Drami je lani bila stota godina, opera će ju dočekati 1946. godine
Ukinuće hrvatske opere prije 50 godina izveli grof Khuen i Gjuro Gjurković uz sudjelovanje srpsko-hrvatskih magjarona
Ivan Peršić, „Jutarnji list“, 25. lipnja 1939.
Prva drama oca hrvatskoga kazališta dra Demetra zvala se „Ljubav i dužnost“.
Prvo djelo tvorca hrvatske opere Lisinskoga zvalo se „Ljubav i zloba“.
Drami je lani bila stota godina, opera će ju dočekati 1946.
A ovih je dana pedeset godina što se bratski ljubomor i zloba oboriše na hrvatsko kazalište, da ga „okrešu“ za njegovu operu, pošto je u dvadesetak godina svoga opstanka stekla ljepši glas od peštanskoga sinhaza a mirne se duše mogla us-poredjivati s glasovitim teatrima Beča i ako Zagreb nije imao carske ni kraljevske subvencije. Doduše stara kazališna zgrada u gornjem gradu nije svojom vanjštinom, osim dvim kipovima gracija na uzanom pročelju odavala da je hram Thalie, Polyhimnie i Terpsichore i da u nutrinji skriva daske, koje svijet znače.
Ali što je Beč imao u Burgteatru i Hofoperi te u Josephstadtu i Volksteatru, to je u Zagrebu bilo pod jednim krovom: drama, opera i opereta. Ako je Burg imao Sonnenthala, imali smo i mi Mandrovića; tamo Kainz, tu Fijan; Bečlije Odillonku, Zagrebčani Šramicu; Teatar an der Wien imao je jednoga Gilardia,-; Zagreb jednoga i pol, kad se zbrojilo Antona i Grunda. Koliko je bila slatka bečka Hansi Niese, toliko neodoljiva zagrebačka Irma Polak.
Pjevanje iz lijepih usana
Zagrebačko kazalište imalo je u svako doba nekoliko ljepotica ala Greta Garbo, za kojima se švermalo u svim školama i svim razredima.
„Naša“ Ružička-Strozzi značila je više od bečke Wolterice, skoro toliko kao Sarah Bernhardt ili Dusica! Koji je još teatar imao čitave familije u tri generacije umjetničke nature kao Zagreb sa Freudenreichima pa se još danas vidi na njihovom potomku Aleksandru „vodji“ dobrovoljaca, kakva je to bila teatarska krv, što je decenijima oživljavala i razveseljivala Zagreb.
Za svaku bečku teatersku zvijezdu imao je Zagreb ekvivalent.
Narod tenoriste Stazića te baritoniste Kašmana, pa Ternine, Heržićke, Kernicove i ostalih naših svjetskih veličina, koje dopiru danas i do New Yorka nije ni u svojoj zagrebačkoj operi oskudijevao na prvoklasnim silama; ako su bile domaće preskupe te utekle u tudjinu, Zagreb se pomogao jeftinijom stranom robom, gdje je bila veća ponuda od potražnje, pa smo i tu imali uvijek sreću da smo se namjerili na asove numere i star-ove!
Niti smo bili šovinisti niti ekskluzivisti, da nebi lijepo pjevanje iz lijepih usana od još ljepših Talijanaka podnašali u njihovom lijepom jeziku!
Zagreb je bio zadovoljan, ako su gosti ili stalno angažirani inozemci samo jedan stihić, makar i loše odrecitirali hrvatski; ostalo im je poklonio.
Kad je pak koji odpjevao cijelu partiju hrvatski, za nj se nije našlo dovoljno cvijeća u čitavom Zagrebu, pak se naručivalo telegrafski iz zemlje gdje limuni cvatu!
Zato su inozemni umjetnici rado dolazili u Zagreb; neki se i tako zaljubili ne u Zagreb, nego u koju od njegovih „hauserica“, da su na Mirogoju i svoje kosti spravili!
Naročito Talijani Tercuzzi i Vespasiani, Camarotta i Bertani.
Bolje kod nas nego u Toscani.
Tu palenta i pasta šuta,
kod nas odojak i purica žuta.
Jednom je dapače na gostbi u čast vanjskih umjetnika došlo i pečeno dijete na stol!
