Potječemo iz sela Priluka u blizini Livna, oko 6,5 km zapadno od Livna prema Grahovu
Poštovani gospodine Venco,
Rado odgovaram na Vaše pismo kojeg ste mi poslali 15. siječnja 2024. s molbom da Vam kažem nešto o gosp. Ivi Joliću. Ivu Jolića sam poznavao. On je živio u Torontu. Umro je prije dvije godine. Vam prilažem pismo kojeg mi je tada pok. Ivo Jolić pisao. Iz sadržaja pisma sigurno ćete saznati neke pojedinosti koje Vas zanimaju. Prilažem Vam sliku gosp. Ive Jolića i slike knjige kao vjerodostojan izvor. To je sve što bih Vam ja za sada mogao reći.
Primite moje iskrene pozdrave.
Mile Boban.
KRATKA BIOGRAFIJA DANE, DANIJELA JOLIĆA
17 -06-2016 04:21
Stari lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,355
(Tko je imao priliku imati knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”, koju je izdao Despot Infinitus 2014. godine u Zagrebu, mogao je u toj knjigi vidjeti prva pisma koja je general Drinjanin pisao svojim suradnicima. Jedan od tih suradnika je bio i Dane Jolić koji je živio u Torontu a general se počeo s njim dopisivati već 1952. godine. Kada sam ja počeo pripremati tu knjigu, bila mi je potrebna kratka i sažeta biografija Dane, Danijela Jolića. Javio sam se njegovu sinu inž. Ivi Joliću. Ivo se je rado odazvao i ja sada ovdje, na ovoj temi: “Tko je Maks Luburić, general Drinjanin”, donosim njegovo pismo, jer smatram da ova kratka i sažeta biografija Dane Jolića pripada ovim pismima, tim više da se sadržaj ovog pisma ne nalazi u spomenutoj knjigi.
Mile Boban, Otporaš.)
Dragi moj Mile,
Toronto, 5. studeni 2012.
Vidim iz priloženih materijala da si prikupio vrlo mnogo povijesne gradje, koju sam rado proučio, jer ja nisam znao toliko detalja o pok. gen. Drinjaninu, a naročito mi je drago da sam upoznao detalje o životnom putu Maxa poslije Bleiburga. U prilogu t.j u pismima koje ti šaljem je jedno pismo koje je on poslao mom pok.ocu Dani, koje je pisano na madžarskom jeziku, a uvijek sam se pitao kako je on toliko dobro naučio taj jezik, misleći da je njegov boravak bio povezan samo sa logorom Janka Pusta. Poslat ću ti svu korespondenciju između Maxa i mojeg tate.
Naravno da ti čestitam na obilnom radu kojeg si se prihvatio, a vrlo mi je drago da si sakupio tako brojnu dokumentaciju.
Pitaš me da ti napišem nešto o mom pok. ocu Dani, pa evo u kratkim crtama: Rodjen je u selu Priluka u blizini Livna (oko 6,5 km zapadno od Livna prema Grahovu) godine 1906. 13. listopada, od oca Ivana i majke Lucije rođene Brdar iz sela Rujana isto u livanjskom polju..
Seljačko je dijete, odrastao kao sin bivšeg sluge, svog oca Ivana, koji je zbog siromaštva tražeći seoski posao na “pazaru” u Livnu kao 16, ili 17-to godišnjak uzet od seoskog gazde Jakova Barača da mu bude sluga i radi na njegovom imanju.
Poslije je taj moj djed Ivan, po čijem sam imenu i ja dobio ime, radeći za plaću u naturi i nešto gotovine i pošto je bio vrijedan i pošten kupio neko “Tursko” imanje u Priluci, i postao svoj gazda. Dakle, taj moj djed je imao 3 sina i jednu kćer, koja je bila najmladja i umrla u 16. god. nekom zarazom, a sinovi po starosti su bili Dane, Nikola i Jozo, koji su preživjeli 2. svjetski rat. Jozo kao najmladji je otišao poslije odslužene vojske u kraljevini Jugoslaviji na poziv državne vlade NDH, u Sarajevo i obukao se kao prvi vojnik Francetićeve “Crne Legije” i po njegovom kazivanju da nije bilo nikakvih uniformi, pa je krilnik (kasnije) Jure Francetić naredio da se pronadju bilo kakovi štofovi da se obuče vojska. Pretraženi su svi židovski dućani i pronadjena je velika količina “crnih” štofova od kojih su napravljena vojna odijela i tako je nastalo ime Francetićevih “Crnaca” ili elitne jedinice NDH “CRNA LEGIJA”. koje su oslobadjale dijelove BiH i čuvale granicu na Drini, od upada četnika iz Srbije.
Poseban zadatak je prema pričanju strica Joze bilo osiguranje željezničke pruge i praćenje vlakova i obrana od partizana i četnika. Taj moj stric Jozo je kasnije prebačen u njemačke vojne postrjbe t.zv. SS trupe, i na “Srijemskom frontu” ranjen od ruskih kachuša, boreći se protiv Rusa, da bi bio liječen u Austriji par mjeseci i kasnije je vraćen u rat u Hrvatsku. Doživio je kapitulaciju na Bleiburgu, predao se u tom pomoru tobože kao domobran, bio na križnom putu i boravio u logorima Zagreb (kanal), Jasenovac, Vinkovci, sve do Beograda, gdje je sudjen na 5 god. robije-teški rad, ”poklonjen” nekom srpskom seljaku kao ROB, i pošto je odredio 4 god pušten je na slobodu, vratio se u selo, i odmah otišao i odselio se u Vukovar, jer je oko 40 seljaka strijeljano u mom selu od partizana. On ne bi preživio da je ostao u selu. U ovom ratu zarobljena je cijela obitelj, a njegov sin Dane je bio vodja obrane Dudika i istočnog Vukovara, koji se zadnji predao JNA i četnicima. Stric i strina su povraćeni ili razmijenjeni negdje 93 i smješteni u Kumrovec (Titova partijska kola), gdje je moj stric Jozo i umro.
Drugi brat Nikola je bio kovač po zanatu, nešto nije bio sposoban (slabog vida), pa nije uopće bio u vojsci, a moj otac Dane je pored svog seoskog posla dobio mjesto “cestara” ili putara na relaciji Livno -Glamoč, tamo neke 1926 ili 27. Osnutkom ustaškog pokreta tih godina, on je bio aktivista, da bi 1936. položio ustašku “zakletvu” i postao službeno član Ustaškog Pokreta. Zakletvu je položio kod ustaškog povjerenika advokata u Livnu po prezimenu Dr. Urmovića. Interesantno je da sam ja upoznao njegovog sina jer smo oba bili u Stranci Prava, a i on je bio advokat u Sarajevu.
Dalje da ti kažem da je moj otac poslije bio član UNSa (Ustaška Nadzorna Služba, mo.) sve do kraja NDH, kada je u povlačenju poslije Bleiburga, zajedno sa bratom Nikolom prešao granicu i pobjegao u Italiju, gdje je bio u nekom logoru Fermo, odakle su njih nekoliko nakon 2 god. boravka u logoru prebjegli u južnu Francusku, gdje su radili u kopanju nekog tunela, a poslije godinu dana odselili se u Versailles i tu su upoznali nekoliko istaknutih Hrvata, te su osnovali drustvo Kardinal A. Stepinac. Ne sjećam se imena koja su bila u tom društvu, no sjećam se da je bilo dosta velikih i poznatih imena iz vlasti NDH. Kako su jugo službe kidnapirale neke istaknutije Hrvate i ubijale ili ih odvodili u Jugoslaviju, moj otac i stric (Nikola, mo.) su jednom išli u Lourde gospi Lurdskoj; tako je stric odlučio prebjeći iz Francuske u Španjolsku u kojoj je ostao do svoje smrti, a umro je u nekakvom senatoriju za duševne bolesnike krajem 80-tih., u gradu Viktoriji blizu Bilbao.Tamo smo ga posjetili brat Viktor i ja 1987,i tako saznali nekakve detalje o njemu.
Moj otac Dane je ostao u Francuskoj do 1951., kada je dobio dozvolu da emigrira u Kanadu. U Kanadu je došao brodom iz Le Havre, (Grad Le Havre je na obalama Atlantika u zapadnoj Francusjoj, mo.) i nastanio se u Sudburiu-Ontario, a poslije je došao u grad Ajax kod Toronta, i tako se je nešto kasnije preselio u Toronto, zaposlio se u industriji cementnih blokova, kupio kamion od 5 tona i radio na prijevozu šljunka za izgradnju lokalnih autoputeva.
Tada su domaći ljudi iz Toronta i okolnih mjesta osnovali društvo Kardinal A. Stepinac u Hamiltonu, da bi poslije toga osnovali HOP pod imenom Ujedinjeni Kanadski Hrvati i on je bio prvi predsjednik.
Tokom vremena Udba je medju njih ubacila svadje, te su se u toj gluposti podijelili na gripe, koje su se razišle i tako je osnovan i HNO. (Hrvatski Narodni Odpor, mo.) U HOP-u su se okupili Ličani i Dalmatinci, a u OTPOR-u su bili Hercegovci, Bosanci, dakle sve Hrvati, a u obe grupe je bilo dosta Muslimana pro hrvatski orjrntiranih,
Zbog razdora i svadja koje je medju te naše nepismene, a “usijane” hrvatske glave ubacila UDB-a toliko su se raspali šireći osobne i političke tračeve. Moj otac je napustio UKH (HOP) i učlanio se u ODPOR, pazi ja pišem OTPOR, a to je bila druga podjela na ODPORAŠE (starija generacija, Francetić, (ovaj Francetić, ne sjećam mu se imena a poznavao sam ga je bio rođeni brata jure Francetića, mo. Mile.) Gagro, Štokan, Šimunac, moj otac i.td.) i OTPORAŠE. (Mladja gen. Karlo Sopta, Marko Nosić, Marin Sopta, ja…. ), jer starijim generacijama i neškolovanim ljudima nije upće poznato gramatičko pravilo “jednačenje suglasnika po zvučnosti” gdje su parovi b-p,d-t,g-k i td., gdje se prvi bezvučni suglasnik mijena i prelazi u zvučni, ako je poslije njega zvučni suglasnik, te tako D prelazi u T, jer je slijedeći P, a oni su gramatički u paru.! Tko će nepismenom čovjeku (insanu) to objasniti.?
Tako su moj otac, a kasnije i brat Viktor po dolasku u Kanadu 1954-ili 1955. postali ODPORAŠI i kako je otac bio stari ustaša stupio je u kontakt sa Maxom, i to je ta korespondencija koju ću ti poslati. Ne nalazim vezu mog oca sa Maxom ili ODPOROM poslije 1959, jer moj otac je bio ona tvrdokorna stara poštenjačina, a neki izmedju braće Hercegovaca su “vrsni “traćaroši”, što moj otac nije podnosio, i on se povukao iz političke aktivnosti, izuzev, što je imao vezu sa velečasnim Lujom Ivandićem i ing.Dragom Jelinekom. Kako se je velečasni Ivandić odselio u USA, a Jelinek u Windsor, Ontario, ta politička aktivnost je pomalo nestala.
Za OTPOR znaš da ga je Marin Sopta po “svojoj volji “ u neka lažna obećanja od Tudjmana raspustio bez znanja i dozvole bilo koga. Ljudi su duhovno i dalje ostali OTPORAŠI, i tako što izumrli, što otišli u druge stranke, većinom HDZ, koji je sahranio nacionalni interes i ponos, te se pretvorio u stranku pljačkaša, lažova i jada hrvatskog.
Primi puno pozdrava od mene i moje supruge Marije.
Moja adresa je :
Ivo (John) Jolić
1404-4235 SHERWOODTOWNE BLVD.
MISSISSAUGA,ON,L4Z-1W3,ON. CANADA
(To je pismo gosp. Ive Jolića meni. Osim neki tipkarskih pogrešaka, nisam ništa mijenjao. Gosp. Ivo Jolić piše o svojem ocu Dani, svojim stričevima Nikoli i Jozi, te ovo pismo bi se treblo smatrati kao izvor iz prve ruke. A sve ostalo je osobno mišljenje gosp. Ive Jolića. Ovim putem ga želim ispraviti da to nije bio Marin Sopta koji je predao organizaciju OTPOR u ruke dra. Franje Tuđmana, tj. u zajednicu OTPOR/HDZ. To sam bio, ja Mile Boban, tada Pročelnik HNO, koji je, uz suglasnost visokih dužnostnika HNO koji su se sastali u kući, sada pok. Mladena Dedića, u subotu večer 20 siječnja 1990. godine, vijećali cijelu noć i zajednički došli do zaključka da je MISIJA Hrvatskog Narodnog OTPORA završena. Zajednički smo se dogovorili da ja kao Pročelnik predam našu organizaciju u ruke dra. Franje Tuđmana koji je tada bio predsjednik HDZ. Tako su OTPOR I HDZ u zajednici vodili borbu protiv Jugoslavije a za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. To dokazuje i svjedoči druga Konvencija HDZ koja je održana u Zagrebu 24, 25 veljače 1990. Mile Boban, Otporaš.)
