Stećci ili način kako su naši preci označavali svoje stanište
Čast mi je i veliko zadovoljstvo oglasiti da je tiskana nova knjiga cijenjenog g. Miška Eraka, KAMENA KNJIGA MRTVIH. Ova knjiga nadovezuje se na knjigu istog autora, ILIRSKI KRUGOVI ŽIVOTA. U podnaslovu stoji, – Stećci Grada Ploče. Knjiga je golema, obiluje mnogim fotografijama raznih lokaliteta na kojima se nalaze povijesni artefakti; stećci, tumuli, povijesne gomile, te detaljnim podacima i analizama. Ona je zapravo povjesnica iz koje bi se moglo puno naučiti, koja iznosi pred naše oči povijesno i kulturno blago koje su nam naši predci ostavili kao svoj neizbrisivi trag po kojem bi se trebali odrediti. Ovo je samo djelić istraženog područja, tek se noktom zaprpalo, a da je istraživati dublje, izronilo bi čudo neviđeno, jer hrvatsko tlo je oduvijek bilo mamac, stjecište i sjecište raznih kultura. Knjiga je prvorazredna po izgledu, dizajnu, kvaliteti tiska, stručnosti. Uz g. Eraka, njegovi suradnici, ljudi iz udruge, Obličevac, zaljubljeni u svoju baštinu, dobre volje i orni za posao, koji su radili rame uz rame s jednakom ljubavlju, gorljivošću, i vjerom da mogu učiniti gotovo nemoguće, zaslužuju također priznanje. Ovo je ujedno vrlo detaljna potraga za našim korijenima, jer tuđinci su nam uvijek nastojali zatajiti naš identitet, zakopati našu prošlost, učiniti je mrtvom.
Sam naslov, KAMENA KNJIGA MRTVIH, a već smo naznačili da se radi o stećcima, asocira na nešto misteriozno. Kad sam ovu knjigu dobila u ruke, udahnula njen miris, kao da sam udahnula miris duša naših predaka, čula njihov duboki uzdah. Bili su mudri, u kamen upisivali i uklesavali poruke, znamenja, da ih ne izbriše vrijeme, kiša ni vjetar, nikad ih ne zaboravimo. Po emociji koja me uzdrmala dok sam gledala likove na stećcima, potresena do koštane srži, ovoj sam knjizi dala ime – KNJIGA USKRSLIH. Nadam se da mi g. Erak to ne će zamjeriti, jer osim što sam s kamena, i što je kamen u mojoj genskoj strukturi vrlo bitan, čudesno lijep, snažan, gotovo neuništiv, s tim kamenom imam osobit odnos. Duboku, intimnu povezanost, a izgleda to isto ima i g. Erak i gospoda koja su s puno žara tragali za tim stećcima, našim neotuđivim dobrom. Često povijest ide zakrvljenim, kosim, isprekidanim i zamršenim putovima, ali nekom svojom logikom uvijek u stanovitom smislu pruža otpor, ne dopušta biti zanijekana i lažno prikazana. Puno puta čini se da je umuknula, usnula, potonula u dubine, a onda izroni na površinu. Povijest ima veliku težinu, presudan značaj za čovječanstvo, za svaki narod, čak za svako pleme, posebno ako ima materijalne dokaze koji je potkrepljuju, a mi dokaza o nama kao narodu imamo napretek. Bog je obznanio, sve će biti zapisano, ni list s grane neće pasti, ni vlat trave nestati bez da se ne zna za to.
Odavna su tragači tragajući za onim što je Zemlja pohranila u svoju memoriju, razvili mnoge grane znanosti i slažu mozaik Zemljine prošlosti. Ono što je čovjek unio u ovaj svijet, također je dragocjeno svjedočanstvo ljudskog razvoja; misli, duha, vjerovanja, mašte. Naša mala Hrvatska po onom što skriva u svojim njedrima, a što se odnosi na ljudski razvoj, pravo je izvorište otkrića koja zapanjuju. A ono što smo kao narod, kao Hrvati, u potvrdi svoje vjerodostojnosti i svog identiteta, u religioznom, kulturološkom i stvaralačkom geniju isklesali, izgradili, napisali…, zaista je ne samo impresivno, nego nas mora činiti ponosnima, osnažiti nas. Obzirom da je ovdje riječ o stećcima, donekle je poželjno susresti se s njima, i o tom susretu zboriti. Po nekim lokalitetima u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, ima ih golem broj. Mnogi su devastirani, mnogi uzidani u međe, kuće, crkve, mnoge je prekrila zemlja, obrasla trava. Nalazili ih ljudi orući zemlju. Do mnogih se više neće doći jer su neke lokalitete ljudi napustili davno, tu su sad šume. Čini se, kroz ove koji izranjaju na svjetlo dana, da se bude, izrastaju iz zemlje. Prodisali su. Uskrsavaju. U njima je golema snaga, zrače vrlo snažnom energijom. S njima nam se javljaju snovi, povezuju nas s onima koji su ih oblikovali, sa simbolima koji su na njih uklesani. Čini se da su se naplakali dok su bili pod zemljom, u blatu, u samoći, u tišini. U svojevrsnim grobovima našeg nemara.
Mnogo se kalkuliralo o nastanku i svrsi stećaka, s kojom su nakanom izrađeni. Tuđinci koji su bez ikakva prava na njih, uzeli sebi za pravo, određivali im starost i namjenu, utapali ih u zaborav, krojili im sudbinu, namjerno su postavljali krive teze. Sad je g. Erak u svojoj knjizi na vidjelo dana iznio spletke koje su spletkaroši, muljatori i mračnjaci, pisali bez ikakve osnove, i došlo je vrijeme da se hrvatska povijesna baština počne proučavati iznova. Uz pomoć današnjih znanstvenih metoda i suvremenih tehnologija kojima znanstvenici otkrivaju dosad nepojmljive stvari i iščitavaju njihovo podrijetlo, vrijeme nastanka i svrhu, može se doći do vjerodostojnih činjenica. Čak i ljudi pilećih mozgova, u današnje vrijeme morali bi shvatiti koliko je važna svaka krhotina iz naše povijesti da složimo slagalicu o nama, jer s dolaskom ovog kobnog, novog doba, koje nas guta, može nam se posve izgubiti trag. A zašto je trag važan, zašto je prošlost važna? Danas se plijeni, pljačka, ubija na vrlo sofisticirane načine. Svijet se razglobljuje, ljudi se jednako muče, nabijaju na kolac, kuće im se pale, žene siluju, rastjeruje ih se kuda koji, kao i nekada. Svoje stanište treba označiti.
Možemo sutra biti pregaženi tenkovima, sravnjeni sa zemljom. Sve je moguće. Zašto bi nam onda bila važna prošlost ako nas ne bude? Ako će netko sve poharati i razrušiti, nastaniti se u ovoj rajskoj ljepoti i stvarati neku novu kulturu? Upravo zato, jer u onoj koštici u bajamu ili žiru, koju zemlja pokrije, nalazi se jezgra i iz nje će isklijati klica. Nikad nije sve do kraja uništeno, uvijek zemlja skrije sjemenku iz koje će se obnoviti život. Ne znamo kad će se probuditi, kad će pustiti klicu, ali mnoge stvari u ljudskoj povijesti koje su se činile mrtve, iz neke klice su nicale. Smrt nema posljednju riječ.
Ovi stećci koji su „uskrsnuli“ zahvaljujući onima koji su ih izrađivali, uneseni su u našu duhovnu genezu. Oni su mitski zapis koji još nismo iščitali. Ta tko bi uopće pošao u potragu za njima, da taj nije osjetio onaj unutarnji tajnoviti zov? Zov svoje duše. Zov svoje krvi. U našem rebru, u našoj lubanji, oni su se oglasili, i pošlo se za njima u potragu. Iznad svega, ovi od zaborava i nemara, od zlostavljanja spašeni stećci, moguće su nagovještaj nekih budućih zbivanja, čine se prvina među „uskrslima“.
U ovoj knjizi više je književnih uradaka našeg pjesničkog genija nedavno preminulog, Petra Gudelja, pa bi njemu koji je stećke opjevao kao nitko prije njega, poistovjetio se s njima, postao njihov kameni glas, njihov očitovatelj u riječi, barem dijelom iz njegovih mitskih pjesama trebalo ukazati čast, prenijeti koji stih.
KAKO STE ME ZIDALI
(dio iz pjesme)
Kako ste me vidjeli da dolazim
roneći kroz vašu krv,
i znake mi usijecali u stećke.
Ptica kamenom zalivenih očiju,
kako leti kroz kamen.
Kameni ljudi, kako igraju
kameno kolo
i dišu kamen.
Kameni jelen, kako ga kameni lovac
zgodio kamenim kopljem.
Kamena krv.
Rascvala Večernja zvijezda,
veliki ljudski dlan
(veliki ljudski dan)
kako zaustavlja smrt.
Smrt,
kako vodi viteza
na rub stećka, tamo gdje počinje
mjesečina i cmilj.
Petar Gudelj, Suhozidina, Beograd, 6. lipnja 1973.
* * * *
KAMENA KNJIGA MRTVIH
(dio teksta)
Od tisuću imotskih stećaka, preko stotinu je ukrašenih. Kresali i krasili kovači, kamenari, kojima Imota nikada nije oskudijevala. Ukrasili štitove i mačeve, košute i jelene, arkade i ljiljane, konje i pse. Ratnike u lovu i dvoboju, djevojke i mladiće u kolu. Šest, sedam stoljeća, kroz Imotu trče, bježe kamenonogi jeleni: zapliće im se rogovlje u kupinu. Za njima kamenokrili sokoli, koplja, psi. Teško zgođenu jelenu, zgođenu junaku, sedam stoljeća u stegnu strijela, u grudima koplje. U krš, u cmilj, sedam stoljeća teče kamena krv, jelenska i junačka
Petar Gudelj, Tisuću stećaka, Imotska knjiga, ŠK Zagreb, 2017., str. 54.-55.
U ovoj knjizi su dvije moje pjesme koje nisu do sada objavljene, a koje je g. Erak blagonaklono stavio u ovo svoje krasno djelo, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna, iako pomalo postiđena jer se čini da nisam tu čast zaslužila.
MOJI KAMENI PREDCI
Jedno nasuprot drugom
on i ja
upiljio u mene svoje staračke
mudre kamene oči
iz kojih vrcaju mnoga pitanja.
Zar me ne prepoznaješ
zar ne osjećaš da sam ja tvoj kameni predak
tvoj gen trajni
tvoj korijen snažni
tvoj temelj nerazorivi
tvoj krvni srodnik
i tvoj duh davni
da smo pupčanom vrpcom zauvijek spojeni.
Tu sam zbog tebe
da u susretu sa mnom upoznaše sebe
prepoznaš se
ne zaboraviš se
ne izgubiš se
ne odlutaš u ralje tuđine koja te zdrobi.
ne zaludiš
ne ishlapi ti pamet
vjeran i odan čuvam ti spomen i ime.
Ja njemu uzvraćam.
Rode moj davni i slavni
ponosu moj i diko
znamenu kojim smo zavjetovani
koji prenosimo s pokoljenja na pokoljenje
častim te jer si jak i stamen.
Tu gdje si nikao i obikao
svjedočiš tko si i čiji si
isklesan dlijetom i rukama žuljevitim
onih čije kosti pod gomelama strpljivo čekaju Uskrs.
Moj kameni Ilirsko – Hrvatski sveče
moj pradjede
djede
oče
striče
u mojim viđenjima ti si krilat
ti letiš
moj Stećak
moje neotuđivo naslijeđe
duhovno pročišćenje.
Danica Bartulović, Moji kameni predci, neobjavljen pjesma, 2023.
