Ive Šimat Banov: Ovo djelo donosi novost. Jednostavno rečeno; kipar ne može emigrirati iz samoga sebe
U splitskom Salonu Galić u utorak 14. siječnja 2025. otvorena je izložba splitskog arhitekta i umjetnika Dražena Pejkovića naziva „Totem(i)“. Kustos izložbe Ive Šimat Banov.
„Može li ružno u životu postali lijepo u umjetnosti? Retoričko i prilično blesavo pitanje s odgovorom dijeli istu blesavu sudbinu. Uostalom, lijepo je u umjetnosti davno odmaglilo i danas ništa ne znači. Istinito, ili smisleno nešto bolje govori.
Pa ipak pitamo: može li se neka čovjekova fizička kob preobraziti u umjetnički oblik? U dubokoj kao i u nešto bližoj povijesti toga je bilo u izobilju. Stoga nećemo ovdje otkrivati neki lažni početak. Jer što bi rekao sav tjeskobni svijet iznikao na nekropolama prezrenog materijala, otpada i smeća? Uostalom, što bi rekli egzistencijalisti 60-ih godina prošloga stoljeća koji su u duhu ništavila i apsurda propovijedali beznađe ili su razderotinama platna (Fontana) bježali od stvaranja djela i bližili se konceptualnoj umjetnosti. Ili što je sa svom šopenhauerovskom djecom pesimista i nihilista, s djelima „tamne imaginacije“ (L. Freud, A. Giacometti…) daleko od „ljepote“ a koja imaju svrhu ali nemaju cilja a da pritom njihove tvorce nije briga da li to netko zove umjetnošću ili nekako drugačije.
Ali što je onda posebnost ili uspjeh Dražena Pejkovića, i što je ovdje uspjelo? Jer možemo s puno razloga govoriti o jednom od ponajboljih kipara hrvatske današnjice i tome priložiti i stanovite dokaze. U nastojanju da se na samim izvorima zlokobnih slika stvori svijet oblika i da se stvarima gleda u oči nalazimo se na području autonomne plastike koju treba, ne zaboravljajući povode, rasteretiti dramatičnih riječi i eshatoloških nimbusa. Ipak, obveza je ovo djelo osloboditi tmurnih onkoloških analogija pa naposljetku i njegovih dijagnostičkih zloćudnih izvorišta.
Lišeno ovako bogatog imaginativnoga pletiva, oblik bi nešto doslovnijem duhu mogao biti puka apoteoza modela (onako otprilike kao i što ljudski skelet stoji u svakoj i najzabačenijoj seoskoj ambulanti). Ali zazivajući svjetlo i sjene bogato pletivo osuđeno na rahlo i gropovito tkanje, na oblik i prostor ima ulogu animirati i stvoriti promjenjiva lica oblika. I tu se bližimo konceptualnoj i ambijentalnoj naravi ovoga djela – Uz to, ovoj se metastaznoj hortikulturi daje narav organskoga; svakako sposobnoga organizma da nabubri ili se stanji, da bude grop i nit, da bude naposljetku lijep i bez ljepote; fizički potpun, prostorno lakom i konceptualno cjelovit.
Od tuda moja fascinacija ovim djelom. Ona proistječe prije iz skromnosti neke pletilje i tkalačkoga stana nego iz nadmena pozicije stvoritelja, prije iz trijezne svijesti nego iz (enformelne) nagonske besvijesti. U ime oblika suptilno i brižno tkano pletivo ne poništava svoj dramatični izvor kojega, kao i lošu slutnju Pejković ne će odvesti u prostor fizičke i ljudske neosjetljivosti. Ono uživa povlasticu da bude i oblik i skulptura, ali i struktura i prostor; tijelo i ambijent tijelo prostora i prostor tijela. I utoliko je ono likovno i utoliko je ovo skulptura; ponajmanje izlika literarnim i dramatičnim preludiranjima.
Sa zbirnoga gledišta meni je otkriće u odgovoru kako se unutar srodne sintakse i u dubokom bazenu najtežih ljudskih pitanja i tolikih odgovora u povijesti umjetnosti može pronaći istodobno i autonomija oblika i istinita stvar!? Kako se može pronaći prostor za tijelo koje se može vezati za toliko srodnika u kojemu se uvijek može iščitati i posebna sudbina bića i sudbina oblika?
Gdje smjestiti ovo djelo pitanje je knjigovodstvene činovničke napasti koja voli sortirati i složiti. Iskreno, nemam nimalo volje ovo djelo uglavljivati (učenije kontekstualizirati) tražeći mu legije srodnika i rodbine do sedmoga koljena. Jer mogu u svojoj analognoj pustopašnosti i u svojemu malom znanju nabrajati imena i djela ili pak, zamisliti kako bi neki apstraktni ekspresionist (De Kooning ili J. Pollock) reljef boje stvrdnjavao u željezo, i iz dvodimenzionalnoga stvorio prostorno zahtjevno trodimenzionalno tijelo. Eto, tome sam najbliži. Doduše, može se ovo djelo uglaviti u neki zakašnjeli enformel pa i tzv. lijepi enformel… Sve se može. Sve do granice naravi ovoga djela koje je plodom čovjeka od krvi i mesa. Po toj naravi, ovo djelo donosi novost. Jednostavno rečeno; kipar ne može emigrirati iz samoga sebe. Premda sam od „izuma“ i usplahirenih potraga za novim jako umoran, nalazim da je novo samo novi čovjek. Njegova zadaća nije da viđeno podvostruči, prepiše, ili prevede s jednog jezika na drugi; njegova je zadaća da iznovice stvori viđeno.
Vratimo se na početak. Možemo se riječima danskog egzistencijalista pitati: može li bolest na smrt postati zdravljem? U stvaralačkom mučeništvu imaginacije – odupirući se i estetiziranju i drami, to može autentični oblik autentičnoga čovjeka. A pritom (i da me ubiješ!) ne vidim načina da autentično ne bude i aktualno.“ (Ive Šimat Banov)
Dražen Pejković (1968.) profesionalno se bavi arhitekturom i urbanizmom, a živi i radi u Splitu. Kreativna istraživanja započinje 1986. godine tijekom srednje škole, a nastavlja ih za vrijeme studija arhitekture pod mentorstvom Josipa Vanište i Andrije Krstulovića. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomira 1994. godine, a tijekom profesionalnog djelovanja radi u resoru urbanizma Grada Splita i IGH-u kao voditelj projekata. Za gostujućeg nastavnika na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu izabran je 2011. godine. Višestruki je dobitnik nagrada na urbanističko-arhitektonskim natječajima, a sudjelovao je u nizu skupnih i samostalnih arhitektonskih i umjetničkih izložbi. Glavni je projektant i koautor Spaladium arene (u suradnji s 3LHD iz Zagreba), te član tima koji je izradio Generalni urbanistički plan Splita iz 2005. godine. Autor je nekoliko stručnih tekstova objavljenih u časopisu Čovjek i prostor i u Slobodnoj Dalmaciji. Uključen je u razne umjetničke suradnje i projekte, a od 2013. godine surađuje s Hrvatskom tvornicom tepiha Regeneracija – Zabok u sklopu projekta autoportreti. Njegov ciklus GENESIS, započet 2000. godine, zamišljen je i izveden kao cjelina od sedam dijelova/izložbi tijekom sedam uzastopnih godina.
Izložba ostaje otvorena do 20. veljače 2025.
