. U kuhinji joj kočijaš Aljoša — oglabajući neku kost — potvrdi glavom, da je tako.

— I ne vjeruješ? … Duročka …

— Neznam, da l’ je Šuri više od šesnaest? –primijeti starica.

— Ehe, šestnaest! — nasmije se Aljoša. — Dobra je već!… Vidiš, kako si glupa… Mpjoj je majci bilo šesnaest, kad sam se ja izvalio … a rekoše mi, da sam bio drugi…

— Mlada je još, mlada… Gotovo dijete … Još se s lutkama sigra, — tužno će Anjita sjednuvši u kut.    

— Pa šta onda? Sad će da se sigra živim lutkama, a ne onim iz ljepenke ili voska… Međutim meni je to posve svejedno. Rekoše mi u četiri zapreži i da idemo na stanicu …

— O, Gospodi, Gospodi! — i starica se stala opet krstiti.

— No, a šta se krstiš, stara? Šta Gospod ima s njom posla? Čovjek dolazi da je vidi; sviđa li mu se, odvest će je sobom, pa — basta!… Ne pomože ti tu ni sto Gospoda — prezirno će Aljoša odbacivši oglodanu kost pod peć, a tad još podraga i uštine za obraz kuharicu Manju, koja ga onda kuhačom izjuri iz kuhinje.

— Vraže jedan!… Sad već ne vjeruje ni u Boga, a kad je bio na fronti, vazda je pisao kući: molite se za me!… Sotono!… Još ćeš sazivati Gospoda!… Hoćeš, da! — ljutila se Anjita.

A u sobi orilo se veselo pjevanje Aleksandre, dok joj se mati stisla u kut sobe zabavljajući se sa ostalo troje dječice.

A napred, u „prednjoj sobi“ njezin otac, Andrej Dmitrijević Labušev, odebeli gospodin na niskim nogama „soderžatelj tipografije“ i član uprave „gorodskoe banke“, a začasni član i predsjednik „mjestnago i požarnago obšćestva“ ujezdnog grada Dmitrijeva, Kurske gubernije, stajao je pred ogledalom i već kojih pola sata redio kosu, što mu se sa strane ovjesila na uha i otraga mu pokrila debeli vrat, te navlačio plavu kravatu na ovratniku. I nikako nije mogao, da se već jednom uredi. Bilo mu to vrlo neobično, jer nije običavao nositi ogrlice, već se odijevao posve jednostavno.

— Proklestvo! Nikako ne mogu, — ljutio se čovjek, tiskajući još bolje prste u ogrlicu, dok mu najposlije ne pukne luknjica za zapon, a tad je skine sasma i odbaci.

— Anjuško! — zovne gospodar, našto starica pohiti u sobu brišući masne usnice od tustog mesa, što joj ga Manjka dala.

— Zapovijedate, milostivi? — upita, mlackajući jezikom.

— Daj, golubčik, potraži mi onu pisanu košulju… Znaš, onu, no, što sam ju još u Lotkama nosio!

Starica kimne glavom, ode i za čas se povrati s košuljom od batista s lila-prugama, koje su se već samo gdjegdje poznavale, dok na mnogim mjestima nije im bilo već ni traga.

— Ovu?

— Da, ovu! — i Andrej Dmitrijević odmah svuče bijelu, gospodsku košulju, koja mu već pod pazuhom pukla i navuče onu donesenu.

— On će mi, napokon, oprostiti. Ta on znade, da mi u takovoj varošici nismo privikli na luksurijozne stvari i parade i da to nije u nas običaj, — gunđao je gospodar, dok se Anjita opet udaljila u kuhinju, da nastavi svoj posao: jesti masne okrajke govedine, — jer — gospoda ne vole masno!

Andrej je Dmitrijević htio na svaki način da se prikaže Petru Ivaniću kao čovjek, dostojan svog položaja i svih svojih titula, kako ne bi gost dobio loš pojam o njem.

Petar Ivanović Mozorov, sin je njegova dobrog školskog druga Ivana Mstislavića, koji se nakon svršenih gimnazijskih nauka u svom rodnom gradu otputio k svome ujaku u Petrograd, tamo nauke dovršio, stvorio sebi karijeru, dobro se oženio, a uz to po smrti ujakovoj baštinio jednu kućicu i malo imanje, te tako tamo savio i svoje domaće ognjište.

Unatoč tome, oni se međusobno nisu zaboravljali, pa kad se je i Andrej Dmitrijević, za onda još glavni knjigovođa „gorodskoe banke“, vjenčao, sa — u ono vrijeme — jednom od najljepših djevojaka, Jekaterinom Ivanovnom Liduševom, pozvao je i svog Vanju u goste. A Vanja se rado pozivu odazvao. Ta već odavna želio je vidjeti svoje rodno „mjestečko“ i pokazati ga svojoj ženi, Lidiji Petrovnoj. Sad mu se, eto, za to pružila najbolja prilika. Ujedno je odlučio posjetiti i svoju sestru, koja se udala negdje u Mihajlovku, kojih petnaest vrsta udaljenu od Dmitrijeva; zatim na mjesnomu groblju, odmah iza crkve sv. Nikole Čudotvorca imao pokopanu svoju majku, pa oca i još dvoje, troje braće. Valjalo je i njima dati izmoliti „moleben“ itd.

— A tom se prilikom utvrdilo njihovo staro prijateljstvo još čvršćim vezom one prijateljske ljubavi, koja je često puta čvršća i od same bratske ljubavi.

Kasnije bi dolazio Vanja više puta, a osobito o velikim praznicima, kao o Roždestvu, Pashi itd., ili ljeti na kratki dopust, koji je — kao svaki viši činovnik — dobivao. Lidiji se Petrovnoj činilo to putovanje vrlo romantičnim i njoj za volju činio je tako njen muž.

Nekako u isto vrijeme, kad se Vanji Mstislaviću rodio sin Petja, bili su i u Andrej Dmitrijcvića rodini pohodi: dobio je kćer Sonju. I tad su se drugovi iz mladosti zavjerili, da će svoje prijateljstvo ustvrditi vezom svoje djece. Ali Sonja umre nekako u trećoj godini od difterije, a godinu dana nekako iza toga skoprca se na taj božji svijet mala Aleksandra. I tako se zavjera prijatelja protegnula na — novorođenu.

Od tada je projurilo već punih šesnaest godina. Između mladih ljudi, koji su se u djetinjstvu često puta zajedno sigrali i počupali se, izmjenjivali se listovi i karte, te fotografije. Zadnjih pet godina nisu se više vidjeli, jer je Petar Ivanović bio u kadetskoj školi, iz koje nije dobivao dopusta. 

Milan N. Ribarić

Priredio: Tomislav Dragun

Povezane objave

Sestra na Vučjem dolu Ferde Kikerca iz 1876. godine

hrvatski-fokus

Osnove hrvatske politike Tiasa Mortigjije

hrvatski-fokus

Pravi i lažni Josip Broz

hrvatski-fokus

Djeca ne znaju čitati ni pisati ni računati

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više