OVDJE ZAGLAVI ZEMALJSKI PUT? ANDROV LAZAREVIĆ KAPETAN, POMORAC, DUBROVČANIN OBIŠAV? TRGOM ISTOK I ZAPAD Š?IT ČASNO IME I BIĆE AD LIII (53) GODINI ŽIVOTA IZMUČEN DUHOM I TIJELOM PREMINU NA DOMU X SEPT. MDCCCLXIII…
Negdanje lapadsko ladanje puno vinograda i maslinika podno šumovite Petke ima crkvicu i groblje opjevane u pjesmi “Na Mihajlu”, ali i u djelu “Stari grijesi”, od Iva Vojnovića (1857. – 1929.), koji tu i počiva sa ocem Konstantinom (1832. – 1903.), pravnikom i gorljivim katolikom koji je politička žrtva khuenovštine, ali i blizak prijatelj genijalnog Hrvatine don Mihovila Pavlinovića. Tu je i Ivov brat Lujo (1864. – 1901), povjesničar, diplomat, špijun, ženskar i osoba koja nam je naštetila kao crnogorski diplomat onemogućivši nazivanje Zavoda svetoga Jeronima hrvatskim.
U blizini su plemići, svećenici, pomorci i u novije doba pučani. Tu su Miroševići Sorgo, od kojih je Nikola (Dubrovnik, 1885. – London, 1966) bio u izbjegličkoj jugovladi kralja Petra, mason i poslanik u Vatikanu. Prodao je pisma patera J. R. Boškovića Amerikancima.
Tu su i Betondi(ć), rod sa Čingrijama i lazarini. U arhivu Čingrija su i pisma Ane rođ. pl. Natali, udate Milić Žumberački, pastorke Čingrijine.
Ona počiva blizu Vojnovića.
Tu su pokopani otac i sin, oba Josipi, Krilić. Popularni i malešni Josip (1964. – 2024.) je bio knez od Porporele, dok ga nije smijenio Mark van Blumen, Englez.
Tu je i knez Giovanni Attems Petzenstein (1875. – 1942.), potomak patricija iz Italije, Furlanije (Friuli), od kojih je jedan bio austrijski namjesnik Dubrovnika.
Nova ploča je povjesničara Iva Banca (1947. – 2020.) koji je bio konzervativni liberal.
Od plemića tu su Bona, Ghetaldi, Bosdari (Božidarevići, novi rod primljen u vlastelu tek u XVII. stoljeću, potomci obogaćena ribara iz Rijeke Dubrovačke), Pucići, Sarake, Bonda, Bona, Gradi, Gondola, Bassegli, i dr.
Ne znam tko su von Bosizio Thurnberg, ali znam za Lucijana Ziegler Pozza (Pucića) da je austrijski kontraadmiral. Rođen u Kotoru 1852., umrije u Dubrovniku 1930. godine.
Ugledne su i imućne obitelji pučana Amerling, Pitarević, Monopoli, Rašica, Gjik, Kazimiri, Krile, Marinović, Jakšić, Wregg, Pikunić, Račić, Brilli itd. Luko dr. Bona (1863. – 1940.) je od jugoslavenstva, električnog a tramvaja, Dubrovačke parobrodarsko plovidbe, poljepšavanja Orebića, društva Dub (1921.), gimnastičkog društva Dušan Silni došao do groblja.
Poznat je po vrlo neugodnoj financijskoj, tzv. milijunaškoj aferi.
Tu je i Bruer Bona. Arhiv Luka Bone je vrlo temeljit u DAD Sponza. Tu počiva i Niko Kuničić, dubrovački trgovac u Istanbulu, gdje su bili i Čingrije.
Tu je i Novaković, arhiv ima njegove stare fotografije škvera.
Tu su i Hvarani koje je pomagao biskup Carević i naselio u Lapadu oko Gospina polja; Jure, Miličić, Kolumbić, Dulčić itd.
Slikar Ivo Dulčić (1916. – 1975.) tri Iva, Dulčić, Banac i Vojnović!) počiva u grobu kapetana Josipa Sindika.
Kapetan je i Andro Lazarević (Natpis veli: OVDJE ZAGLAVI ZEMALJSKI PUT? ANDROV LAZAREVIĆ KAPETAN, POMORAC, DUBROVČANIN OBIŠAV? TRGOM ISTOK I ZAPAD Š?IT ČASNO IME I BIĆE
AD LIII (53) GODINI ŽIVOTA IZMUČEN DUHOM I TIJELOM PREMINU NA DOMU
X SEPT. MDCCCLXIII
ŽALOSNA MU MATI I SESTRA POSVETIŠE SPOMENIK
Tu su svećenici Mato Vodopić (1816. – 1893.) književnik i biskup, biskup Ivo Gugić, Don Grgo Tomić te slikar Ivo Grbić. Tu je i dr. Roko Mišetić, dr. Marko Goić, dr. Baldo Bibica kojemu zahvalni Gružani i Lapađani digoše spomenik.
Ne znam tko je bio Majstorović Grga, valjda iz Rijeke Dubrovačke, ali spominjem se dobrog čovjeka, stolara i nogometaša Ivice Zajeca. Generacija Vladimira Zaera, čovjeka brazilskog driblinga.
Tu je i Vlaho de Giulli (1828. – 1898.), gospodarstvenik, narodnjak, festanjuo.
Luigi Russo je valjda bio pomorac.
Na grubu Rafa Šarića koji je u svakom pogledu bio špirit, i farmaceut i duh, piše “lekarnik”. Bio je politički srbokatolik.
U blizini se nalazi i sjajna slika Gabrijela Jurkića koji u portretu kanonika daje i postimpresionistički krajolik; taj veliki hrvatski i BiH slikar nažalost se odmakao od mediteranskih motiva.
Tu je u crkvici i Dulčićev mozaik, vrijedi ga pogledati.
Na Mihajlu
Ivo Vojnović
Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom l’jesu nošeni od fakina
na zadnje s’jelo, gdje no znak propela
grbove kruni posred ruzmarina.
Nakon svih borba nasl’jeđenih strasti
i mržnje davne, što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno je leći, gdje su nav’jek spali
Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.
Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cv’jetnom travom pase krotko stado,
Što san gospara ne budi u svom gaju.
– “Requiem aeternam!” – – – čuj eolsku liru
čempresa grobnih!… možda šapću o raju.
(Dubrovnik, 1892.)
