Koristan je običaj za karijeru biti laskavac, a vlast je uvijek rado gledala renegate jer su im bili u šaci, često dijelili važne informacije i bili poslušnici, pa čak i špijuni
U blizini dubrovačkih jezuita socijalisti su stavili Strossmayerovu ulicu, biskupa poznatoga po jugoslavenstvu. Uz franjevce lukavo i duhovito su imenovali ulicu po Matu (Celestinu) Medoviću, velikom slikaru i hrvatskom domoljubu koji je bio na sudu protiv biskupa Strossmayera, u parnici koju mu je vodio vođa pravaša Josip Fran, a zato jer biskup đakovački nije Medoviću platio dogovorenu narudžbu motiva skiciranih u Italiji.
Mato Medović tada je zbog neposluha izašao iz franjevačkoga reda.
Ispod jezuita je ulica nazvana od ljevičara po Rafu Androviću (1771. – 1841.), od kojega ima zaslužnijih i poznatijih ljudi. Rafo Andrović bio je u doba pada Republike općinski činovnik i istaknuti mason i frankofil. Za vrijeme francuske vladavine bio je sudac i načelnik općine; vlastela su ga smatrala izdajnikom domovine. Pisao je na talijanskom, latinskom, grčkom jeziku epigrame, sonete, ode, madrigale. Primljen je u rimsku Arkadiju pod imenom Lisandro Megario. Bio je 1810. u delegaciji Ilirskih pokrajina koja se poklonila Napoleonu I .
Po dolasku Austrije potrudio se napisati 1815. godine zbornik pjesama posvećen Franji I. Habsburgu: “Alla sacra caesarea regia apostolica maeste di Francesco I, per la riunione della provincia de Ragusa all Impero”. Ipak iz nemilosti izlazi tek 1830. kada mu vlasti austrijske daju potporu i obnavljaju francuska odlikovanja!
Takva vrsta ulagivanja uvijek mi je bila odiozna, bio drugu Titu, bilo kralju Aleksandru, bilo cezarima i Pilatima ovoga svijeta. Ali koristan je običaj za karijeru biti laskavac, a vlast je uvijek rado gledala renegate jer su im bili u šaci, često dijelili važne informacije i bili poslušnici, pa čak i špijuni. A budimo iskreni, pismenih tada i nije bilo za bacanje, pogotovo u Iliriku.
Tridesetih godina Rafo Andrović sa sinom Nikom radi na reorganizacije dubrovačke humanitarne ustanove “Opera pia” koju je u novije doba vodio političar Nikola Ćićo Obuljen. Posveta djela Franji I. započinje na latinskome: Vjerovali smo da nebom vlada gromovnik Jupiter; sada Bogom smatramo Augusta (tj. cara, opaska T.T.) Kako kadi vladaru to ćemo preskočiti, samo ćemo prikazati jedan epigram. Dosta netočno i površno prevodim.
F rancisci Natalis adest visuris honores,
R ite Deum pubes queis colit Austriaca.
A rama ego costitui, varioque e flore corollas,
N atum hyeme hinc illine quem vigil in media
C ura, ill ut ferrem, colui multa addidi, et arrae
I nscripsi haec puleris carmina pauca notis:
S ancte diu cupidis si, quod regis arbiter, astrum
C larum, erit, ut populis fulgeat, ara, tibi
U nde, unde aggesto que parva e caespite cervit,
S tabit Chio olim marmore conspicua.”
(Ovdje ćete vidjeti počasti Franciskovog rođendana, muškarci ispravno štuju austrijskoga Boga. Okvir sam napravio od vjenčića raznoga cvijeća, odsvakud, rođena zimi, čisto po pravdi stvari mnogih dodao i molitve, napisao u pjesmi ove male bilješke:
Svetom Bogu nalik suče kraljevski, zvijezdo što narode obasjavaš
Tamo odakle (sam), otkud sam uzjahao tog malog jelena iz trave, Hios će jednom stajati u mramoru jasan. (zašto navodi Hios, grad nastao iz tvrđave?)
Za pisma Marina Držića teško (gotovo isključeno) je Andrović mogao znati: Unatoč hrabrom genovskom otporu, osman. zauzeće Hiosa 1566, u godini Sigetske bitke i smrti sultana Sulejmana II. Zakonodavca, olakšao je odnos domaćega grč. življa prema Maoni i Genovi, koji su im od svojega dolaska 1346. nerijetko i surovo uskraćivali mogućnost bilo kakva prava na samostalno vođenje vlastitih poslova. Osmansko zauzeće Hiosa promijenilo je geostrateške odnose na Mediteranu.
Eugène Delacroix, Masakr na Hiosu, 1824., Pariz, Louvre
Primjer Hiosa M. Držić više puta navodi u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566.: »A sada nam je više nego igda nužna pomoć takva Vladara, pa valja požuriti i nimalo gubiti vrijeme, imajući na umu okrutnost koja se, kako se čini, događa s otokom Hiosom«; »A kad su duhovi spravni, narod bogat, a nadasve vodstvo u rukama Cosima Medicejskoga, vladara prebogata mudrošću i Fortunom, to će se moći brzo i dobro obaviti, pa ćemo možda Turčina otkloniti od nakane da bilo kada snuje kakvo divljaštvo nad tim gradom, i moći će se smatrati zadovoljnim što mu taj grad donosi probitak i što mu se podvrgava, a nikad mu i nije propustio platiti danak i biti mu na usluzi koliko je mogao, bez štete za kršćanstvo, i neće se poput stanovnika Hiosa usuditi lava rasrditi uskraćujući mu ono na što se obvezao«; »Napokon, ovdje se nama radi o životu ili o smrti: ili ćemo biti slobodni i plaćati danak Turčinu, ili ćemo se izvrgnuti pogibelji kao stanovnici Hiosa i donijeti drugačiju odluku«. U pismu napisanom 3. VII. 1556. Držić spominje Hios u kontekstu nepovoljnih okolnosti koje su se ispriječile provedbi njegova prevratničkoga nauma: »… koliko god se čini, prema stanovitoj mojoj procjeni, da u vezi s navedenim pitanjem Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće, najprije smrću pape Pija IV, nadalje slučajem Hiosa, zatim još nekim drugim stvarima«. Hios je tema i u pismu od 27. VII. 1566.: »I ako mi je dopušteno sve spomenuti, odlazak Vašeg poslanika iz Carigrada imao je neke posljedice; vi me razumijete; jer premda su Đenovežani turski neprijatelji, dugo su vladali otokom Hiosom. Slučaj Hiosa dao je poticaj da se u tome bude umješniji. Ništa manje naši nisu slični Maunezima, čija su oholost i loše upravljanje predali u turske ruke taj kršćanski otok, koji su Đenovežani, boreći se s Turcima, dugo uspijevali održati slobodnim«. Držić sudbinu otoka Hiosa spominje s različitim konotacijama: u pismu od 2. VII. tursko osvojenje nekadašnjega genovskog otoka, a osman. haračara, Držiću je argument za poticanje Cosima na prihvaćanje njegova prijedloga jer bi se u protivnom Dubrovniku moglo dogoditi isto ono što se dogodilo Hiosu, a Cosimo bi to mogao spriječiti. U pismima od 3. VII. i 27. VII. tur. zaposjedanje Hiosa za Držića je međutim zapreka ostvarenju plana rekonstruiranja dubr. vlade (»Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće«). Otkud ta promjena u Držićevu pogledu na posljedice zaposjedanja Hiosa, teško je reći, što je već uočio Vinko Foretić (O Marinu Držiću, 1965.). Nedvojbeno, Držić je znao što se s tim otokom događa, no nije jasno je li paralelu između onoga što se dogodilo Hiosu i onoga što bi se moglo dogoditi Dubrovniku postavio sam ili je imao i neke konkretne vijesti o prognozama Zapada da će tur. brodovlje uploviti u Jadran i osvojiti Dubrovnik.
Sin Rafov Nikola Andrović (1798. – 1857.) bio je 1848. godine predstavnik dubrovačke općine u bečkom parlamentu. Tražio je kao narodnjak sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom, ali odbijao decentralizaciju pokrajine. Nije imao crkveni pogreb. Znalac jezika, osobito starogrčkoga pisao je epigrame, sonete i sl.
Stihovi ispunjeni letargijom zbog pada Dubrovačke Republike, što začuđuje jer mu je otac frankomason i pučanin.
