Pripovjedač

Priča o Svecu

 

 

Nema veze, što je princeza imala veliki prišt lijevo od nosa još uvijek joj je ostajala mogućnost desnog češljanja. Na stranu što ju je mučila žgaravica i žulj na nozi, kurje oko… Glavno da ona jest princeza, prava, pravcata princeza i svatko tko posumnja u to nije dostojan ove priče.

Naravno, da ja ne ću ispričati priču o princezinim žgaravicama, čirevima, prištevima i kurjim očima. Već iz samog poštovanja prema svome zvanju ja svaku priču dramatski poljepšam. Učinim je vjerodostojno fantastičnom i svojim pripovijedanjem skupim ljude u krug.

Ja sam Pripovjedač.

Pred kraj svake priče naglo prekinem i zaokružim šeširom. Ako nisam zadovoljan količinom novčića nikad ne ispričam sretan kraj tako da svima bude jasno zbog čega sam najednom takav. Princeza, na primjer, umre siromašna i gladna jer je zalutala u zemlju škrtaca. Većina bi shvatila poruku i dodatni novčići bi od nekud iskopali debelog i dobroćudnog princa koji bi pod žurno spasio debelu princezu i njih dvoje bi odjahali u zalazak sunca. Jadan konj.

Za još koji novčić više njih dvoje bi se čarobnom čarolijom proljepšali.

Nikada, nisam u istome Gradu ispričao istu priču ako netko posebno ne bi poželio baš onu jučerašnju. Normalno, kapnuo bi i koji novčić u to ime. Ja sam zapravo i postojao za to. Nisam mogao živjeti bez svojih priča. One su me vodile putem tajanstva, otkrivale nove svjetove i hranile mi tijelo i dušu.

 

Mogao sam skitati do mile volje u mojoj putujućoj kućici i zaustavio bi je tako da bude najbliža mjestu mojih pričo-pričanja a da se sa toga mjesta ne vidi. Vjerni konj dobio bi zobi i vode. U slobodno vrijeme pasao bi usputnu travu. Moj skromno uobičajeni izgled krasio je neobičan pripovjedački šešir. Kada god bi pretjerao u svojim pričama nastojao sam uzmaknuti za prvi suprotni ugao od moje putujuće kućice. Za trenutak zamaknuvši van pogleda gomile skinuo bi šešir i istoga trena postao nevidljiv sa sasvim prosječnim rastom, uobičajenom odjećom…

Tada bi se, potpuno mirnim korakom, uputio prema svojoj kućici i dok je svjetina urnebesno lovila bezobraznog pripovjedača ja sam stavljao drugu kapu i zajedno sa njima lovio – sam sebe.

 

Oko mene sami nepismeni svijet, pa i ja sam bio nepismen.

Normalno, glumio sam jako pismenoga i načitanoga… i mnoge moje priče su počinjale sa: „kao što pročitah u jednoj učenoj knjizi…“

To bi zadivilo svjetinu i moj pripovjedački šešir u malo vremena bio bi pun njihovih priznanja mojoj učenosti.

Jednom mi jedan dripac gurnu pod nos nekakvu knjižurinu, koja je sigurno iz samostana ukradena.

– Pročitaj nešto iz ove knjige kad si tako učen!

Zlobne oči čekale su me u zasjedi.

Rado pristadoh na čitanje knjige o kojoj nisam pojma imao jer primijetih kako pakosnik isto tako nema pojma što su slova. Prilično siguran u svoju procjenu hrabro pretpostavi da i drugi nemaju pojma što je to on, dripac, negdje ukrao.

Dobro, u to ime ja ću imati pojma.

Mudro sam namjestio facu i lijepo im „pročitao“ priču o lokalnom svecu. Tu sam priču čuo u gostionici od nekih pobožnih hodočasnika. U mome pripovijedanju bilo je i takvih dodanih pojedinosti da sam se i sam sebi divio kako sam se toga sjetio.

Taj je Svetac, u mojoj priči, u tajnosti napravio velika dobra djela i mnogi hodočasnici su ozdravili, prohodali, progledali, progovorili… tajac spoznaje vlastitoga Sveca.

Beskrajni ponos što se takav Svetac kod njih nalazi.

 

Normalno moji su, izmišljeni, hodočasnici sretno otputovali svome domu i u svom kraju žele izgraditi crkvu Svecu u čast. Kako i sam putujem u taj daaaaleki kraj, zamolim njihovu dobrotu da u slavu njihovoga vlastitoga Sveca pomognu izgradnju crkve. Ja ću se toliko žrtvovati i prenijeti njihovu vjeru i njihov novac tamo gdje treba.

Šešir su mi dva puta napunili novcima. Kad sam idući put došao u isto mjesto, pričom sam zaradio još i zvonik za tu daaaaaaleku crkvu. U čast njihovoga Sveca.

Onu knjigu iz koje sam „čitao“ priču o Svecu nisam više vidio i dalje sam se plašio da netko stvarno pismen ne otkrije koliko sam dosjetljiv. Stoga nisam više dolazio u taj kraj jer bi im vjerojatno izmamio i zvona za crkvu… a možda bi me i kamenovali otkrivši prevaru.

Igrom slučaja otkrio sam u jednome daaaaalekome mjestu crkvu posvećenu istome Svecu. Ovaj put sam i bez knjige napravio posao. Pun ganuća, drhtavim glasom uzviknuh:

 – Slava Svecu! Slava Svecu! Slava Svecu! …

Uzvikivao sam dok se nije skupila svjetina i ja pred njom radostan zaplesao.

 – Bio sam nepokretan a vidite me sad! Ja sam najsretniji čovjek na svijetu kad sam nabasao u Vaš kraj! Vaš Svetac me je izliječio. Hvala svima Vama što ga toliko štujete pa čini dobra djela. Samo nastavite, nemojte stati sa svojom ljubavi prema njemu. Ja iz ovih stopa idem prositi da mu podignem crkvu, tamo daaaaleko, u mom kraju.

Pogodio sam ih u živac.

Odjedanput njihov im je svetac  postao jako značajan i nevjernici su postali vjernici. Sveprisutni župnik lukavo procijeni novonastalu situaciju i gorljivim govorom zapali gomilu.

Nakon cjelodnevnoga događanja naroda, u povečerje, izmolivši Zdravo Marijo… u župnoj kući podijelismo novac. Brdo novca.

U idućem gradu su me razotkrili. Nije bio moj dan. Pojavile su mi se nelogičnosti u priči. Zapetljao sam radnju. Kao da sam pijan, zapetljao mi se jezik. Gomila je poludjela. Jedva sam spasio živu glavu. Srećom sam uvježbavao, zlu ne trebalo, nagli, iznenadni, brzi bijeg. Ta jurnjava dovela me do trenutka nevidljivosti. Iza prvoga ugla sklonio sam šešir i mirnim korakom pošao nazad uz mahnitu masu ljudi koja je proganjala bezobraznoga pokvarenjaka – pripovjedača. Nisu ni primijetili moju razbarušenu kosu koja je sličila ovčjem runu. I bila je ovčje runo. Još jedna mogućnost da njezinim odbacivanjem ponovno promijenim svoj lik.

 

Itekako sam dobro shvatio kako avanture sa Svecima mogu postati preopasne. Sveci su mi dovoljno dali i sad ih mogu ostaviti na miru. A i sebe malo umiriti. Zašto sebe umiriti!? Zato jer sam u jednome Gradu spazio jedan osmijeh. Zapalio me je. Izuo iz cipela. Taj osmijeh. Oči boje neba. Nebo se moje pretvori u njene oči… Te ruke. Struk. Usne… Zbog nje sam htio, morao postati ozbiljni Pripovjedač, a ne neki tamo…. Vjetropir.

Skupio sam sav svoj šarm i u mojoj kućici zagospodario je moj dragi kućni zmaj. Ma biti ću iskren, ona je po cijele dane gunđala i moje princeze su bile moj bijeg. Moje princeze nisu tražile od svojih prinčeva da se stalno poboljšavaju, sustavno rade na sebi… bile su zadovoljne i radosne i sa prvobitno stečenim princem.

Muški dio publike burno je reagirao na te i takve priče i ja sam shvatio kako nisam jedini s trajno nezadovoljnom ženom.

Na to sam, vrlo mudro proširio problematiku i usput savjetovao muški dio pučanstva da ne daju novac nezadovoljnicama.

Kada im žene počnu ukazivati poštovanje tad neka i oni do kraja otvore srce i ne žale novce. Žene su postale umiljate. Muževi su ih sve više i više uvažavali i voljeli.

Uzajamno uvažavanje i ljubav zaljuljalo je mnoge kolijevke. Rode su imale pune ruke posla. Sam kralj imenovao me je ministrom Dobre volje.

U drugim krajevima našega planeta koja je ravna kao tanjur, i dalje je vladala ženska mrzovolja.

Valja mi na put u te krajeve.

E da, da ne zaboravim, i na moja vrata pokucala je Roda, rodio se maleni Pripovjedač.

Sunce moje maleno!

Za njega ću izmisliti Crvenkapicu.

Ajde reci brzo:

– Crven – ka – pi – ca!

– Crn – kap – ca!

 

Nikola Šimić Tonin