Bunjevački Hrvati su nepoznata kategorija pri popisu stanovništva u Republici Srbiji
HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada poslao je 29. kolovoza 2024. godine Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska riječ“ rukopis knjige Hrkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više uz prijedlog da jedna od ove dvije kuće bude izdavač te knjige.
Na ovo je udruga dobila odgovor iz Zavoda da će se do 31. prosinca 2024. godine znati hoće li Zavod tiskati knjigu, a iz NIU „Hrvatska riječ“ da će se to znati do 31. siječnja 2025. godine. Poslije toga nastaje tajanstveni muk da bismo u HKUPD „Stanislav Preprek“ u travnju 2025. godine, bez zvaničnog odgovora i obrazloženja, doznali da obje ove kuće neće tiskati knjigu!!!
Povodom toga osobno, jer je u knjizi riječ o meni, šaljem dopise Zavodu i NIU „Hrvatsal riječ“.
Na dopise nisam dobio adekvatan odgovor i ponovo pišem, ovog puta ravnateljima ovih institucija, insistirajući na imenima recenzenata koji su pročitali knjigu i njihovom stručnom mišljenju u pisanoj formi.
Na ove dopise iz trostruko opasanog bunkera u Subotici, crne rupe ovdašnjih Hrvata, nisam do danas dobio odgovor i više ga ni ne očekujem, a knjiga je u tisku kod drugog (trećeg) izdavača i bit će još mnogo riječi o njoj i oko nje.
Miroslav Cakić, u Novom Sadu, 23. travnja 2025.
Prilog: OVAKO RADE „HRVATSKE“ KROVNE INSTITUCIJE U SUBOTICI od 26. ožujka 2025. godine: Oni odlučuju tko jest, a tko nije hrvatski pisac
Još me i vrijeđaju
Godinama pišem kako se u Republici Srbiji glorificira sve što je bunjevačko, a zatomljuju vrijednosti ovdašnjih Hrvata, posebno srijemskih Hrvata. To se čini preko „hrvatskih“ krovnih institucija koje su sve locirane u Subotici i u kojima su na svim ključnim i drugim mjestima uposleni dobro plaćeni, novcem koji pripada svim ovdašnjim Hrvatima, takozvani „bunjevački Hrvati“ (nepoznata kategorija pri popisu stanovništva)!
Zbog toga sam od istih vrijeđan kao čovjek (i cijela moja obitelj) na najvulgarniji i najprimitivniji način, te na isti način izložen prijetnjama, dok su moji književni radovi podcjenjivani do toga da je rečeno (napisano u „stručnom časopisu za umjetnost i književnost“!) da ih treba spaliti!
O svemu posjedujem obimnu dokumentaciju.
Moji romani, priče, pjesme i dr. u najvećem obimu su vezani za Hrtkovce i progon Hrvata iz Srijema, pa se stigma prema meni uklapa u politiku zatomljavanja onoga što su srijemski Hrvati doživjeli devedesetih godina prošlog stoljeća.
Na čelu svega što je vezano za ovdašnje Hrvate, i u polju kulture i u polju politike, već dvadesetak godina „žari i pali“ Tomislav Žigmanov, opskurni „bunjevački Hrvat“, inače čovjek izuzetno lošeg karaktera. Žigamnov se manipulacijama, prijevarama i plagijatima samopostavio (na niti jednu funkciju ga nisu birali ovdašnji Hrvati) na visoke položaje u hrvatskih institucijama: ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“ i štošta drugoga, da bi kao podoban postao i srbijanski ministar za ljudska i manjinska prava na prijedlog Aleksandra Vučića!
A sve je u službi da se „bunjevački Hrvati“ predstave kao ovdašnji najveći i najvrijedniji Hrvati, a umanje vrijednosti drugih Hrvata, posebno srijemskih, što je nonsens jer polovica Bunjevaca u Vojvodini jasno niječe bilo kakvu vezu s Hrvatima.
Tako se izgon Hrvata iz Vojvodine, posebno srijemskih Hrvata, njihova premlaćivanja i ubistva smatraju marginalnim jer Bunjevcima kao najvećim Hrvatima ovdje, eto, ne fali dlaka s glave, čak žive kao bubreg u loju!
Dvije velike „hrvatske“ izdavačke kuće u Republici Srbiji, NIU „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, koje gutaju ogroman novac poreskih obveznika Republike Srbije i Republike Hrvatske, također glorificiraju sve što je ovdje bunjevačko i također minimizuju kalvariju srijemskih Hrvata!
To se ogleda i u mom primjeru, jer u svom romanu Hrvtkovci, priče o sudbini jednog sela opisujem te događaje kao svijedok budući da sam u najgore vrijeme, kada je ubijen Mijat Štefanac, čuvao svoju majku u našoj pradjedovskoj kući u Hrtkovcima.
Rukopis u ladici
Iako je roman ocijenjen od kompetentnih osoba kao zanjimljivo i kvalitetno književno i povijesno štivo, čak kao dokument baziran na povijesnim činjenicama, Tomislav Žigmanov je, kao ravantelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, rukopis držao godinu dana u ladici u svom uredu ne odgovorivši mi ni da ga je zaprimio!
Deset godina poslije toga prvo izdanje mog romana Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela je rasprodano u Republici Hrvatskoj i upravo je izašlo drugo izdanje u nakladi Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. O tom je ovdje izašla samo štura i kratka objava budući da je Zajednica po jedan primjerak knjige dostavila „NIU „Hrvatska riječ“ i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, drugačije ne bi bilo ni toga!
I ništa više o drugom izdanju u ove dvije velike „hrvatske“ izdavačke kuće iako se izdanja vezana za bunjevačke i šokačke pričice i običaje reklamiraju mjesecima na cijelim stranicama i portalima ovih kuća te se o njima pišu hvalospjevne kritike.
I svi drugi moji književni radovi, kao i svaki moj angažman u našoj zajednici, se prešućuju i zapravo sam ovdje diskriminiran kao čovjek i zabranjen kao pisac!
Kulminacija ovoga je nastala nedavno kada je urednica svih izdanja Književnog kluba HKUPD „Stanislv Preprek“ iz Novog Sada, ugledna i u Republici Srbiji poznata i priznata književna kritičarka (više prikaza poznatih domaćih i stranih pisaca), inače doktorica književnosti, napisala knjigu o mojem kompletnom književnom opusu pod naslovom Hrtkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više. Knjizi je predgovor napisao poznati profesor hrvatskog jezila i književnosti iz Zagreba, a ilustrirana je grafičkim prilozima poznate hrvatske umjetnice iz Osijeka.
Rukopis knjige je poslan zvaničnim dopisom ispred udruge „Stanislav Preprek“, uz potpis predsjednika udruge, izdavačkim kućama NIU „Hrvatska riječ“ i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata te je bilo za očekivati da će jedna od ove dvije „hrvatske“ izdavačke kuće tiskati ovu knjigu u 2025-toj godini.
Iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata je stigao dopis da je rukopis zaprimljen i da će do Nove godine (31.12.2024.) udruga „Stanislav Preprek“ biti obavještena o odluci oko tiskanja, a od NIU „Hrvatska riječ“ da je rukopis zaprimljen i da će odluku o tiskanju donijeti Nakladničko vijeće do konca siječnja 2025. godine.
Do konca veljače ove godine nije stigao nikakv odgovr i tek na urgenciju predstavnika udruge „Stanislav Preprek“ rečeno je iz obje izdavačke kuće, bez ikakvog obrazloženja, da knjiga neće biti tiskana!
To sam nedavno saznao u Književnom klubu HKUPD „Stanislav Preprek“ i osobno sam 14. ožujka 2025. poslao dopise u obje ove institucije (skenirano):
Čudna praksa
Iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata odmah sam dobio odgovor: Poštovani,
potvrđujem prijem dopisa.
Odgovor na upit ćete dobiti u narednim danima.
Srdačan pozdrav.
Ured ZKVH-a.
A od NIU „Hrvatska riječ“ odgovor je u skladu s ustaljenom praksom u toj instituciji:
Poštovani,
Nakladničko vijeće NIU „Hrvatska riječ“ u skladu s ustaljenom praksom razmotrilo je pristigle rukopise na način kako je to činilo i ranije, dodijelivši ih na čitanje članovima Nakladničkog vijeća. Nakon čitanja svih pristiglih rukopisa odlučeno je koji od njih će biti tiskani.
Ne dovodeći u pitanje profesionalne i književnokritičarske kompetencije dr. Dragane V. Todoreskov, Nakladničko vijeće dalo je prednost drugim rukopisima iz domene beletristike, prateći ranije uspostavljenu koncepciju nakladničke djelatnosti.
Pozdrav.
Nakladničko vijeće NIU „Hrvatska riječ“ (završen citat)
(smućkaj pa prolij, netransparento, pristrano i neprofesionalno!)
No, rečeno mi je da je prije ovoga u kontaktu s predstavnicima HKUPD „Stanislav Preprek“ Katarina Čeliković, tada još ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, izjavila da moje knjige i knjige o meni neće biti tiskane u Zavodu dogog je ona tamo!!!
Skrenuta joj je pažnja da ja mogu imati svoje mišljenje i stavove i da ih mogu slobodno iznositi, kao i da slobodno mogu objavljivati svoje satirične priloge, a da ona, kao javni radnik (ravnateljica!) u krovnoj instituciji kulture jednog cijelog naroda, mora razdvojiri svoje osobne od profesionalnih stavova!
Žigmanov je otišao u svoj (očekivani) sunovrat, a Katarina Čeliković, njegova nasljednica u svemu (pa i u bolesnoj mržnji prema meni) u mirovinu, a da li će se u „hrvatskim“ krovnim institucijama u Subotici promjeniti stav da je zabranjeno pisati o stradanjima Hrvata, vidjet ćemo!
No, već do sada je učinjena nenadnokadiva šteta, ne toliko meni osobno koliko našem nesrećnom puku koji ne smije ni govoriti o tragediji koja im se dogodila, a samo zato da bi pojedinci o(p)stali na svojim položajima preko kojih u svoje džepove trpaju ogromni hrvatski novac!
Zato nije čudo da nove generacije u Srbiji ne znaju ništa o progonu Hrvata iz Vojvodine, a Hrtkovci, kao sinonim za to u cijelom svijetu, u „najhrvatskijem“ gradu u Srbiji to nisu!
Sljedeći put o tome što piše u knjizi Hrtkovačka salauka, Branimir Miroslav Tomlekin, književna kritika i nešto više, tako da ona ne smije biti tiskana u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata dok je tamo Katarina Čeliković.
