Hrvatski Fokus
Povijest

Knežev dvor u Slanome

U Slanome se ističe rod Ohmučevića koji su od pomorskih kapetana u španjolskoj službi “avancali” do admirala, pa i upravitelja Napuljskoga kraljevstva podložnog Španjolskoj

 

Slano je od Zatona do Stona jedina zaista dobra luka koju je Dubrovačka republika imala. Sol iz Stona, te proizvodi iz unutrašnjosti (Bosne) koji su išli karavanskim putom zvanim Čavlenjak preko sela Trebimlja (zovu ga češće Trebinja, ovo selo u zapadnom dijelu Popova polja nije grad Trebinje u istočnom dijelu rečenog polja). Taj prijevoj zovu i Morašnica, a vodi preko Zavale na kojoj se nalaze i rimski nalazi i romanički.

Kada Republika preuzima Primorje, kupujući ga od Bosne, on vlastelinčiće lokalne pretvara u kmetove, protjeravši nepokorne, a čak objesivši one koji su se pokušali suprotstaviti silom. Ta krševita pokrajina Primorje čak je dobila zadaću saditi žito, loza je smjela biti samo uz okućnicu u vidu tzv. odrine.

Slano je 1500. imalo 32 velika broda. U Slanome se ističe rod Ohmučevića koji su od pomorskih kapetana u španjolskoj službi “avancali” do admirala, pa i upravitelja Napuljskoga kraljevstva podložnog Španjolskoj. Treba li dovoditi Ohmučeviće (za Španjolce Ivelja) u vezi sa humskim (hercegovačkim) rodom Radivojevića i Vučinića ili je točna obiteljska predaja po kojoj dolaze iz Jajca? S Ohmučevićima je u svezi grbovnik falsificirani s kraja 19. stoljeća gdje su dokazivali da potječu od ćesara Hrelje, nekog Dušanovog vojskovođe iz makedonskog Štipa. Taj dokument s kraja 16. stoljeća je prvi pokušaj da se spoje povijesti Hrvatske, Bosne i Srbije i da se prostor Ilirika proširi na Istok. Jasno, budući je srbijanska država propala, a vlastela izginula ili izbjegla teško ej dokazati laž Peta Ohmučevića (don Pedro Ivelja), pa se laž uklesala i na zidu franjevaca u Dubrovniku lijevo od ulaza. Ono što znamo jest da su njihovi krasni sarkofazi u franjevačkom samostanu u Slanome prazni.

Franjevci su tu od 1407. godine, renesansni samostan ima 4 divna starokršćanska sarkofaga (jedan presbitera Anastazija i jedan konzula Severa); nekropole i sarkofazi svjedoče o jakoj kršćanskoj zajednici u 5 stoljeću. Korske klupe u crkvi sv Jeronima građenoj 1462., (godina uoči pada Bosne pod Turke) dao je sagraditi Pavao Gradi(ć) 1573. godine. Tu je i dobra slika sv. Jeronima Mata Celestina Medovića.

Slano je važna postaja bosanskih franjevaca. Samostan ima divne masline i živu vodu koja otječe u more. Nedaleko je Knežev dvor kojega je pametno i ukusno obnovio dubrovački DPDS. Dvor je bio ruiniran; ima prekrasan pogled na more, vidi se dolazak brodova, ali i zaštićenom je položaju od gusara koji su toliko harali da većina južnodalmatinskih sela i manjih mjesta nije bila na moru, veća na brdima.

Na vratnicama iz 15. stoljeća je knez iz obitelji Gozze (Gučetić) dao uklesati natpis bosančicom. U temelj je Dvora rimski  (vojnički) sa dosta oskudnim nalazima grobišta iz 5. stoljeća. Poznat je svećenik dominikanac dr Dominik Barač iz Slanoga kojega su komunisti nakon rata ubili jer je pisao objektivnu knjigu o komunizmu u SSSR-u.

Ohmućevići (Ohmučevići), hrvatski brodovlasnički rod iz sela Grgurića kraj Slanoga, podrijetlom iz Bosne. O njihovu podrijetlu i pripadnosti bosanskom plemstvu postoje legende, vjerodostojnost kojih do danas nije dokazana, a dodatnu sumnjičavost izaziva i nastojanje njezinih pripadnika da »oplemene« svoju obitelj prilikom stjecanja španjolskog plemstva potkraj XVI. Tako je dubrovački povjesničar M. Orbini 1601. zapisao da je njihov predak Radivoj Grgurić Vladisavljević (Vladisaljić) 1159. bio posjednik velikoga feuda u Bosni »po starom nasljednom pravu svojih predaka«. Povjesničar Lorenzo Miniati, pak, navodi (1663) da je Grgur, sin kneza Radivoja Grgurića Vladisaljića, 1170. bio knez Tuhelja u Smucki. U Slanome i njegovoj okolici rod je, čini se, imao veći posjed već prije 1399., kada je Dubrovačko primorje postalo sastavnim dijelom Dubrovačke Republike. Širenjem brodarske djelatnosti u XV. i XVI. st., Slano je, uz Orebić i Cavtat, postalo jedno od dubrovačkih pomorskih središta izvanjadranske plovidbe, a Ohmućevići su postali najjači slanski brodovlasnički rod. Već tijekom XV. i XVI. stoljeća Ohmućevići su, pod različitim prezimenima, živjeli u nekoliko mjesta u okolici Slanoga, u Grgurićima (koji su dobili ime po patronimskome nadimku jednog ogranka) i Slanome (Ohmućević, Milatović, Grgurić, Ivelja, Stijepić, Damjanović), te u Banićima (Bijelić, Kola, Lovrijenčević, Mihović), gdje žive i danas pod prezimenima Mihović i Kola, te na poluotoku Pelješcu (Kola u Podgorju i Stankovićima, te Vlašić u Brocima). Nagli uspon roda započeo je u drugoj polovici XVI. st. kada je pet sinova Ivelje Ohmućevića stupilo u službu Španjolske. Antun i Nikola poginuli su u pomorskim bitkama, Đuro je stradao prilikom prijevoza vojnika iz Španjolske u Italiju, Marko je umro u dubokoj starosti u Španjolskoj, a najslavniji među braćom, admiral Petar, umro je 1599. u Lisabonu. Godine 1588. Petar je zapovijedao eskadrom od 12 velikih brodova, u vlasništvu Ohmućevića i njihovih prijatelja i rodbine iz Slanoga, s više od 3000 članova posade. Ta eskadra, za koju je obitelj Ohmućević osigurala oružje i opremu u vrijednosti od 150 000 dukata, sudjelovala je u više vojnih pohoda, kao i u pohodu Nepobjedive armade protiv Engleske. Kako Iveljini sinovi nisu imali muških potomaka, admiral Petar prije svoje smrti zaručio je svoju malodobnu kćer Aureliju za Andriju, sina bliskoga rođaka Nikole Ohmućevića. Andrija je bio admiral napuljske armade i sudjelovao u mnogim pomorskim bitkama Španjolske. Njegovi sinovi također su se istaknuli u španjolskoj službi i dobili viteške naslove. Andrijin brat Petar bio je španjolski konzul u Dubrovniku 1623.-1631. Njegov je ogranak nestao u ruševinama potresa 1667. Godine 1644. u Dubrovnik se iz Slanoga preselio Petar Damjanov Ohmućević. Njegov sin Antun-Damjan postao je 1682. članom bratovštine sv. Antuna (tzv. antunini). Taj ogranak Ohmućevića ugasio se početkom XIX. stoljeća.

Teo Trostmann

Povezane objave

Venecijanci i dubrovački statut

hrvatski-fokus

Splićanin Josip Barač u Dubrovniku

HF

Maksimilijan Habsburški i Dubrovnik

hrvatski-fokus

Dalmatinci ranoga baroka u drami “Ljubovnici”

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više