Hrvatski Fokus
Kultura

Totem(i) Dražena Pejkovića u splitskom Salonu Galić

Ive Šimat Banov: Ovo djelo donosi novost. Jednostavno rečeno; kipar  ne može emigrirati iz samoga sebe

 

U splitskom Salonu Galić u utorak 14. siječnja 2025. otvorena je izložba splitskog arhitekta i umjetnika Dražena Pejkovića naziva „Totem(i)“. Kustos izložbe Ive Šimat Banov.

„Može li ružno u životu postali lijepo u umjetnosti? Retoričko i prilično blesavo pitanje s odgovorom dijeli istu  blesavu sudbinu.  Uostalom, lijepo  je u umjetnosti  davno odmaglilo i  danas ništa ne znači.  Istinito, ili smisleno nešto bolje govori.

Pa ipak  pitamo: može li se neka čovjekova fizička kob preobraziti u umjetnički oblik? U dubokoj kao i u nešto bližoj povijesti toga je bilo u izobilju. Stoga nećemo ovdje otkrivati neki lažni početak. Jer što bi rekao sav tjeskobni svijet iznikao na nekropolama prezrenog materijala, otpada i smeća? Uostalom, što bi rekli egzistencijalisti 60-ih godina prošloga stoljeća koji su u duhu ništavila i apsurda propovijedali beznađe ili su razderotinama platna (Fontana) bježali od stvaranja djela i bližili se konceptualnoj umjetnosti. Ili što je sa svom šopenhauerovskom djecom pesimista i nihilista, s djelima „tamne imaginacije“ (L. Freud, A. Giacometti…) daleko od „ljepote“ a koja imaju svrhu ali nemaju cilja a da pritom njihove tvorce nije briga da li to netko zove umjetnošću ili nekako drugačije.

Ali što je onda posebnost ili uspjeh Dražena Pejkovića, i što je ovdje uspjelo? Jer možemo s puno razloga govoriti o jednom od ponajboljih kipara hrvatske današnjice i tome priložiti i stanovite  dokaze. U nastojanju da se na samim izvorima zlokobnih slika stvori  svijet oblika i da se stvarima gleda u oči nalazimo se na području autonomne plastike koju treba, ne zaboravljajući povode, rasteretiti dramatičnih riječi i eshatoloških nimbusa. Ipak, obveza je ovo djelo osloboditi tmurnih onkoloških analogija pa naposljetku i njegovih dijagnostičkih zloćudnih izvorišta.

Lišeno ovako bogatog imaginativnoga pletiva, oblik bi nešto doslovnijem duhu mogao biti puka apoteoza modela (onako otprilike kao i što ljudski skelet stoji u svakoj i najzabačenijoj seoskoj ambulanti). Ali zazivajući svjetlo i sjene bogato pletivo osuđeno na rahlo i gropovito tkanje, na oblik i prostor ima ulogu  animirati i stvoriti promjenjiva lica oblika. I tu se   bližimo konceptualnoj i ambijentalnoj naravi ovoga djela – Uz to, ovoj se metastaznoj hortikulturi daje narav organskoga; svakako sposobnoga organizma da nabubri ili se stanji, da bude grop i nit, da bude naposljetku lijep i bez ljepote; fizički potpun, prostorno lakom i konceptualno cjelovit.

Od tuda moja fascinacija ovim djelom. Ona proistječe prije iz skromnosti neke pletilje i tkalačkoga stana nego iz nadmena pozicije stvoritelja, prije iz trijezne svijesti nego iz (enformelne) nagonske  besvijesti. U ime oblika  suptilno i brižno tkano pletivo ne poništava svoj dramatični izvor kojega, kao i lošu slutnju Pejković ne će odvesti u prostor fizičke i ljudske neosjetljivosti. Ono uživa povlasticu da bude i oblik i skulptura, ali  i struktura i prostor; tijelo i ambijent tijelo prostora i prostor tijela. I utoliko je ono likovno i utoliko je ovo skulptura; ponajmanje izlika literarnim i dramatičnim preludiranjima.

Sa zbirnoga gledišta meni je otkriće u odgovoru kako se unutar srodne sintakse i u dubokom bazenu najtežih ljudskih pitanja i tolikih odgovora u povijesti umjetnosti  može pronaći istodobno i autonomija oblika i istinita stvar!? Kako se može pronaći prostor za tijelo koje se može vezati za toliko srodnika u kojemu se uvijek može iščitati i posebna  sudbina bića i sudbina oblika?

Gdje smjestiti ovo djelo pitanje je knjigovodstvene činovničke napasti koja voli sortirati i složiti. Iskreno, nemam nimalo volje ovo djelo uglavljivati (učenije kontekstualizirati) tražeći mu legije srodnika i rodbine do sedmoga koljena. Jer mogu u svojoj analognoj pustopašnosti i u svojemu malom znanju nabrajati imena i djela ili pak, zamisliti kako bi neki apstraktni ekspresionist (De Kooning ili J. Pollock) reljef boje stvrdnjavao  u željezo, i iz dvodimenzionalnoga stvorio prostorno zahtjevno trodimenzionalno tijelo. Eto, tome sam najbliži. Doduše, može se ovo djelo uglaviti u neki zakašnjeli enformel pa i tzv. lijepi enformel… Sve se može. Sve do granice naravi ovoga djela koje je plodom čovjeka od krvi i mesa. Po toj naravi, ovo djelo donosi novost. Jednostavno rečeno; kipar  ne može emigrirati iz samoga sebe. Premda sam od „izuma“ i usplahirenih potraga za novim jako umoran, nalazim da je novo samo novi čovjek. Njegova zadaća nije da viđeno podvostruči, prepiše, ili prevede s jednog jezika na drugi; njegova  je zadaća  da iznovice stvori viđeno.

Vratimo se na početak. Možemo se riječima danskog egzistencijalista pitati: može li bolest na smrt postati zdravljem? U stvaralačkom mučeništvu imaginacije – odupirući se i estetiziranju i drami, to može  autentični oblik  autentičnoga  čovjeka. A  pritom (i da me ubiješ!) ne  vidim načina da autentično ne bude i aktualno.“ (Ive Šimat Banov)

Dražen Pejković  (1968.) profesionalno se bavi arhitekturom i urbanizmom, a živi i radi u Splitu. Kreativna istraživanja započinje 1986. godine tijekom srednje škole, a nastavlja ih za vrijeme studija arhitekture pod mentorstvom Josipa Vanište i Andrije Krstulovića. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomira 1994. godine, a tijekom profesionalnog djelovanja radi u resoru urbanizma Grada Splita i IGH-u kao voditelj projekata. Za gostujućeg nastavnika na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu izabran je 2011. godine. Višestruki je dobitnik nagrada na urbanističko-arhitektonskim natječajima, a sudjelovao je u nizu skupnih i samostalnih arhitektonskih i umjetničkih izložbi. Glavni je projektant i koautor Spaladium arene (u suradnji s 3LHD iz Zagreba), te član tima koji je izradio Generalni urbanistički plan Splita iz 2005. godine. Autor je nekoliko stručnih tekstova objavljenih u časopisu Čovjek i prostor i u Slobodnoj Dalmaciji. Uključen je u razne umjetničke suradnje i projekte, a od 2013. godine surađuje s Hrvatskom tvornicom tepiha Regeneracija – Zabok u sklopu projekta autoportreti. Njegov ciklus GENESIS, započet 2000. godine, zamišljen je i izveden kao cjelina od sedam dijelova/izložbi tijekom sedam uzastopnih godina.

Izložba ostaje otvorena do 20. veljače 2025.

Nives Matijević

Povezane objave

Što nam je sveto

HF

Ciklus Vremenskih intervala Mladena Žunjića

HF

More je simbol dinamike života

HF

Krsto Hegedušić iz privatnih i javnih zbirki

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više