Dragutin Dimitrijević Apis bio je najutjecajniji među mlađim urotnicima iz prevrata 1903. godine
Crna ruka (poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt” bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, službeno osnovana 1911. godine, iako je nastala kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-Ugarske Monarhije. Deklarirani cilj (deklariran samo članstvu: ipak je posrijedi bila tajna organizacija) je bilo ”ujedinjenje Srpstva” metodama revolucionarne borbe protiv Austro-Ugarske i Turske. U svakom slučaju je riječ o svojevrsnom institucionaliziranju grupe proizašle iz zavjere 1901. – 1903. godine, koja je svrgnula dinastiju Obrenović i u zemlju dovela Karađorđeviće.
Srpski kraljevski dvor se krajem Prvoga svjetskog rata obračunao s vodstvom Crne ruke, ali je nakon rata četnike – dakle organizacije nastale od pripadnika vojnih postrojbi koje su časnici iz reda Crne ruke bili ustrojili i desetak godina predvodili u gerilskim djelovanjima (najprije protuturskim, a poslije protualbanskim i protubugarskim) na područjima bivšeg Otomanskog Carstva i u borbama tijekom Prvoga svjetskog rata – pretvorili u društvenu snagu koja je predstavljala glavni oslonac dinastije Karađorđević. Četnici sve do današnjih dana baštine radikalnu velikosrpsku misao kojom su se vodili pripadnici Crne ruke.
Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su svibnja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. U toj prevratničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 zavjerenika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio skupinu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu (potom su atentatori sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor).
Apisu i drugim mlađim urotnicima povjereno je odmah 1903. godine provođenje tajne operacije ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću, što je provedeno sa znatnim uspjehom. 1908. godine te aktivnosti prestaju nakon mladoturske revolucije, da bi 1911. godine četnici opet bili poslani na isto područje, ovaj put da pomognu turskoj vojsci u suzbijanju albanskog ustanka.
Skupina je nastojala uspostaviti revolucionarnu mrežu i na području Austro-Ugarske, te je razvila blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom “Mlada Bosna” (uglavnom sastavljena od bosanskih Srba). U jeku aneksijske krize 1908. godine Kraljevina Srbija pokreće organizaciju Narodna odbrana, s ciljem četničkog ratovanja protiv Austro-Ugarske. Godine 1908.: formaliziranje tajnog društva ustrojenog po uzoru na talijanske Karbonare
Kao ideolog u tom četničkom krugu javlja se mladi pravnik i prokušani četnički borac Ljubomir S. Jovanović “Čupa”, koji se tijekom studija u Bruxellesu susreće s idejama tajnih revolucionarnih društava tog doba. On u suradnji s Bogdanom Radenkovićem i Vojislavom Tankosićem piše pravila “Crne ruke”, te uspostavlja osnove rada po uzoru na talijanske Karbonare i njemačka nacionalistička tajna društva. Grupa zavjerenika iz 1903. godine ustrojava tako svoje djelovanje u formi jednog tajnog društva.
Tajna društva
Dragutin Dimitrijević Apis bio je najutjecajniji među mlađim urotnicima iz prevrata 1903., koji su imali presudan utjecaj na kralja Petra Karađorđevića, kojega su ti zavjerenici i doveli na vlast, te mu predstavljali najsigurniji oslonac u zemlji
Glavninu članstva činili su vojni časnici, među kojima je najutjecajniji bio Apis. Pravila (“Ustav”) organizacije deklarira da se ona osniva „u cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva”, pri čemu „pretpostavlja revolucionarnu borbu kulturnoj”. Predviđeno je da u cilju ispunjenja svog zadatka ona „utječe na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu i na sve društvene slojeve i cjelokupni društveni život u njoj”, i da „uvodi revolucionarnu organizaciju po svim teritorijima na kojima Srbi žive”. Nadalje se iznosi da se organizacija treba svim sredstvima boriti protiv neprijatelja njene ideologije, te da treba održavati prijateljske veze i pružati svaku pomoć onim državama, narodima i organizacijama koji su „prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskom plemenu”, odnosno „koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje”. Predviđeno je i djelovanje organizacije unutar Srbije, u cilju ostvarenja njenih ideala: kao najviše tijelo uspostavlja se Vrhovna centralna uprava, koja ujedno rukovodi organizacijom u Srbiji; u pokrajinama Srbije je trebalo uspostaviti pokrajinske uprave koje bi delegirale po jednog člana u Vrhovnu centralnu upravu. Također je predviđeno i osnivanje okružnih i drugih nižih uprava organizacije. Članovi su bili dužni plaćati članarinu, ali je ustavom organizacije bilo predviđena da se “po potrebi” novac može prikupljati i prisilnim putem; članovi su također trebali vrbovati nove pripadnike, te dostavljati organizaciji sve važne informacije za koje saznaju privatno ili službeno. Naglašeno je da se članovi moraju bezuvjetno pokoravati naređenjima viših tijela organizacije. Za nepoštivanje članskih obveza bila je predviđena smrtna kazna (nije poznato da bi takva bila i izvršavana). Obred primanja u članstvo dosta sliči na masoneriju, a i insignije poput kostiju i lubanje.
Presudan utjecaj na kralja
Kralj Petar Karađorđević – kojega je baš taj dio vojnih časnika koji je organizirao Crnu ruku 1903. godine i doveo na vlast – ponašao se kao njihov “vječiti dužnik”; zapravo su mu oni i bili jedini pravi oslonac u zemlji u koju se bio vratio poslije skoro pola stoljeća izgnanstva. Crnorukaši su zauzimali mjesta na kraljevom dvoru i službe časnika u kraljevoj gardi, te su imali odlučnu riječ u premještanju, unaprjeđivanju i umirovljenju časnika kraljevske vojske.
Na pečatu organizacije “Ujedinjenje ili smrt” bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, kama, bomba, bočica s otrovom i natpis “Ujedinjenje ili smrt”.
Pred I. svjetski rat, uključuje se u djelovanje Crne ruke Rade Malobabić, jedan od optuženika na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu iz 1909. godine (oslobođeni zbog pravno nevaljanih dokaza, u obrani istih se “istakao” češki masonski političar Masaryk), koji postaje glavni izvor obavještajnih procjena o stanju u Austro-Ugarskoj i glavni organizator – prema nalogu samog Apisa – Sarajevskog atentata na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda 1914. godine, terorističkog akta koji je bio okidač Prvoga svjetskog rata
Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Monarhije (Vojvodina, Bosna i Hrvatska) pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima da dovrše transportni pravac Berlin–Bagdad preko Balkana, kojim bi iz Mezopotamije i Irana prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.(to je zapravo engleski interes! Važno je istaknuti da je baš uoči ubojstva Franje Ferdinanda skupina austrijskih poslovnih ljudi bila an najboljem putu da pridobije srbijanske dužnosnike za svoje planove koji se tiču upravo željeznice!)
Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore, no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).
Crna ruka je stajala iza Sarajevskog atentata na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, putem članova “Mlade Bosne”. Nakon povlačenja srpske vojske na grčki otok Krf, Apis ondje stvara jedinicu od petnaestak dobrovoljaca rodom iz Bosne i Hercegovine; neposredno zapovijedanje tom postrojbom Apis povjerava svojem najbližem suradniku majoru Ljubi Vuloviću. Ti vojnici se upućuju 1916. godine u Atenu sa zadaćom da ubiju pronjemački raspoloženog grčkog kralja Konstantina, u čemu nisu uspjeli; također nisu uspjele pripreme za atentat na njemačkog cara Wilhelma.
Izvor četničkog pokreta
Ideologija i djelovanje Crne ruke odigrale su odlučan utjecaj na kanaliziranje srpskog šovinizma u svrhu revolucionarnog i vrlo agresivnog djelovanja kakvo se kasnije u XX. stoljeću prepoznaje kao četnički pokret. Hermann Lutz već 1923. godine može citirati očevica, britanskog generala C. B. Thompsona, koji govori o osobito nasilnom i samovoljnom djelovanju četničkih postrojbi koje organizira Crna ruka, koje je “na neizbrisiv način okaljao junaštvo i izdržljivost srpskog vojnika”; saveznici govore o “zvjerstvima” tih postrojbi, kojima su svjedočili.
Solunski proces i kraj vodstva
Strahujući od porasti moći Crne ruke i u vojsci i državi, Nikola Pašić i princ Aleksandar Karađorđević su se udružili da bi joj stali na put. Aleksandar Karađorđević je nakon neuspjelog atentata koji je ta organizacija izvršila na grčkog kralja u jednom solunskom kazalištu, odlučio organizaciju odnosno njezine moćnike uništiti. Zato je godine 1917. pokrenuo namješteno suđenje, tzv. Solunski proces, nakon kojeg su njena tri člana (Apis, Malobabić, Vulović) osuđeni na smrt i strijeljani. Važno je napomenuti da u vrijeme procesa Srbija okupirana od Austro – Ugarske, a da car Karlo nastoji upravo tada postići mirovni sporazum sa Antantom. Jasno Nijemci nisu htjeli odustati od podmorničkog ratovanja iako ih je Karlo upozoravao da će to dovesti do ulaska SAD-a u rat na strani Antante. Također je teško bilo vjerovati da će Njemačka vratiti Elzas kao etnički i povijesno čisto njemački teritorij. Ostali osuđenici su 1919. amnestirani.
Iako na suđenju nisu bili iznijeti konkretni dokazi nego samo neprovjerene tvrdnje, regent Aleksandar naveo je pravi razlog neiznošenja potrebnih dokaza u jednom osobnom razgovoru sa svojim ađutantom Petrom Živkovićem (1917.): …nismo iznijeli ni polovicu dokaza, jer bi oni doveli Srbiju u teži položaj nego u ovome u kojem se nalazi
Nije mi jasno zašto je Svetozar Pribičević branio crnorukaše, a još manje mi je jasno slijedeće: na ponovljenom suđenju od lipnja 1953. u FNRJ, presude Solunskog procesa su poništene a osuđenici proglašeni nevinima.
Zašto je Tito pomilovao crnorukaše, osobito što se radi o četnicima i što su mu pojedini crnorukaši poput Staljinova agenta Mustafe Golubića radili o glavi.
