Genocid nad istarskim Hrvatima od strane talijanskih fašista, njemačkih nacista i jugoslavenskih komunista

Istarski seljaci proštinskih sela su 1921. godine ustali pod vodstvom doktora Antona Cilige protiv škvadra fašista

Potomak sam obitelji narodnjaka iz sela Bičići i Prodola koji su pod utjecajem biskupa Jurja Dobrile, Matka Laginje i drugih djelovali u južnoj Istri šireći hrvatski duh istarskog seljaštva. Istarski seljaci proštinskih sela su 1921. godine ustali pod vodstvom doktora Antona Cilige protiv škvadra fašista koji su terorizirali stanovnike Proštine od početka veljače do 25. travnja 1921. godine.

Zbog prisilne talijanizacije istrani su masovno emigrirali u Jugoslaviju i Južnu Ameriku. Među njima su emigrirali i moji rođaci prezimenom moje bake Lucije Glavaš blizu Španovice u Požeško-slavonskoj županiji. Jedan je bakin nećak svećenik osuđen u montiranom procesu protiv blaženog kardinala Alojzija Stepinca na pet godina zatvora zbog navodne suradnje s križarima na Papuku 1946. godine, a drugi iz sela Želiski općina Barban Ivan Kolić Koštre je bio vođa partizanskog otpora na Barbanštini i treći svećenik Mirko njegov brat je pomagao partizanima. 

Tužitelj u montiranom sudskom procesu Blaženom kardinalu Alojziju Stepincu bio je Jakov Blažević poznat još po slučaju vreće pune novčanica njemačkih maraka koja je završila na smetlištu u Jakuševcu.

Oni su zaslužni za pripojenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, jer su povezali mons. Božu Milanovića preko Dušana Diminića s Vladimirom Bakarićem. Svećenici su pomoću matičnih knjiga dokazali da je Istra većinski nastanjena hrvatima.

U privitku Vam šaljem svjedočenja mog bratića Borisa Kolića Koštre o stradanju sela Želiski, Šajini i Bokordići 9. siječnja 1944. godine nakon partizanske diverzije na cesti Raša Pula koju je organizirao Jakov Kolić Gobo iz Šajini. U Bokordićima su ubijena dva moja ujaka istog dana. Kako se osjećala moja mati koja je izgubila dva brata i sina Željka koji je poginuo od gelera minobacačke granate nakon partizanske  diverzije na njemačko oklopno vozilo 24. veljače 1944. godine na cesti između Prodola i Marčane. Tog su dana Nijemci spalili kuće mojih stričeva Jakova i Jože, tetke Marije Ban, susjeda Vazmoslava Zenzerovića Paškvalina i štalu našeg bliskog rođaka Vazmoslava Zenzerovića Šiora predsjednika Narodno oslobodilačkog odbora Južne Istre i još dvije kuće.Za vrijeme polijevanja vode zidova štale mojih roditelja da se spriječi širenje požara na niz štala i kuća Nijemci su pogodili minobacačem južni zid štale, a geleri su ranili moju majku i susjeda u nogu te pogodili pokojnog brata partizanskog kurira Željka u vrat od čega je iskrvario u jedanaestoj godini života na pragu naše rodne kuće. Starijeg brata i još jednog pastira iz Filipane koji su čuvali stoku blizu mjesta diverzije su držali tri dana u zatvoru u Puli. Imali su tada samo 13 godina. Ubili su odmah jednog čovjeka koji se slučajno našao blizu mjesta diverzije. U koncentracijske logore odveli su četiri žene od kojih je bila jedna majka djeteta Vladimira Zenzerovića kojeg je rodila prije nekoliko dana. Dvije su žene umrle u logoru, a dvije su se vratile. Vladimirova mama se nije vratila.  

Edo Zenzerović