Možda

Samo znanci

 

 

Što smo jedno drugom, znam se upitati,

samo znanci, muško-ženska veza sjetna,

a možda i ne moram više tražiti i skitati,

ako si mi ti sudbina, crna, možda sretna.

I sada dok pijem sedmu čašu u tom hanu,

okolo sećije, nargile, arapska lampa visi,

na stolu čitam nečiju mòru u drvo urezanu:

Uvijek si me voljela, draga, ili nikada nisi…?

 

Ponovo se sjetih tebe, sada toliko daleke,

zažmirih i vidjeh te u tami, o, mašte moći,

pomilovah tvoju kosu i dirnuh ruke meke,

sjetno se nasmiješiše tvoje krupne crne oči.

 

Dok me ljubiš govoriš tiho, kao da moliš,

i svatih na mah, ovo je onaj čudesan dan,

u kojem me, kada me nema, najviše voliš,

dok je na javi to možda samo varljiv san.

 

Da li ću te uopće ja ponovo vidjeti ikada,

do tvog doma predstoji možda koban put,

u životu se unaprijed ništa ne zna nikada,

i sve je lelujavo, kao na vjetru tanki prut.

 

Zato mi i ne trebaš, tijelo tvoje neka skita,

dovoljna mi je mašta, vino, nečiji zapisi,

a srce moje, draga, neka se vječito pita:

Uvijek si me voljela, ili možda nikada nisi…?

 

Branimir Miroslav Tomlekin