Hrvatski Fokus
Povijest

Svetozar Borojević – hrvatski feldmaršal

Predstavljena knjiga Feldmaršal Svetozar Borojević Danijela Tatića

 
 
Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije priredila je predstavljanje knjige „Feldmaršal Svetozar Borojević – životopis prešućenoga velikana“ koja se održala u ponedjeljak 11. ožujka 2019. u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Knjigu su predstavili Petar Škorić (Hrvatski časnički zbor Split), Ivica Bubić (Koordinacija braniteljskih udruga Splitsko-dalmatinske županije), Zvonimir Despot (nakladnik), Ivo Uglešić (profesor povijesti) i Danijel Tatić (autor).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/03/e5d75800997ede0f8b1e.jpeg
Za Svetozara Borojevića možemo reći da je bio tipičan predstavnik austrougarske vojske u svoj njezinoj slavi i sa svim njezinim manama. Vojskovođa staroga kova koji je ostao vjeran caru položenoj zakletvi do te krajnosti da je i sam na koncu dijelio sudbinu Dunavske Monarhije. Pisati o Borojeviću znači pisati priču o krajiškome dječaku, koji je poput mnogih drugih dječaka Vojne krajine stasao na junačkim pričama o predcima koji su slavu izvojevali u borbama s Turcima i časno položili živote za svoju vjeru i cara. Priča je to o dječaku čije je odrastanje proteklo daleko od roditeljskoga doma, o vojniku iskovanomu u vojnim školama stare Monarhije, uzoritu časniku, osobenjaku koji je zbog svojih uvjerenja sve bio spreman žrtvovati i jednomu od najvećih vojskovođa Prvoga svjetskog rata, ali to je ujedno i priča o nepravedno odbačenomu i s vremenom polako zaboravljenomu velikanu, ne samo hrvatske, nego i svjetske vojne povijesti. Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.
 
Prema službenim podacima, Svetozar Borojević se rodio u selu Umetić nedaleko Kostajnice, u Drugoj banskoj pukovniji 13. prosinca 1856. od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Oko datuma i mjesta njegova rođenja postoji nekoliko različitih podataka. Osim službenog, navode se i datumi 23. studeni8 i 2. prosinac 1856. Ni mjesto Borojevićeva rođenja ne može se s potpunom sigurnošću utvrditi. Iz sačuvanih dokumenata, kao mjesto rođenja utvrđeno je selo Mečenčani, iako je sam Borojević inzistirao na selu Umetić. Prema izjavama njegovih suvremenika, Mečenčani su bili zapovjedno mjesto 4. umetičke satnije, u kojoj je njegov otac, inače rođen u obližnjem selu Knezovljani, bio u službi u činu desetnika, a živio je s obitelji u kući Nikole Borojevića u kojoj mu se rodio sin Svetozar. Godine 1859. Adam Boroević promaknut je u časnika i dodijeljen za zapovjednika (Stations Kommandant) u Zrinu, gdje će Svetozar pohađati osnovnu školu. Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Köszegu, koju završava 1872. i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875, a 1878. sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). Prvog svibnja 1880. promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. pro-maknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. imenovan glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Petnaestog svibnja 1904. promaknut u čin generalbojnika. Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. Generalbojnik Borojević je 17. srpnja 1907. postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie). Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na istočno bojište u Galiciju, da bi 12. rujna. 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju.
 
Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914. Odlikovan je 4. studenoga 1914. Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. kod klanca Dukla držao položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. 1. i 2. armije. Imenovan je generalpukovnikom 1. svibnja 1916. Svojom obrambenom strategijom Svetozar Borojević svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskog rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije  od lipnja 1916. U razdoblju 1917-1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Borojević).
 
Uspjesi Borojevića na bojnom polju u Galiciji 1914. i početkom 1915., a osobito nakon uspješnih obrambenih bitaka na Soči, pokrenuli su u Hrvatskoj (i Sloveniji) niz manifestacija u znak priznanja uspješnom vojskovođi. Zagrebačko sveučilište imenovalo ga je 1915. počasnim doktorom znanosti. Grad Zagreb i niz hrvatskih gradova (i slovenskih) proglasilo ga je počasnim građaninom. Družba Braće Hrvatskog Zmaja potaknula je 1917. akciju dobrovoljnog prikupljanja novca za postavljanje spomen-ploče tada već proslavljenom generalu Svetozaru Borojeviću, koju je naručila od Roberta Frangeša. Kako je utvrđeno da mu je rodna kuća 1891. srušena, odlučeno je ploču postaviti na kuću koju je Svetozarov otac Adam kasnije sagradio u Mečenčanima, a 1897. prodao te preselio u Petrinju. Svečano otkrivanje, uz nazočnost vojnih i građanskih predstavnika, obavio je veliki meštar Družbe Hrvatskog Zmaja Emilij Laszowski.
 
U vrijeme sloma i raspada Austro-Ugarske Monarhije Borojević pokušava svojim položajem i sposobnostima pomoći uspostavljanju nove južnoslavenske države – Države Slovenaca, Hrvata i Srba, prije svega u očuvanju njenih vojničkih postrojbi te usporavanju talijanske vojske koja kreće u zaposjedanje područja obećanih Italiji Londonskim ugovorom. Naime, iImperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu. Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917. U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Borojević nije zaustavio? Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu. Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.
 
Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novo-nastalu državu mu je bio zabranjen povratak – zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.
 
Teško ćemo naći Francuza koji nikad nije čuo za generala Joffrea ili Focha, Britanca da ne zna za Haiga, Turčina koji nije čuo za Enver Pašu, Rusa za Velikoga vojvodu Nikolaja, Austrijanca za Conrada ili Nijemca za Hindenburga… ali zato ćemo vrlo lako naći Hrvata koji ne zna tko je bio feldmaršal Borojević. Ovaj životopis nastao je iz potrebe da se doprinese ispravljanju te velike nepravde.
 

Nives Matijević

Povezane objave

Jasenovačka znanstvena ANTIFAntastika

HF

Hrvatska latinština

hrvatski-fokus

Tko je bio Tito – ne zna se, ali je jasno da nije on!?

hrvatski-fokus

Jean Dayre – francuski romanist i kroatist

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više