Pozadina sukoba Franić – Gavazzi
Uz knjigu Marije Dragun: Ivo Franić Požežanin – JUGOSLAVEN ILI IPAK HRVAT! – Prof. dr. sc. Tomislav Pletenac: “ETNOLOGIJA U SLUŽBI POLITIKE” (1/3)
U tekstu se analizira odnos politike i etnologije u Hrvatskoj u drugoj polovici međuratnog razdoblja. Primjer na kojem se iščitavaju ti odnosi sukob je tadašnjeg predstojnika katedre za etnologiju Milovana Gavazzija i ravnatelja Etnografskog muzeja u Zagrebu Ive Franića. Dok Gavazzi zastupa stavove tadašnjeg HSS-a, Franić je uvjereni unitarne, zastupnik ideje o jugoslavenskoj naciji. To, dakako, utječe na dokazni dio njihova diskursa u sukobu. Poznavajući politička opredjeljenja obojice autora, a posebice Gavazzija kao utemeljitelja znanstvenog bavljenja etnologijom u Hrvatskoj, njihova će se etnografija kao ispisani tekst ubuduće čitati na drukčiji način.
Prije 26 godina Joel M. Halpern i E. A. Hammel, govoreći o povijesti etnologije i društvenih znanosti u Hrvatskoj, zapisali su sljedeću tvrdnju o dobu između dva svjetska rata:
“Croatian social science then contributed to the idea of Yugoslavia as a nation, but it also symbolized the separateness of the Croats, and it turned into rural sociology under the pressures of national concern.” (Halpern, Hammel 1969.:22).1
Doista, koliko je tada etnologija bila politička znanost? Jesu li etnolozi tada bili više politički angažirani, za razliku od vremena socijalizma u kojem se etnologija nije angažirala i svjesno ili nesvjesno klonila “onog dijela ljudskih odnosa i kulture inficiranog politikom” (Rihtman-Auguštin 1992:83)? Pitanja koja postaju aktualna danas kada kritički pristupamo problemu načina prezentacije “drugog” i iz njega iščitavamo stavove etnologa i njegovo mjesto u kulturi kojoj sam pripada (Clifford, 1986a).
Vrijeme na koje se odnosi dio teksta Halperna i Hammela vrijeme je početaka znanstvenog rada u hrvatskoj etnologiji, vrijeme čije tragove osjećamo još i danas. Posebno se to odnosi na Milovana Gavazzija.
U ostavštini koju je Gavazzi dao Odsjeku za etnologiju nalazi se kompletna dokumentacija jednog zanimljivog sukoba, koji je započeo dolaskom Ive T. Franića na mjesto ravnatelja Etnografska muzeja u Zagrebu g. 1935., a zamro njegovim uklanjanjem, nakon uspostave Banovine Hrvatske g. 1939. Gavazzi je sačuvao sve relevantne dokumente koji su u bilo kakvoj vezi s tom polemikom. Općenito se ta građa može podijeliti u tekstove koji izravno svjedoče o sukobu i vanjske tekstove koji se tiču Franića ili same polemike. Već u najranije datiranom tekstu (12. V. 1935.) pažnju privlači političko kvalificiranje Franića i prethodne uprave Muzeja i otvara mogućnost da se odrede Gavazzijevi politički stavovi.
Tijek polemike
Ivo Franić postaje ravnateljem Muzeja 10. 11. 1935. godine, nakon što je s tog mjesta smijenjen dr. Božidar Širola, etnomuzikolog i kompozitor. Zanimljivo je na koji je način beogradska “Pravda” od 12. V. 1935. pod naslovom “Reorganizacija etnografskog muzeja u Zagrebu” komentirala tu promjenu.
U prvom dijelu teksta autor prikazuje trenutačno stanje u muzeju: “U istaknutoj secesionističkoj zgradi na Mažuranićevom trgu koju posećuje skoro svaki stranac na prolazu kroz Zagreb, neumorno se od jutra do mraka proturuje i sređuje njen obilni, dragoceni materijal. Najzad je posle toliko očekivanja u nju ušao duh poleta, stručnosti i požrtvovanja,da od ove institucije, čiju je važnost u svakom pogledu suvišno naglašavati, a koja je dosad više ličila na neki trgovački magacin nego na muzej, stvori zavod koji treba da bude na visini i dostojan namene kojoj služi.”
Na samom početku, u prvom odlomku, autor čitatelju želi naglasiti važnost institucije (secesionistička zgrada, stranci, obilan, dragoceni materijal), kao i promjenu koja donosi “polet, stručnost i potrtvovanje”‘. Kao suprotnost takvom novom reorganizatorskom poletu prikazuje se staro stanje “trgovačkog magacina”.
Time uspostavlja odnos opozicije novo-staro (pozitivno-negativno). Na temelju takve strukture u daljnjem će se dijelu članka pokušati diskvalificirati stara uprava i opravdati nova na više načina.
To je prije svega pokušaj da se stanje u kulturnim institucijama prikaže kao zavjera nekolicine ljudi vezanih nekim tajnim i nepoznatim vezama koje će autor kasnije razotkriti.
“Izvesna gospoda profesori i neprofesori povezani svim drugim, samo ne naučnim interesima2 i naviknuti da njihov “placet” bude jedini kriterium pri postavljanju na sva mesta u svim mogućim kulturnim institucijama, u kojima oni nažalost i tako samovoljno i svemoćno vršljaju, preduzeli su čitave akcije (po svom običaju zaobilazno i ispod žita) da spreče i ponište imenovanje g. Franića.”
Kakve su to veze vidjet će se jasnije iz sljedećeg navoda: “… ali zato jednima smeta sama činjenica da je on na taj položaj mogao da dođe bez njihova placeta, drugima opet njihova lična povezanost sa g. Franićevim prethodnikom, poznatom klerikalnom perjanicom g. Širolom, trećima opet što ovu instituciju neće više moći da iskorišćuju kao udobnu sinekuru, a najvećem broju njih smeta činjenica da je g. Franić poznat kao fanatičan unitarist koji svoj nacionalizam dosledno sprovodi na svim linijama.”
Autor politički diskvalificira staru upravu, a međusobne veze između “gospode profesora i neprofesora” otkriva u političkom uvjerenju (najvećem broju njih smeta Franićev jugoslavenski unitarizam, osobno su povezani s katoličkom “klerikalnom perjanicom”, osobom koja je bila i Franićev prethodnik). Pa ipak, da ne izgleda da je osnovni razlog postavljanja Franića za ravnatelja Muzeja političko uvjerenje, autor će odmah dalje navesti rečenicu: “Međutim, sve te akcije ostale su, na sreća i korist institucije, bez uspeha…”
Nadalje, slijedi prikaz Muzeja koji pod starim ravnateljstvom nije vodio računa o svojoj zbirci i odnosio se “maćehinski” prema nekim dijelovima Savske banovine, čime će autor iskazati brigu nove uprave za hrvatsko kulturno naslijeđe, za razliku od klerikalaca koji tu brigu nisu iskazivali. Čitatelju se, dakle, prikazuje odnos na temelju binarnih opozicija:
Franić — prethodna uprava
novo — staro
napredak — konzervativnost
aktivnost — pasivnost
radišnost — lijenost
stručnost — nestručnost
unitarizam — klerikalizam
