Josip je sa sinom Jakobom (1758. – 1819.) prevodio Ovidija na hrvatski
O Josipu Betondiću (1700.-1769.) treba kazati da je duhovit čovjek, školovan u isusovaca. Na Kobašu blizu Stona imali su Betondići lijepu kuću i imanje (danas ruinirano), u novije doba tu su sa stadima dolazili Hercegovci Hrvati iz okolice Ravnog (uglavnom selo Trebimlja) u Popovom polju. Josip je sa sinom Jakobom (1758. – 1819.) prevodio Ovidija na hrvatski. (Heroide, Metamorfoze) U djelu “Suze Prdonjine” blistaju male duhovitosti. “Na ribarskoj prošetnici Koju plaka (oplakuje) val od mora Na jablanskoj sjedeć štici (drvu)
Koju sdrži hrek(kreka) od bora I s britvicom u rukama Pust Prdonja u mukami.
Broji kamenice (školjke?) i peneze (novce) što je stekao žaleći se da je malo plaćen i da ga nazivaju halom (prljavštino) i ničtom (ništarijom). U muci je koju djevojku uzeti za ženu. Marija kojoj “tvrđe je srce i jače Neg li zvono od Male Braće.” (jako zvono franjevaca)
“Imam džilet (prsluk) i velatu Ka je u Londri (Londonu) izatkana”, to mu je darovala Anica koja je služila na pivnici u nekog Žarila. “Slamnica (slamarica) mi stoji spremna riganoga (prugastoga) od turljiza (trliš?, gruba odjeća, obično modra, “tirkiz”)” kupljena od “Puljiza”(Talijan sa juga, iz Apulije)
“Budemo se kad vjenčati Na njoj ćemo se valjati.”
“Stoliće ću stare i štice kojijem vragom pomastiti (obojati). Da nas ne bi jarebice. Počnemo se kad grliti. Stale kljucat u tminami (misli valjda na stjenice isl nametnike)
Lažno se hvali da “mogao bih djevičina. Da ja hoću nać dvadesti” (20)
Slijedi duhovita i vrlo ružna (blasfemična) usporedba koja je znak opadanje vjere u obrazovanih ljudi Mediterana druge polovice 18. stoljeća.
“Jest Franula ka u Žudjela (Židova) još od davnijeh (odavna) mukte (gotovo besplatno) služi
Za muža bi me i ona htjela. Nu nek tamo smokve suši, Ja je neću jer Žudjeli. Tko zna? Bit će i nju razpeli. (odnos Židova sa sluškinjom kršćankom u Europi se nekada strogo kažnjavao, op., T.T.)
U tužakanju Prdonja ističe da mu je bolje otići u Tursku gdje ga mogu ubiti kolcem ili buzdovanom, ili se ukrcati na brod za Ameriku. (U brod kakav i na platu Ameriku ter iskati Koja plije u srebru i zlatu Ondi učinit moć ću sreću. I skupiti zlata vreću.”) Mašta dalje o sreći svojoj.
“Kad se paka bogat vratim. I Marija kad me vidi. Kdje peneza torbe pr(a)tim
Neka kopne, vene i blidi Počet će se tad kajati Čto me mužem ne htje zvati.
Neka, neka, tad ću rijeti Usiona prokletnice! Već za tobom neću mrijeti Gledajući tvoje lice
Crkni i pukni jer Prdonja Ribetinom već ne vonja
U pjesmi “Dvije djevojke postarije i dva m(o)rnara mladić” postarija djevojka može imati 30 ljeta?
Kata kaže Jeli (oblik u Dubrovniku je Kate i Jele, valjda je to Fran Kurelac krivo prepisao? op., T.T.)
Na zbilj me je sestro moja Tarlambuka (iskrivljeno, jedan arapski bubanj) ova ubila
Vrag odnio i poklade! Erbo (jer) iz šesta /reda/ svijet izvade A ja ka sam nekog doba
Već tancala (plesala) neg hudoba (grda žena,vrag) Užegla (zapalila) bi sve ulice
Sve sadanje mahnitice Hoću rijeti, ove mlade Ob drugome ke ne rade Neg kako bi jadne hale
(prljavice) Po kazinim mahnitale (zbrka, nered, ali prvenstveno javna kuća)
Jela: “Imaš razlog moja Kata, Čudna je svijeta sad privrata, Komedije i cavalchine (vožnja na konju ?, preneseno nevaljalština, magareština) To su naše baš ruine (ruševine, propasti prenešeno) Stari i mladi svi se mame, Nit se od svijeta jadni srame…”
Već su im “fazze (lica) crne od komina (ognjišta) A sadanja služba mlada Gospođami koja vlada
Iz kuća se krade u noći Za na balim (balovima) vrijeme proći”
Ivo: “Počuj Mato, što ti para (ti se čini) Kad djevojka dođe stara? Kako mladijem ne da mira
Nego na njih mač podira Zaboravi tužna tada Da je i ona bila mlada I htjela bi gusta(užitka) imati
Na svoj način svijet šestati (uređivati) Na pamet joj i ne dođe Kako i nje ljeto prođe
Kad je mlada mahnitala nije druzijeh kritičala.
Mato kaže da će sveđ gladne psovat siti, o mladima kunduruju (ogovaraju) i psuju…, svaka hoće ter se brine da sa njome svijet izgine. Preporuča im da kralješ uzmu u ruku i “svakoga trpe u muku”. (šutnji)
Kata: “Mučte, mučte (šutite) furešiti (došljaci, mlet. forestieri)
Ne će sveđ Vam tako biti
Svijeta je ovega još za malo
Da Bog da vas svijeh nestalo!
Vidjet ćete svijet je ništa
I taština sve smetlišta…”
Mato pita Jelu: “Dobro Jele moja draga! Ne nađoste nijednog vraga Da vas uzme da se udate.
I da se već ne arrabiavate (arrabiato – tal. ljut, valjda od riječi Arap)
Da brez muža desperane
Ne psujete na sve strane
Jela (koja se vele naljutila): Veramente (usitinu) jedna halo (gnjusu)! To nam nije importalo (bilo važno)
Ol(i) djevojke ol(i) udate Ne ćemo se vjerit za te Ti ćeš naći u kazinu (javnoj kući!!!!)
Koju za te figurinu (figurica, ali i figurati – lijepo izgledati)
Kata: “Mogle smo se i mi udati, Rodila je i nas mati
Ali tuđju pezzu(peča, komad) mesa
Trpjet da je za ničesa(ništa)”
Slijede pričice o lisici i “kiselom” grožđu, mački koja neće larda (masti)
Kata kaže: “Felicitat (sreća) to je in somma (zacijelo)
Pijana muža vodit doma. Da te lačnu (gladnu) psuje i mlati. Bez obzira i karitati”.
Mato naziva Katu strigom (vješticom), ova se užegla od bijesa i želi dohvatiti hlamini da zalijepi njome šamar Matu. (kod Mirjane Urban sam našao da je hlamina oderana cipela.
U drevnoj Kini se raspuštenicu nazivalo sličnim izrazom op., T.T.)
“Razgovor od poklada” je tipičan dijalog različitih obrtnika.
Krojač (šavac) rodom iz Mostara hvali se da se sred Pariđa (Pariz ne bi sramio krojiti.
Crevljara bi usred Beča zvale djevojčice da im šesta nožice, a za klobučareve klobuke bilo bi i u Londri tarlambuke. Barbier (brijač) kaže da sam u Gradu ” bez sapuna čini bradu.”
Marangun (stolar) se hvali svojim alatom i zanatom, ali samo sa ovom malom duhovitošću: “Hoćeš ormar plemeniti. Za od muža štogod skriti?”
Šavac: “Naš je zanat zanat pravi. Za skrit tuge od naravi. Vidiš ove mladičice.
S k(oj)im se majke bane i diče? (h)Ermeline (bijela kunica) ušestane Gdje se lome na sve strane?
Jeda li im iza objeda. Na haljine tko pogleda? Sto defetta (mana) nek imaju. Zato šavci baš ne haju. Upupe im tako škinu (pupa je lutkica) ko od Pariđa figurinu…
Grde, hrome, grbave, debele – sve pokriva dobar kroj krojačev.
Klobučar veli da “arta (umijeće) mudra i stara svijeh svjesnijeh klobučara Speciala ima biti.
Svakoj glavi ugoditi Šupljoj glavi si davero (istinski) Valja učiniti što leggero (lagano).
Razpršanoj pomnju imati Lijepo iznutra sve fudrati (podstava). Glavi paka od tovara
(Ako li me um ne vara) Klobuk valja da taki je. Da dva uha štiti i krije…”
Postolar kaže da “činit crevlje i ženami Od vraga je mestier (obrt, meštarstvo) nami.”
Tuži se da “ona šanta (šepa) pa bi htjela dritu (ravnu) nogu kako strijela”, druga se tuži što ima preveliko stopalo, itd.
Barbijer (brijač) se hvali da je njegova meštrija iznad sviju jer obriči i liječnika, apotekara, advokata i dere ih bez mjere. Slijede strjelice koje se tiču prevara u zanatu, te završetak u pomirbi i općem skladu i veselju.
“Crevlje od gnjile činit robe, to je arta od hudobe”, “Šavac biti a ne krasti, to je život baš bez časti.” Biti klobučar bez zečine to je zanat od živine.”
Tipična jedna pošalica u talijanskom stilu, ležerna i spretna u riječi, ali bez većih duhovitosti i sočnosti je takav da sam “Razgovor od poklada mogao komotno izbaciti iz teksta.
