Službovao kao liječnik u Kotoru, Drnišu i Budvi
Robert Visiani (Šibenik, 9. IV. 1800. – Padova, 4. V. 1878.), hrvatski liječnik i botaničar. Srednju školu završio u Splitu, a studij medicine u Padovi, gdje je 1822. doktorirao. Službovao kao liječnik u Kotoru, Drnišu i Budvi (1826.–35.). Uz liječničke obveze intenzivno se bavio proučavanjem flore. Od 1836. do kraja života djelovao na Sveučilištu u Padovi, gdje je 1837. postao profesor botanike i prefekt botaničkoga vrta. Znatno je pridonio razvoju hortikulture, bavio se mekušcima i ribama, a najveći mu je prinos na području floristike. Njegovo životno djelo Dalmatinska flora (Flora Dalmatica, I–III, 1842.–52.) s dodatcima (Supplementum I., 1872., i Supplementum II. u dvama dijelovima, 1877. i 1878.), u kojem je zabilježeno više od 2700 vrsta, još je uvijek nezaobilazno istraživačima hrvatske flore. Sâm ili u koautorstvu (najčešće s J. Pančićem) opisao je oko 80 novih biljnih vrsta, od kojih je 40-ak i danas važećih. Po njem su nazvane različite vrste, npr. Visianijev vrisak (Satureja visianii), Visianijeva oštrika (Onosma visianii), Visianijeva lazarkinja (Asperula visianii). Prema njegovoj posljednjoj želji, posmrtni su mu ostatci iz Padove preneseni u Šibenik (1880.).
Prof. Roberto de Visiani bio je dugogodišnji ravnatelj botaničkog vrta u Padovi od 1837. do 1878.
Napisao je djelo „Flora Dalmatica” u tri velika toma. U njoj je obradio 2250 biljnih vrsta i nižih taksonomskih jedinica. Po prvi put je opisao 60 vrsta i 5 novih rodova biljaka. Po preporuci Antuna Dropca u djelo je uvrstio i po prvi put opisao sva fiziološka obilježja dalmatinskog buhača.[1]
Pisao je hrvatske i latinske nazive. Istakao se u hortikulturnoj djelatnosti. Za istraživanje oplodnje vanilije (Vanila planifolia), nagrađen je zlatnom kolajnom Hortikulturnog društva u Beču. Organizirao je prvu izložbu cvijeća u tadašnjoj Lombardsko-venetskoj kraljevini 1845., u čast 300. obljetnice osnutka botaničkog vrta.
U Botaničkom vrtu u Padovi, nastavio je rad svojih prethodnika, sadnjom cedrova, borova, magnolija, a izveo je i brežuljke s krivudavim stazama u engleskom stilu.
Po njemu su nazvane biljke: Vizianijev vrisak (lat. Satureja visianii) i Vizianijeva modričica (lat. Asperula visianii). Pronašao je endemsku biljku dalmatinsko zvonce 1847. godine u okolici Klisa. Pokopan je u Šibeniku. (h.f.)
