U povodu 23. kolovoza Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima
U povodu 23. kolovoza Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnog režima skroman doprinos koji treba potaknuti na razmišljanja po narodnoj “baba drumom, a telići šumom”. Jedan od recenzenta VBZ-ovog izdanja knjige Tonya Judta: Poslije rata, Povijest Europe od 1945. godine prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina za Jutarnji list tvrdi da bolje, temeljitije, pametnije, originalnije i potpunije povijesti Europe nakon 1945. nije bilo.I bez ove barnumske reklame valjalo je potražiti kakvim nas u svijetu prikazuju. “Pregled povijest“ pruža uvid u suodnose i daje realniju sliku od uokvirene nacionalne povijesti pa je dobro došla. Što nalazimo na šesto pedeset stranica u 1. knjizi podijeljenoj na trinaest poglavlja? Što može očekivati mali narod, narod koji ima drugačija očekivanja od namijenjenih mu sudbina? Pregled se elementarno, baš elementarno osvrće na posljedice oktroirane četverogodišnje povijesti Nezavisne Države Hrvatske, dakle prije 1945. ne navodeći vrela.
Na 45. stranici poglavlja Naslijeđe rata autor spominje „više od 100.000 Hrvata, pripadnika propalog ratnog fašističkog režima Ante Pavelića koji su bježali pred gnjevom Titovih partizana*. (*Imali su opravdan razlog za strah. Britanska vojska će ih u Austriji izručiti jugoslavenskim vlastima pozivajući se na saveznički sporazum o povratku takovih zarobljenika vlastima protiv kojih se borili. Jugoslavenske vlasti pobile su najmanje 40.000 ljudi). Simo Dubajić se javno adresirao da je Kočevskom rogu ubio više od 30.000. Nema distinkcije između onih koji su bježali da ne bi završili pod komunističkom vladavinom
Na 77. stranici u poglavlju Odmazda: „Tako je u svom napadu na Katoličku crkvu u Hrvatskoj Tito progonio ozloglašenog zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca, branitelja nekih od najgorih zločina hrvatskog ustaškog režima, koji se mogao smatrati sretnim što je svojih posljednjih četrnaest godina života proveo u kućnom pritvoru, prije smrti u vlastitoj postelji 1960. godine“.
Da podcrta „sreću“ kardinala Stepinca autor napušta prostor Katoličke crkve pa nastavlja: „Draža Mihailović, četnički vojvoda, izveden je pred sud i smaknut u srpnju 1946.“
Em, plemenitost Tita, em ozloglašeni kardinal branitelj nekih od najgorih zločina hrvatskog ustaškog režime a jadni četnički vojvoda…„ Nakon njega, (Mihailovića) tijekom dvije godine od oslobođenja Jugoslavije ubijeno je ne desetka tisuća nekomunista. Svi su oni pali kao žrtve politički motivirane političke odmazde….“
Za domobrane u fusnoti kaže da su bili hrvatska ratna domovinska garda, pa da napravi ravnotežu nastavlja da se ni Titini komunistički partizani nisu gotovo nikad ponašali ništa bolje od njih, ali oni su ipak pobijedili.
