Skandalozna i sramna odluka o jezičnoj diskriminaciji nad zaposlenicima općine Novi Travnik
Umjesto da načelnik općine Novi Travnik Refik Lendo svoju skandaloznu i sramnu odluku o jezičnoj diskriminaciji nad zaposlenicima općine Novi Travnik koji ne govore bosanski jezik stavi van snage, on i dalje ustrajava na istoj. Svatko ozbiljan, a osobito osoba koja se nalazi na odgovornoj javnoj funkciji kao što je pozicija načelnika, bi pogrešnu odluku izmijenio, ali ne i načelnik općine Novi Travnik, a u slobodno vrijeme i jezikoslovac – Refik Lendo.
Načelnik Lendo je izjavio za Drukčiji radio: „Ja govorim i pišem bosanskim jezikom, ali istovremeno svaki uposlenik ima pravo koristiti se svojim maternjim jezikom. Ovim aktom ja sam tražio od pomoćnika načelnika svih službi da dokumenti koji se meni donose na potpis budu pisani bosanskim jezikom, ako ga pomoćnik ne zna, u svakoj službi ima i Bošnjaka i Hrvata i Srba koji mogu prevesti taj dokument, jer je i meni Ustavom zajamčeno pravo na korištenje mog jezika.“
Prevođenje…
Dakle, načelnik traži prevođenje s jednog na drugi službeni jezik države BiH. Ironično, ali bi u praksi to trebalo izgledati ovako. Zaposlenik kojem je hrvatski jezik maternji jezik (npr. Anto) piše određeni akt i isti treba dostaviti načelniku na potpis. Međutim, Antin je peh što govori, za Lendu „pogrešnim“ i nerazumljivim službenim jezikom BiH, tj. hrvatskim. Iako se Refik Lendo školovao na hrvatsko-srpsko ili srpsko-hrvatskom jeziku, iz čijeg se naziva vidi da je hrvatski jezik njegova sastavna komponenta, on hrvatski jezik ne razumije ili ne želi da razumije. Čudno, ali eto i to je moguće.
Anto ne zna bosanski jezik. Ako Refik ne zna jezik na kojem se školovao, kako će Anto znati jezik na kojem se nije školovao!? Logično, zar ne? U takvoj situaciji Anto predaje akt zaposleniku kojem je bosanski jezik maternji jezik (npr. Mustafa) da navedeni akt prevede sa hrvatskog na bosanski jezik. Mustafa, pod uvjetom da zna hrvatski jezik, taj akt prevodi sa hrvatskog na bosanski jezik, te isti tek tada dostavlja načelniku Refiku Lendi. Međutim, ovdje se javlja jedna poteškoća. Naime, da li možemo biti sigurni da Mustafa 100% zna hrvatski jezik i da će akt kvalitetno prevesti sa hrvatskog na bosanski jezik? Ako Refik ne zna, zašto bi Mustafa trebao znati hrvatski jezik? Pogrješka u prijevodu može prouzrokovati velike probleme u radu načelnika. Ne smijemo dopustiti da načelnik bude „izgubljen u prijevodu“. Jedino rješenje za ovu jezičnu bezizlaznu situaciju je da načelnik Lendo zaposli u općinu osobu koja je diplomirala i bosanski i hrvatski jezik, te da ta osoba sve akte prevodi u općini sa jednog na drugi jezik i obratno. Naravno, kada uključimo i treći jezik – srpski, te dva pisma, situacija se dodatno komplicira, ali prednost je u tome što ćemo omogućiti našem načelniku da konačno razumije ono što potpisuje. Možda su nam prometnice poplavljene kada pada jača kiša ili nam je možda sustav grijanja arhaičan upravo zbog toga što naš načelnik nije razumio što su mu dostavljali ti „bezobraznici“ koji pišu hrvatski ili srpski jezik.
Načelnikova ideja
Koje su daljnje implikacije načelnikove ideje o prevođenju? Ako se zaista provede u djelo, to bi trebalo značiti da zaposlenici kojima je maternji jezik hrvatski, za svaku odluku, riješenje ili drugi akt upućen od strane načelnika ili drugog zaposlenika napisan na bosanskom jeziku, imaju pravo tražiti prijevod na hrvatski jezik, a zaposlenici kojima je maternji jezik srpski, imaju pravo tražiti prijevod na srpski, i to na ćirilici. Budući da smo svi ravnopravni, ako može Refik tražiti da mu se akti dostavljaju na njegovom maternjem jeziku, onda mogu i Anto i Jovan. Ako Refik ne razumije jezike na kojima se školovao, onda je mala vjerojatnoća da će Anto i Jovan razumijeti jezik na kojem se nisu ni školovali. Budući da Anto i Jovan, kao i Refik, ne razumiju ili ne žele da razumiju drugi osim svog maternjeg jezika, neće moći ni izvršavati svoje radne obveze. Dakle, oni neće znati što treba uraditi, kako uraditi, do kada uraditi, sa kim raditi, što se sve od njih očekuje i sl. Međutim, čak i da zaposlenici razumiju i druge jezike, iz citirane izjave načelnika Lende, jasno je da svatko može tražiti prijevod na svoj maternji jezik, pa zašto onda ne iskoristiti tu blagodat?
Naravno, ne treba biti naivan. Načelnik Lendo vrlo dobro zna da će malo tko tražiti prijevod sa bosanskog na hrvatski ili srpski jezik. Ne samo što je to suludo, bespotrebno, uzalud izgubljeno vrijeme i sa stanovišta izvršavanja radnih zadataka posve kontraproduktivno, već i zbog toga što će zaposlenici u općini, koji su sukladno organizacijskoj strukturi, potčinjeni načelniku, izbjegavati konfrontaciju sa njim kao svojim nadređenim radi straha za svoju poziciju. Dakle, načelnik Lendo zahvaljujući autoritetu funkcije načelnika kao ključne osobe u općinskom administrativnom aparatu na jedan perfidan način nastoji eliminirati iz upotrebe ili smanjiti upotrebu dva od tri službena jezika BiH u radu općine Novi Travnik.
Elaboracija ideje o prevođenju (možda) zvuči ironično, ali prevođenje je načelnikov izum, a elaboracija zorno pokazuje koliko je načelnikova ideja tragikomična i totalni promašaj. Ostanak pri odluci o jezičnoj diskriminaciji je pokazatelj načelnikove sujete i sirove sile, ali vjerojatno i određenih frustracija koja se kod načelnika talože i razvijaju dulje od dva desetljeća zbog neuspjeha iz prve polovine 90-ih godina. Ona prava koja nije mogao kao general ukinuti, Lendo bi to sada učinio kao načelnik. Kao general, primjenom sile u „luda“ vremena, mogao je krojiti koja prava, kada, gdje i u kojoj mjeri će imati „drugi“, ali kao načelnik, unatoč toj poziciji, to neće moći. Svoju priliku za diskriminaciju je odavno propustio, ili preciznije rečeno, zaustavljen je u toj nakani.
Lendo poliglot
Načelnik Lendo za Drukčiji radio je izjavio i slijedeće: „U općini trebaju raditi profesionalci koji trebaju biti na usluzi građanima, nebitno kojim jezikom govore, hrvatskim, srpskim, bosanskim, bitno je da se razumijemo na sva tri.“
Pa uvaženi poliglote, ako svi razumijemo sve, čemu onda ovaj cirkus? Zašto nam treba prevoditelj? Zašto bespotrebno narušavate međunacionalne odnose u općini? Zašto stavljate jedan jezik u povlašteniji položaj u odnosu na druga dva? Zašto se bavite marginalnim stvarima umjesto da se suočite sa stvarnim lokalnim problemima koji su u Vašoj nadležnosti? Zašto ne zagovarate toleranciju, normalizaciju odnosa i međusobno uvažavanje? Zašto ne ponudite konkretne projekte za napredak općine? Zašto se ne fokusirate na pitanje razvoja općine?
Odgovor na sva pitanje je vrlo jasan. Načelnik Lendo je shvatio da je mnogo lakše gimnasticirati sa jezikom, nego privući investitore, osigurati financijska sredstva za obnovu prometnica ili kreirati širok asortiman programa potpore mladim bračnim parovima. U prvom slučaju je potrebna samo volja za stvaranje problema, a u drugom osim volje, treba još nešto, a to je znanje. Zaključak? Za neuspjeh načelnika nije problem nedostatak razumijevanje dva jezika kako je ranije (ironično) konstatirano, već deficit znanja. Problem sa jezikom se lako može riješiti putem prevođenja, ali manjak znanja je mnogo teže riješiti, nekada čak i nemoguće.
