Ova ugledna zagrebačka obitelj potječe iz Neumarka u pokrajini Oberpfalz u Bavarskoj
NAŠI STARI PRIVREDNICI (8-1) – I. Ulčnik, Revija „Zagreb“, Zagreb, broj 10 – listopad 1934.
O svom trošku poveo je cijeli tamburaški zbor „Merkura“ u Pariz, u namjeri da i tudjinu upozna s lijepim hrvatskim narodnim glazbalom i glazbom.
Zeininger Benjamin utemeljio je u Zagrebu 6. kolovoza 1854. svoj pekarski posao. U mjesecu kolovozu ove godine slavila je ta pekarna koja i danas postoji u ulici Pavla Radića (prije Duga ulica) br. 14, svoj 80-godišnji opstanak.
Obitelj Zeininger (a pisali su se Czaininger ili Zeiniger), stara je i ugledna zagrebačka obitelj a potječe iz Neumarka u pokrajini Oberpfalz u Bavarskoj. U tamošnjim crkvenim knjigama iz godine 1727. upisano je ime Zeiningera.
Od tih Zeiningera došao je u Zagreb god. 1794. Joanes Jacob Zeininger sa suprugom Marijom Franciskom rodj. Büller. Bio je po zanimanju užarski obrtnik, pa je na tadanjoj općini Kaptol počeo tjerati užarski zanat.
Godine 1795. rodio mu se sin Josip koji je kod oca izučio užarski obrt, pa je svog oca u tom poslu i naslijedio. Oženio se sa Ankom pl. Kos iz Turopolja.
Njihov sin Benjamin Zeininger, osnivač kod nas poznate pekarne, radio se 29. srpnja 1833. u Zagrebu. Već u sedmoj godini života izgubio je oca. Pučke škole, te gimnaziju polazio je u Zagrebu. Kao djak bio je 29. srpnja god. 1845. na Markovom trgu, kada su pale Srpanjske Žrtve. Tu se je jedva provukao kroz vojnički kordon i tako možda spasio i život. Njegov kasniji očuh htio je da Benjamin bude svećenik pa ga je poslao u sjemenišni licej na Kaptolu. Nakon što mu je očuh umro, Benjamin je ostavio sjemenište i posvetio se vojničkom staležu. Kao vojnički pitomac bude 1848. dodijeljen Osječkoj tvrdjavi, gdje je pokazao sposobnosti za fortifikaciju. Zato ga je tamošnji zapovjednik htio poslati na Bečku vojnu akademiju radi dalnje izobrazbe. U to dodje njegova majka pa ga kao jedinca iz vojske reklamira i povede kući u Zagreb. Benjamin nije više za školu imao volje, pa se je posvetio pekarskom zanatu.
Stupio je u nauk pekarskom majstoru Sebastianu Stetine u Samoboru, pa je god. 1851. postao pekarskim pomoćnikom i dobio od tadanjeg pekarskog ceha u Samoboru putnu pomoćničku knjigu, ili takozvani „Wanderbuch No. 20 Jahr 1851.“, koja je valjala tri godine. — Po tadanjem običaju pošao je pješke u strani svijet da se usavrši u svom obrtu. Proputovao je Austriju, Češku, Njemačku, Švicarsku i ostale susjedne zemlje. Kada se iz svijeta povratio te sa uspjehom izradio svoj „Meister-Stück“ otvorio je 6. rujna 1854. vlastitu pekarnu u Petrinjskoj ulici br. 37. Odmah je uz obično pecivo počeo proizvadjati dvopek, biskvite i ostalo higijensko pecivo, koje se u toj pekarni i danas proizvadja.
Vrijedno je spomenuti kako se u ono doba izradjivao „Meister-Stück“. Pomoćnik koji se je podvrgao tom ispitu „Meister-Stücka“ dobio je od pekarskog cehovskog odbora stanovitu količinu brašna. Ovo brašno morao je sam kvasiti, miješati, razvagati i ispeći. Morao je dobiti toliko razne pekarske robe koliko mu je ispitna komisija odredila. Često bi kandidatu bilo iz zlobe bilo da ga stave u nepriliku, netko ukrao lili brašna ili već gotovog tijesta. Dakako da je kandidatu bilo tada vraški vruće, te se morao dobro „znojiti“ da nekako cehovske majstore nadmudri i ispit položi.
Godine 1856. oženio se je sa Ljubicom Schiffman iz Siska, koja je umrla god. 1893. Njezina majka Rozalija Schiffman pekla je u Sisku za vrijeme Napoleonske francuske okupacije za francusku vojsku kruh.
U pekarskoj struci bio je Zeininger u ono doba prvi, pa je dobio i naslov cesarskog i kraljevskog dvorskog dobavljača. Zeininger dobavljao je pecivo za nadbiskupa i kardinala Mihalovića, za nadbiskupa dra. Posilovića, te za sav zagrebački Kaptol. Za banove Mažuranića, Ladislava grofa Pejačevića, grofa Khuena, te za sve zagrebačke odličnike, zavode, bolnice i slične institucije.
Godine 1888. uveo je prvi pečenje peciva pomoću parne peći, pak se njegova pekama tada zvala „Dampf-pekarna“. Benjamin Zeininger pisao je i stručne članke u svim domaćim novinama.
U društvenom životu sudjelovao je živo, naročito u društvu „Čovječnost“, „Gradjanska streljana“ i Vatrogasnom društvu. Kod osnivanja Obrtne škole mnogo je suradjivao, pa je dru. Kršnjaviju bio kod tog posla desna ruka. Politikom se nije htio baviti, ali se je uvijek kao dobar i svjestan Hrvat priklanjao opozicionim krugovima, volio je Zagreb, što je i dokazao, jer se trsio kako bi pekarski obrt modernizirao i da Zagreb u toj struci ne zaostane za ostalim velikim gradovima.
Umro je 29. kolovoza 1892.
