Ekström je uspješno brodio između ekstrema. Ne može se shvatiti je li on socijalist, liberal ili pritajeni kršćanin. Držao se srednje “linije”
Već je pomalo zaboravljeno ime književnika Pera Olofa Ekströma (1926. – 1981.). U prijevodu Tina Ujevića (1891. – 1955.) i Josipa Tabaka (1912. – 2007.) imamo sjajno djelce “Plesala je jedno ljeto” iz 1949. godine. Zašto nam je to djelo zanimljivo?
Prvo, kao karika kojom možemo zaokružiti skandinavsku “evoluciju” od toga da se oko 1900. Oslo još nazivao Kristijanija (doduše po kralju), pa do čudnovatih skulptura naturalističkih ljudi i reptila Gustava Vigelanda (1869. – 1943.).
Trygve Gulbranssen (1894. – 1962.) kao romantika i kršćanin u djelu “I vječno pjevaju šume”, senzitivni tragičar Henryk Ibsen (1828. – 1906.) odgojen među samom ženskadijom obilježen je u tada fundamentalističkoj Skandinaviji kompleksom svoga oca koji napušta obitelj.
Sin sluškinje Strindberg (August, 1849. – 1912) donosi naturalizam i psihologiju muško ženskih relacija, dok Knut Hamsun (1859. – 1952.) u “Blagoslovu zemlje” veliča jednostavni i prirodni život na selu, (njegova svađa sa führerom je komični biser dijaloga gluhih), ali kod njega je Priroda Bog, a darvinizam jedini zakon.
Seljake prikazuje višeslojno
Ekström uspješno je brodio između ekstrema; ne može se shvatiti je li on socijalist, liberal ili pritajeni kršćanin. On drži se srednje “linije”, tako da i seljake prikazuje višeslojno (što bi kazao admiral Davor Domazet-Lošo tehnika guljenja artičoke) i ne ostaje na površini. Likovi i njihovi motivi su slojeviti.
Seljaci su lukavi bore se bespoštedno za komadić zemlje ili šume, ali su isto tako nevjerojatno široke ruke prema drugu u nevolji. Ispod prostodušnosti buja prirodna i zdrava veselost na dnu koje se kriju kompleksi i tuga onih kojima je okvir za život unaprijed određen.
Klasna slabost seljaka čiji rad država podcjenjuje i koji se ne zna i ne umije organizirati posebno je tragičan kad ljudi napuštaju selo jer im grad pruža tehnologiju, zabavu i školu.
Seljak je nepovjerljiv prema gospodi i vrlo zlurad, on ne voli da je netko iznad njega.
Glavni lik Goran romantičarski je junak, njegova ljubav prema slatkoj Keratin ga preobražava. Čuo i zdrav seoski život i Goranov dobar odnos prema radu i zajednici čine ga privlačnim seljacima, koji ga ipak nikad ne prihvaćaju kao svoga.
Prodoran i inteligentan Goran pomaže u gradnji lokalnog Doma kulture koji demonizira i opstruira lokalni župnik. Župnik ima u nekim aspektima pravo, iako je prikazan kao licemjer bogate erudicije, rječitosti i inteligencije.
Jedan od simbola stare Švedske, Helden, stradava u požaru; tu je više riječ o alegoriji raspada feudalnog i patrijarhalnog društva. Osim župniku, Goran se iskrenošću i smionošću zamjera i starcima, pa i vlastitim roditeljima. Njegova odluka da ne studira duboko pogađa oca mu, koji iako rođeni seljak prezire seljaštvo. U nas bi takav otac, pogotovo 1949. bio nasilan, ili bi ucjenjivao potomka. Goranov otac je argumentiran i jedino mu može (za sjevernjaka najbolnije) uskratiti novac.
Strojevi ulaze u život ljudi, tako Goran kao potomak obogaćenih ljudi vozi motor, pa i auto.
Privlačan je lik Klasa Wilberga, ponovnoga seljaka kojemu je opaki Helden onemogućio školovanje i koji režira dobre amaterske predstave. Je li Klas portret samog autora? Prijezir Klasa prema masi koja ga zamalo linčuje radi jednog govora dostojnog braće Radić, te rasplet gordijskog čvora na skandinavski način bacaju sjenu na ovu knjigu i autora.
Danas poznati skandinavski pisci Stieg Larsson (1954. – 2004.) i Jo Nebo imaju recept koji se sastoji od snijega, murakamijevske, točnije akugatawske (Haruki Murakami, 1949.), te (Ryunosuke Akugatawa, 1892. – 1927.) tehnike i 100 litara krvi. Kod Larssona još i hereditarna bolest i nacizam, Wagnera pretvara u lik Vangera.
Apetitlich!
P.S.: Skandinavci su čestiti, pošteni i radišni ljudi, tolerantni i vrlo kulturni. Ali kao i EU, pošli su krivim putem. Germani vole ići u ekstrem. Film iz 1961. “Sjaj u travi” Elije Kazana (1909. – 2003.) američko grčko turskog autora, te “Djevičanski izvor” Ingmara Bergmana (1918. – 2007.) iz 1960. možda su nadahnuti Perom Olofom Ekströmom.
