Jugokomunistički Titini zatvori (13)

Poniženi general Srnec

„Dok smo stajali pod jednim lukom na hodniku, ugledasmo kako nam prilazi onaj nesretni starac, Vjekoslav Pilko iz Desinića, što mu je Jovo pomutio šamarom oko. Plače. Ne uspijeva da nam objasni svoju nevolju. Pa da nam stvari budu jasnije skine s mukom bluzu i košulju, pa nam okrenu leđa: sva išarana pendrecima što su mu ih malo prije podijelili panduri i to kolektivno. Nisu ga mogli podnijeti zbog njegova kajkavskog seljačkog govora – to ih je bolo u srce. Sve neke krvave masnice. I to jer je legao na krevet prije zvona; Srnec gleda tog starca od 75 godina pomućena pogleda. Okrenu se i ode u svoju sobu bez riječi. Od tada nam više nije mnogo govorio o 'najčovječnijem društvu na zemlji'. Niti o drugovima koji ne znaju što Udba u potaji radi. 'Imali smo jednog Juru što je gazio Drinu vodu. I još jednog Juru što se borio za slobodu. Oba Jure u Gradišku žure…'. […] Takvu sudbinu internacije doživio je i prvoborac Branko Veljković, pukovnik milicije i pravnik. On je Ustavnom sudu Jugoslavije podnio prijavu protiv predsjednika Tita radi kršenja Ustavnih odredbi. Kao rezultat njegove prijave, Veljković je uhićen i interniran u ludnicu u Beogradu gdje je proveo preko tri godine. […]

Ima u Staroj Gradiški i druga strana medalje: jedan manji odjel tzv. 'slobodnjaka'. Osuđenici u zidinama govore o tom vanjskom odjelu kao o pravom 'đačkom domu' u kojem vlada prilično liberalna atmosfera, bolje se odijevaju i bolje jedu. Nema ni zidova, ni žice, ni stražarnica, ni pendreka. U njihovim pričama izgledalo nam je da je to neki futuristički zatvor. Tako smo mislili sve dok nismo sreli jednog robijaša koji je bio osuđen za prometni prekršaj. Bio je iz okolice Nove Gradiške, poznavao je ljude iz uprave. Raspoređen je na rad u vilu što je bila izgrađena podalje od logora, u vinogradima koji su bili poslije rata oduzeti seljacima, pa predani na upravu logoru. Ta vila, prema tom osuđeniku koji je u njoj proveo oko godinu dana, sastajalište je raznih osoba iz Udbe, Pravosuđa i povjerljivih ljudi iz Zagreba. U tu vilu stižu izletnici obično za weekend, subotom i nedjeljom. U miru i zaklonu tih vinograda uz rub slavonskih hrastovih šuma, najčešće dođu muškarci u društvu sumnjivih žena. Uprava im pripremi pečene odojke, biranu hranu i piće. Navečer nastane pravi bakanal: jedu, piju, slušaju glazbu s ploča, plešu i pucaju iz oružja. Duboko u noć, kad otjeraju robove-osuđenike na spavanje, svuku se goli i nastane prava grupna seksualna orgija. Ponekad se dogodi da im ustreba neki od robova, pa ga zovnu. Tako se je dogodilo i onome što nam je pričao o događajima u vili: tu se mogu vidjeti prizori kakvi se vide samo u nekim avangardnim filmovima Fellinija: pijane i nage žene leže u lokvi prolivenog alkohola i nečisti. Robovi ih moraju oprati i odnijeti na spavanje. Na posebnu zamolbu tog čovjeka koji je sam sve to vidio i doživio jer je u tom iskušenju i 'posrnuo', pa izgubio sve privilegije, navodim prizor s tih orgija. Kad su ga kasno u noć digli iz kreveta da se pobrine o jednoj od tih pripitih djevojčura, on je brzo ustanovio da je ona još uvijek bila 'neupotrijebljena'. Na velike molbe udbaške nevjeste, on je pustio slobodu i svom muškom nagonu. Rezultat je bio težak: poslali su ga u samicu, pa zadržali u zidinama.

Osim tih i takvih službi, 'slobodnjaci' rade i u kućanstvima službenog osoblja. Tako se dogodi da se neki zgodniji osuđenik sprijatelji s nekom od supruga straže. Tako je prošla supruga nadzornika Janjića. Ludo se zaljubila u jednog Zagrepčanina koji ju je odveo po isteku kazne u Zagreb, živio tamo s njom tjedan dana, a onda je otjerao nazad u Gradišku. Da se osveti Janjiću. Tu uz naselje službenog osoblja osuđenici obrađuju za njegove potrebe jedan oveći povrtnjak. Da ga zaoru ili okopaju osuđenici se upregnu u plug: četiri vuku, zagrnu hlače do koljena, istegnu vratove k'o kornjače, a jedan ih otpozada upravlja. I ta slika je autentična, jer se taj povrtnjak može vidjeti s tapetarije odakle je više političkih osuđenika vidjelo i u više navrata taj prizor što podsjeća na neke egipatske bas-reliefe. U tom smislu može se govoriti o stanovitom 'tradicionalizmu' i o 'avangardi' našeg samoupravnog društva. […]

S robijašima često se spletu i sami stražari, kao što je bio jedan mladi stražar, koji je posredovao jednoj seriji 'izvoza' tokarenih elemenata, pa i samog alata. Taj stražar, zvao se je, mislim, Milošević. To je društvo u kojem svi kradu i palamude: iz Stare Gradiške izvezene su čitave garniture stilskog namještaja, posebno ručno [iz]rađene i 'prodane', kao rashodovan materijal. Takvim namještajem ukrašene su mnoge kuće republičkih funkcionera… […]

Što se na tom jutarnjem svjetlu blista vidjeli smo pred otvorenim vratima Petog odjela, jednog osuđenika kako polako izlazi stopu po stopu, blijed kao smrt, držeći između prstiju obiju ruku, između raskopčane košulje svoj trbuh, iz kojeg viri duga oštrica stakla od slupanog prozora – morao je sam sići niz stubište i ići u ambulantu, sam, za kaznu, držeći trbuh da mu ne izađu crijeva, a krv je polako curila, štrapala po hlačama kapajući po smrznutom tlu: krv crvena i vruća se puši kao plazma tekućeg koralja u studenom bezdušnom svijetu za suludu radost nekog bezimenog divljeg božanstva. […]

Tada sam shvatio zašto su zli ljudi neznalice i zašto su savjesni ljudi prisebni u svim prilikama i neprilikama: istina je jedni štit kojeg je nemoguće obezvrijediti i neutralizirati. […] osjećanja koja su jedina podloga djetinjastog samoisticanja, svojstvena diktatorima i njihovim dresiranim budalama. Doći k sebi je sasvim suprotno pojmu – biti izvan sebe, a baš to omogućuje postojanost u zdravom razumu u kojem se prepoznaje svaki priseban čovjek. […]

Kad sam drugi put prolazio na kupanje, iz te praonice, kao slučajno, izađe general Srnec. Oslabio, tužno se smiješio. Zavraćenih rukava i s keceljom od lopovske košulje htio mi je dati do znanja da ni njima nije bolje. Taj stari vojnik, zamjenik zapovjednika Zagrebačke armijske oblasti, koji je [o]suđen na pet godina robije zbog toga, uglavnom što je zahtijevao da se svira 'Lijepa naša Domovino' prilikom polaganja prisege novih vojnika u Maksimiru, ponižen je do skrajnjih granica: dali su mu da pere lopovske gaće… Bez obzira što je u međuvremenu 'Lijepa naša' postala i službeno, po Ustavu 'Republike', hrvatskom narodnom himnom. U njegovoj sudbini nije ponižen samo jedan čovjek, nego jedan nacionalni princip. […]

I stoga mi ne možemo svoje nade ulagati u diplomatske traktacije nego na našu vlastitu privrženost Istini i u našu vlastitu žrtvu u toj privrženosti. Vrijeme laži i varanja javnog mišljenja je minulo. Tko god hoće računati s uspjehom u budućnosti morat će igrati na kartu Istine. Mi druge karte i nemamo. Na nama je da otpočnemo. Jadna je nada u milost tiranina, žalosna sudbina Galileja renegata u odnosu na muževni izlazak iz života jednog Sokrata: dokle će Istinu šminkati oni koji pod stolom gospodara skupljaju mrvice! Ako i ne možemo prihvatiti istovjetnost kostura sa živim tijelom, na što je pretendirao Spinoza […] Jer znamo bolje nego itko da je u našoj zemlji šaka siledžija prigrabila vlast željeznom rukom i da zatire ljudske slobode više nego igdje drugdje: oni se ponašaju ne samo kao vlasnici svih dobara u zemlji, nego i svih proizvodnih procesa, vlasnici živih ljudi koje tisućama i desetinama tisuća prodavaju drugim državama kao roblje, kao vlasnici i naše duše koju ne smijemo upotrebljavati mimo njihove volje i privole. Nikad zemlja nije vidjela toliko ponižavanje ljudske osobe. Nikad ni jedna ma kako barbarska civilizacija nije iskorjenjivala ljude u ime nekih doktrina koje su suprotne ljudskoj prirodi. I nikad veliki ovog svijeta nisu stajali tako ravnodušni prema tolikoj nepravdi. Ali nikad se proskribirani i poniženi nisu osjećali toliko osviješćenima i sigurnima u ispravnost i etičnost svoje borbe!

IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)

(Nastavak slijedi)

Đivo Bašić