Inače vrlo trijezni i odmjereni Radić naziva Zagorca perfidnim i podmuklim prevarantom koji iskače iz stranke u stranku
Najprije se pozabavimo likom i djelom Stjepana Zagorca.
Stjepan Zagorac (Karlovac, 12. prosinca 1868. − Sušak, 1. kolovoza 1936.) je bio hrvatski crkveni povjesničar, pripadnik nižeg svećenstva i političar. Bio je jedan od istaknutih ljudi reformnog pokreta nižeg katoličkog svećenstva u Hrvatskoj (“žuti pokret“).
Rodio se je u Karlovcu 1868. godine. U Karlovcu je pohađao osnovnu školu i šest od osam razreda gimnazije. Gimnazijsko školovanje dovršio je u Zagrebu, gdje je nastavio školovanje studiranjem na bogosloviji. Zaredio se je 1892. godine. Bio je kapelan u Sladojevcima, Daruvaru, Novoj Gradišci, Pakracu, Sisku i Zagrebu. Potom je bio župnik. Župnikovao je od 1905. u Jakuševcu i Koprivnici. Župničku je službu obnašao 15 godina.
U predratno je vrijeme u Hrvatskoj bio aktualni problem pretvaranja rimokatoličkih (latinskih) u “hrvatske katoličke” župe. Dio nižeg katoličkog svećenstva nije bio zadovoljan ondašnjim ustrojstvom Katoličke Crkve i tražili su promjene. Program su iznijeli u knjižici Savremene želje katoličkog nižeg klera u državi SHS, objavljenoj 1919. u Bjelovaru. Zagorac je tada župnikovao u Koprivnici. Sjedište nezadovoljničkog pokreta bio je Zagreb koji se pokazao da nije prikladan za sjedište odakle bi se vodile akcije, pa se sjedište nezadovoljnika koji su tražili reforme premjestilo u Koprivnicu. Dio koprivničke svjetovne inteligencije podupirao je pretvaranje latinske u “hrvatsku”, no usprkos tome taj reformni pokret se osuo, a najustrajniji članovi postupno su otpadali od Katoličke Crkve u starokatoličku Crkvu. Zagorac je bio vrlo bitna osoba u tom nizu događaja. Nezadovoljstvo je brzo kulminiralo. Nezadovoljnici su uskoro postali apostati (otpadnici) i 1923./24. osnovali su Hrvatsku starokatoličku crkvu. Tako je još nakon 1920. Zagorac prestao biti katolički svećenik. Prešao je u Hrvatsku starokatoličku crkvu. Ubrzo se oženio i dobio djecu. Po osnutku Hrvatske starokatoličke crkve, bio je tajnik biskupa Marka Kalogjere 1925. godine.
Kad je izbio raskol u starokatoličkoj zajednici u Hrvatskoj, biskup Kalogjera kojem je Zagorac bio tajnik bio je privremeno svrgnut s biskupskog mjesta, a za upravitelja biskupije postavljen je Zagorac. To je bilo 1928. godine. Bio je i dalje vodio niže svećeničke dužnosti. Vodio je starokatoličku župu na Sušaku. (ovdje je očito da je Tito od ovih razvio ideju o odvajanju Hrvata od Rima, koja se razvijala od masonskih i unitarističkih krugova, ne samo oko kralja Aleksandra op., T.T.)
Uključio se i u politički život. Izabran je 1904. godine za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor u Velikoj Gorici. Bio je na listi Hrvatske stranke prava. Supokretač je politike novog kursa. Potpisnik je Riječke rezolucije iz 1905. godine. Od 1907. pa sve do 1918. bio je koprivnički zastupnik.
Napušta koaliciju
Kad je ugarska vlada predložila zakonsko rješenje željezničke pragmatike i to uz potpis ministra trgovine Kossutha koji je bio jedan od tvoraca Hrvatsko-srpske koalicije, to je bio čin koji je prevršio mjeru. Brojni su koalicijski političari (poput Supila, srpskih neovisnih, brojnih pravaša te naprednjaka) to smatrali otvoreni poziv na parlamentarni rat, neki su napustili Koaliciju iako su željeli ostati (radikali), treća skupina u kojoj su Zagorac i još neki poput Harambašića i Ante Bauera iz Stranke prava smatrali da je politika novog kursa time zakazala te da je svaka daljnja suradnja kontraproduktivna te su poslije napustili Koaliciju.
Poslije rata u novoj državi bio je na listi Hrvatske zajednice odnosno Hrvatskog bloka. Bio je uspješan. Bio je gradonačelnikom grada Karlovca od 1923. do 1924. godine.
Za vrijeme Šestosiječanjske diktature, učlanio se je u Jugoslavensku nacionalnu stranku. I tad je uspio postati karlovačkim gradonačelnikom, od 1932. do 1934. godine
Istakao se i u novinstvu. Osnivao je i izdavao listove. U Sisku je izdavao Radnički glas/Sisački glas. Kad je prešao u Zagreb, ondje je izdavao list Glas naroda. U Koprivnici je izdavao list Hrvatska podravska straža.
U uzornom radu iz 2006. godine, “Koprivnički župnik Stjepan Zagorac i reformni pokret nižeg rimokatoličkoga klera u Hrvatskoj 1920.,autor Zlatko Matijević donosi neke činjenice koje osvjetljuju štetočinske namjere Stjepana Zagorca.
Svećenička organizacija
“Privremeni odbor” novoosnovane svećeničke organizacije, kome je na čelu bio vlč. Zagorac, izdao je Proglas u kome je, među ostalim, stajalo: “Kako smo u dubini duše uvjereni o potrebi reforme, nalaže nam naša savjest, da ju neumorno tražimo i oko nje nastojimo.” U Proglasu je najavljeno i upućivanje “Memoranduma” nadbiskupu Baueru “e da se i prečasni nadbiskup uvjeri, kako to nisu želje tek nekolicine zanešenjaka”. “Memorandum”, datiran u Zagrebu “početkom veljače g. 1920.”, objavljen je u novopokrenutom časopisu “Preporod”, koji je zamijenio dotadašnje reformaško glasilo “Reformu/Novu Reformu”. Nezadovoljni su svećenici u osam točaka naveli svoje “posebne želje i prijedloge”: “1. Sjedinjenje svih kršćanskih crkvi. 2. Samostalnu crkvenu pokrajinu s primasom za Jugoslaviju na čelu. 3. Autonomiju crkve na demokratskim načelima, ali uz priuzdržanje njezine monarhijsko-hijerarhične konstitucije. 4. Narodni živi jezik u sv. misi, sakramentima i svim obredima. 5. Fakultativno molenje brevijara. 6. Reformu teoloških studija. 7. Ukinuće obvezatnog celibata. 8. Materijalno obezbjedjenje klera uredjenjem fonda za uzdržavanje istoga prodajom ili otkupom biskupskih, kaptolskih, župskih i crkvenih posjeda, koji nadmašuju t. zv. minimum gospodarstva a uz doprinos države ili vjernika”.
U članku “Narodnom zastupniku Stjepanu Zagorcu” (“Dom”, 1909., br. 19) Antun Radić odgovara Zagorcu koji ga je u svađalačkome tonu kritizirao, iako je Radić bio pomirljiv, umjeren u kritici i pozivao na slogu.
Radić poručuje da je tim svojim neciviliziranim postupanjem dokazao Zagorac da nema “najnuždnijih” svojstava za sudjelovanje u javnome životu, dapače ima mnoga svojstva koja ga iz javnoga života isključuju.
Radić ne shvaća zašto Zagorcu smeta postojanje seljačke stranke i primitivno mnijenje da trebaju postojati samo dvije stranke, što je nalik dualističkim religijama.
Inače vrlo trijezni i odmjereni Radić naziva Zagorca perfidnim i podmuklim prevarantom koji iskače iz stranke u stranku; “Vi koji danas (molim čitatelje da oproste, op., A.R.) ližete što ste jučer pljuvali,”
Naime, Zagorac je predbacivao Antunu Radiću izlazak iz HSP -a 1898.
“Obstoji li danas ta stranka? Jeste li Vi u njoj?”, pita Radić Zagorca.
“Pa da Vas čovjek ne prezire!”. Naziva ga i osobom bez obraza.
“Politički sadržaj vašega govora bio je konfuzan; nevješto spetljan. Vikali ste proti meni u sav glas:” Ni s Bečom, ni s Peštom”, a zaključili govor o tom: Bit ćemo s onim koji nam dade više. Koji dade više, to ćete dakle suditi Vi, pa onda neće biti grijeh ako budete išli s Bečom ili Peštom. Potvrdili ste što sam govorio proti Riječkoj rezoluciji, pa ipak dokazivali da je bila dobra, da je srušila “lopovsku vladu” ( a kakva je sadašnja to mi niste ni na ponovljeni upit odgovorili)
“Probali smo i bilo je dobro!” rekli ste. I opet ćete probati?, rekoh Vam ja. “Ne ćemo!” odvratili ste ljutito, a ja ne znam zašto ne bi kad je bilo dobro.
Jadna li naroda koji Vas može slušati!
Ja se na ovo ne osvrćem radi Vas, nego radi poštenoga društva u kojemu ste od nedavna. Ja naime imam razloga držati da Vi perfidiju držite političkom kriepošću.
… da se zna da umijem i hoću razlikovati poštene rodoljubne borce i radnike od političkih spekulanata i pustolova (koji probaju! na račun džepa i časti narodne), morao sam ovo kazati, premda ne diram rado ni u koga. Poznam Vas naime dugo, pa znam da ste osnivali radničku (dakako kršćansku) organizaciju, da ste po istom kotaru koprivničkom vodili dr F. Potočnjaka (koji je bio vrlo blizu socijalistima), da ste na život i smrt branili Mađare, koje danas grdite itd i da ste u svemu tome bili neobuzdani psovač i vikač ne žacajući se nikada onakovih perfidija kakvu ste počinili i na spomenutoj skupštini u Koprivnici, i drugih sličnih pomagala.
Sad ste isti posao nastavili u Starčevićevoj stranci prava, po mojem sudu na štetu njoj i na nesreću hrvatskog naroda.
U Zagrebu 11. svibnja 1909.
Dr. A. Radić
