Glumac Pupi Muki

Vrlo popularna pojava Gornjega grada bio je glumac Ivan Nepomuk Prikrila, poznatiji kao Pupi Muki

Lako je slikaru obnoviti staru katedralu, Kamenita vrata ili bilo koji drugi već u raznim varijacijama obradjeni prizor staroga Zagreba. Sve je to sačuvano u crtežima, slikama ili svietlopisima, ali obnoviti neko zaboravljeno gornjogradsko dvorište, koje su već odavna pregradili, to je već malo teža zadaća. Tu su potrebni i razgovori s onima, koji se sjećaju tih danas već zaboravljenih kutića staroga Zagreba.

Tako sam i ja osjetio, kada sam u svojim kroničarskim pribiranjima sakupljao gradivo za sličicu jedne u svoje vrieme vrlo popularne pojave Gornjega Grada — glumca Ivana Nepomuka Prikrila, koga su svi nazivali — Pupi Mukijem.

Dakako da se mi Pupi Mukija i osobno sjećamo, bili smo mnogo puta zajedno r u vinotočju Rauchovog podruma, bili u onim ugodnim nekadanjim gornjogradskim birtijlcama, ali sve je to bilo prije mnogo godina, a razlika u našoj starosti je bila je tolika, da za onda još nismo ni pomišljali na to, da ćemo se u svoje vrieme baviti i kronikom staroga Zagreba.

Mnogi prijatelji spomenuše mi u razgovoru i Pupi Mukija i ja sam započeo s pribiranjem. Započeo, ali odmah i zastao, jer o Pupi Mukiju nema nikakvih tiskanih zapamćenja kao što i nema nikakvih slika ili crteža o nekom zaboravljenom starom gričkom dvorištu.

Nema glumca Ivana Nepomuka Prikrila ni u onim kazalištnim almanasima, nema ni u novinama, nema ni u leksikonu i naišao sam na jedino ono nekoliko redaka u jednom Matoševom feljtonu, gdje spominje Mukljevu čestu uzrečicu:

— „Nek cvatu ljiljani!“

Bio je Pupi Muki ugodna pojava, obrijana lica, pravi „šaušpilar“, kako bi rekli naši dobri purgeri zagrebački, bio je plavokos i nosio je salonski kaput, pa iako ga nisam nikada vidio na pozornici, iz njegovih se šaljivih pričanja uviek javljao glumac.

Jedne večeri spomenem i našeg popularnom glumcu iz stare garde Andrijl Gerašiću našeg zaboravljenog Pupi Mukija i Gerašić ml pripravno izpriča svoja zapamćenja.

Oni dvojica bili su i po godinama mnogo blizi.

Obojica gričani.

Bio je Pupi Muki pravo diete Gornjega Grada, sin kazalištnog krojača i garderobiera. Svršio Je Pupi Muki srednju školu, i onda pošao u glumce, što je razumljivo, jer je sva njegova mladost bila već i zbog otčevog posla povezana sa starim teatrom.

Bio je nemirne naravi, brzo je planuo, bio je ponosna značaja, a to mu je u životu i najviše škodilo, pa je često dolazio u sukobe s onima višima od sebe. Pogotovo s onima, koji se i s nepravom smatraju takvima.

Gore, na Markovom trgu, glumio je male uloge a u vrieme, kada je kazalište preuzeo reformator Miletić, zaljubio se Pupi Muki u heroinu i vanredno liepu glumicu Herminu Šumanovsku.

Na liepoj Hermini zastale su i oči jednog daleko snažnijeg kazalištnog imena i tu je stavljena točka u Prikrilovoj daljnjoj umjetničkoj karteri. Pupi Muki, epizodisza, a Hermina obožavana od cielog Zagreba. I dakako, što je bilo odsudno, i od: jednog kazalištnog mogućnika.

Dolazilo je i do dramatskih prizora na ulici; do suparničkih grožnja, svadja i ro-mejskih sukoba, pa se dogodilo i to, da je diete Gornjega Grada i njegovog teatra ostalo bez onih sudbonosnih dasaka.

Pupi Muki: ostaje na ulici.

Ponosni značaj pomirio se sa sudbinom i započeo bohemskim životom. Odlučio se, da živi na flanerski način, prijatelj je Matošu i ostalim gornjogradskim bohemima, priredjuje vlastite putujuće priredbe i zakaže prvi koncert u Vrbovskom.

Pošalje plakate, doputuje sretno, i naidje na razočaranje. Prije tri dana dogodila se u luci Rieke velika nesreća, sudar parobroda „Ike“, trideset i dva mrtva, a inteligencija nedalekog Vrbovskog namjesto na predstavu ode u Rieku i Pupi Muki je propao.

No, on se ubrzo snašao, založio je gostioničaru vlasulje i nešto garderobe i smogao za put do Zagreba.

„Nek cvatu ljiljani!“ — rekao je mirno i četrnaest dana kasnije zakazao ponovni koncert zajedno s Gerašićem u Delnicama.

I opet je sudbina odredila drugčije. Bilo je baš vrieme saborskih izbora. Imau Delnicama krasna dvorana kod Čopa; zima oštra, a na dan koncerta izbori po Khuenovom receptu.

Mladi umjetnici tek izadju iz gostionice, a pred njima dva stražara. Pozovu ih „u ime zakona“ do kotarskog predstojnika. Poglaviti gospodin tvrdi, da su došli korteširati za opoziciju, oni se brane, Pupi-Muki pokazuje šminke i vlasulje, ali sve to ne pomaže. Smjestiše ih u “stražarnicu“, gdje je na sreću bilo toplo i,od čitave predstave ostala je samo uspomena na izvrstne krvavice sa zeljem.

Bio je Pupi Muki dobar komičar, a Gerašić deklamator, ali od svib tih koncerata nije ostalo nikakvog viška. Što je palo na blagajni, to je i ostalo u mošnjici raznih gostioničara.

Dojadio mu taj život, pošao je do intendanta. A. M i zatražio ponovni engagement. Već u hodniku nastala je naprilika, nisu ga pustili do intendature, on počne vikati i u to se stvori A. M. Mirno ga sluša i onda izvadi srebrnu forintu.

Iz Galerije Katedralis, „Nova Hrvatska“, 8. ožujka 1944.

Tomislav Dragun