Nije se puno promijenilo od vremena Ivana Florija Lupisa-Vukića
Toliko se danas govori o školi za život i izmišlja toplu vodu, ne mogu odoljeti da ne pružim javnosti razmišljanja Ivana Florija Lupisa Vukića (Viganj, 12. II. 1876. – Split, 8. I. 1967.) našega novinara u SAD-u i izvjestitelja iz SAD-a, prijatelja Frana Supila iznesena u splitskom “Novom dobu” 3. veljače 1934. S nekim njegovim stavovima se ne slažem, ali dobro odražava mane našeg mentaliteta i stanje tadašnjega školstva.
“Dozvolite gospodine uredniče da učinim neke refleksije povodom članka “Kalfinski (šegrtski) i majstorski ispiti u Primorskoj banovini” koji ste donijeli u broju od 30. januara. U tome lijepom članku pisac na jednom mjestu kaže: “Kandidati (kalfinski) koji nisu položili ispit, najviše ih nije odgovaralo na teorijskom dijelu ispita na kojem se traži poznavanje računice i pravilno čitanje i pisanje u hrvatskom jeziku.”
Pisac u svom članku traži i bez svake sumnje … nalazi prave uzroke tome velikom nedostatku: nedovršen odgoj pučke škole, nepohađanje produžne škole, neukost samih majstora itd. Ja se u taj predmet ne ću upuštati jer ga je pisac članka posve dobro osvijetlio, nego ću se osmjeliti da ustvrdim da općenito govoreći sva naša djeca kada ostave osnovnu školu ne znaju pravilno čitati, pisati ni računati.
Ostavljajući po strani izuzetke pojedinaca, pa čak i pojedinih škola, mislim da ovu tvrdnju ne treba dokazivati. Osnovna škola koja bi trebala biti temelj na kojem pojedinac izgrađuje daljnju svoju izobrazbu, a kod nas bar u 90 slučajeva od 100 biva da naše prosječno dijete zamrzi knjigu čim ostavi školu i kako odmiče u godinama tako postaje sve nepismenija jedinica (valjda jedinka).
Što je tome uzrok?… Ja mislim da bi uzrok mogao biti u odgojnom sistemu naših osnovnih škola, po kojemu dijete ne nauči toliko od svojega jezika da bi moglo razumijevati i zavoljeti knjigu.
Priznajem: posvema sam neupućen u sistem odgajanja u našim osnovnim školama, i o istom ne mogu izricati drugoga suda osim suda promatrača i na temelju vlastitog iskustva. Ja… nisam pohađao druge osim osnovne škole. Kad sam istu ostavio čeznuo sam za knjigama.
Sa prvim novcem koji sam u 15. godini u Americi zaslužio nabavio sam Lochmerovu gramatiku engleskog jezika i mogao da iz nje učim sam bez učitelja.
Kogod će reći; Vi ste izuzetak. Polako ljudi, ja ne navodim sebe da ispadnem izuzetak nego da istaknem što slijedi: Skupa sa mnom je išlo u školu još (?)0 drugova. Od tih je nekoliko izašlo kapetanima duge plovidbe. Pošli su na more kao mali od fuguna (ložišta) i usprkos najtežeg života koji daje najmanje prilike sa samoobrazovanje(ovdje rabi Lupis srbizam), osposobili se da pomoću tečajeva od nekoliko mjeseci polože ispite za časnike i kapetana i to još na tuđem talijanskom jeziku. A što je sigurno kapetan treba da zna računati. Treba znati voditi administraciju broda, dopisivati, saobraćati sa svijetom. Da oni ne poniješe sa sobom dobre osnove iz osnovne škole dobre temelje jezika i računice bi li oni, ma uz nabolju volju mogli postati kapetani? (ovo je indirektno pohvala austrougarskoga školstva, a pokuda kraljevsko jugoslavenskoga op., T.T.)
Od moji drugova nekoliko ih je otišlo u gimnaziju ravno iz pučke škole bez ikakovih repeticija i pripremanja Dobro znam, ni jedan nije bio odbiven. Danas se skoro ne da zamisliti ulazak u srednju školu bez pripreme… mogu pozitivno reći da od mojih bivših drugova… ima bar desetak koji se na obrazovanju osnovne škole domogoše položaja činovnika, trgovaca, prvoklasnih restaurantera u Americi itd. Jedan od njih je vrhunski policajski činovnik u San Franciscu.
…prije 40 – 50 godina (oko 1900., op., T.T.) učilo se manje, a dobro. Danas se podučava mnogo, od čega dijete ništa ne nauči dobro. (!!!!! op., T.T-)
Najgora je polunauka svega,, a dobra nauka ničesa. Englez za to stanje ima vrlo dobru poslovicu: Jack of all trades, and master of none” (Znalac svih zanata, majstor nijednoga, op., T.T.)
Zato su Englezi, pa i Amerikanci “univerzalno” manje kulturni od nas …, ali u svom jeziku, u računici i u svom zanatu majstori.
Moje je skromno mišljenje da bi se u osnovnoj školi morali obligatno podučavati samo ovi predmeti: 1. čitanje i pisanje (i slovnica) 2. računica 3. ono od čega narod dotične okoline.. živi. A sve ostalo, dajući prednost zemljopisu, usput.
Učitelj tumači, pripovijeda, izvodi djecu u prirodu (naglašava slobodu, op., T.T.) ali uz apsolutan zahtjev… da djeca nauče dobro čitati, razumijevati što čitaju, pravilno pisati i dobro računati.
Kad se dijete naučilo dobro čitati i razumijevati svoj jezik zaljubio si ga u knjigu iz koje će on sam, u školi ili poslije razumjeti i naučiti sve ostalo.”
Ovdje moram komentirati Lupisa, američki sustav škola danas zatupljuje i stvara troglodite, a ono što je najgore da današnji visokoobrazovani ljudi nemaju samostalnost u razmišljanju i donošenju odluka, često niti discipline, kulture, pristojnosti, psihičke stabilnosti. Ljudi su dresirani medijima i vrlo lako im je nametati sustave vrijednosti, stavove. Parazitizam, hedonizam i apsolutni egoizam će učiniti da kotač povijesti opet krene sa Zapada na Istok. Otvoren um, jak karakter i moralnost nisu cilj školstva. Uzmimo samo primjer korone ili liberalizma i vidjet ćemo da filozof tako nešto ne bi “progutao”.
Nastavimo sa Lupisovim mislima. “Naš prosječan seljak ne voli školu ni knjigu jer u tome ne vidi praktične koristi. Što će mu knjiga kad je s mukom čita i ne razumije? Uzmimo par primjera… Djetetova obitelj živi od ribanja (ribolova). Neka to dijete, budući čovjek i ribar, za ništo drugo ne upotrebi svoje znanje jezika nego da dobro razumije koju ribarsku knjigu ili kalendar, koje će mu pomoći da unaprijedi svoj zanat – škola je polučila svoj cilj. Za njega, za društvo, za državu je sporedno što on neće znati toliko toga što se na njega ne odnosi, a od kapitalne važnosti je da mu škola pomogne da on unaprijedi sebe i svoj zanat.”
Dalje navodi Lupis loš i štetan primjer prosječnoga Engleza kao dobar; naime taj čita samo sportske vijesti, i nešto o svojoj struci a ne zna niti ga zanima razlika između Čehoslovačke i Jugoslavije.
“…skoknimo na čas sto godina natrag, primjerice na moj rodni Pelješac. Tamo onda nije bilo nikakovih škola. Moj pok. otac bio je od onih samoobrazovanih kapetana duge plovidbe. Popu je služio misu, a ovaj ga je učio čitati. I ništa drugo, njega i mnoge druge. Taj dobri temelj bio je dostatan (zaboravlja Lupis i moralku i časopise!)… Treba zaći u potkrovlja naših starih pomorskih porodica, prebirati po korespondenciji, “đornalima” (dnevnicima) i knjigama administracije ovih naših starih kapetana, pak vidjeti koliko se čovjek može razviti kada samo dobro nauči čitati, pisati i računati.”
Lupis zaboravlja da su od djetinjstva vladali mornarskim umijećima, da su Hrvati bili poligloti, mnogi govorili talijanski i engleski, poneki i njemački, da su trgovali, bavili se zanatima i poljoprivredom, putovali… Doduše u nastavku veli: “mnogi od njih su tako poznavali jezik, i to ne svoj nego tuđi talijanski jezik (koji je bio dugo jezik uprave i školstva, a učio se i u Pomorskoj školi), da bi se pred njima mogao u svom jeziku postidjeti mnogi današnji maturant gimnazije.”
… naša inteligencija ponekad priča kako u svijetu imamo desetu banovinu(Kraljevina je imala jedno vrijeme podjelu na 9 banovina, op., T.T.), znači milijun ljudi živi od zarade kao iseljenik (i to Hrvati, op., T.T.). A ipak u svim brojnim i šarenim udžbenicima naših osnovnih i srednjih škola nema ni jednog slova o iseljeništvu (!!!!!!, op., T.T.). Naša inteligencija također često dokazuje sama sebi, a ponekad i ministri … narodnim zastupnicima kako je zadrugarstvo jedini spas našem seljačkom i uopće malom narodu iznoseći Dansku kao primjer… Međutim otvorite udžbenike naših osnovnih i srednjih škola, proučite njihov naukovni red i kažite što i koliko dijete… može da nauči … o jedinom pomagalu za svoj i svoga naroda materijalni i
socijalni napredak? Ili uzmite sve naše škole po otocima i niz primorje. U svim školama se uči žensku djecu plesti merliće (čipke, to nije bilo ludo, tirusti to skupo plaćaju, op., T.T.) a u nijednoj plesti i krpati mreže. A od mreža žive tisuće porodica, a od merlića ne žive niko. Čak ni mušku djecu ne uče krpiti ni armirati mreže, armirati parangale, vezivati udice… isl.
… može (se) vidjeti po našim primorskim selima kako stari ljudi krpe mreže, a njihove kćeri uz njih da merliće pletu. U praktičnom životu to znači umjesto da ribar spava a djeca kroz dan mrežu da okrpe da pod večer on uzmogne opet na ribanje poći, on u krpljenju gubi vrijeme i ribu ne lovi.
Da zaključim, naši šegrti, kalfe, mali trgovci, restauranteri, hoteljeri, majstori, zanatlije, trgovački pomoćnici, zemljoradnici – u jednu riječ sav naš svijet koji nema … osim osnovne škole, sve je to jedan nepismeni i polupismeni svijet koji slabo razumije što čita, koji ne zna računati, a tako piše i sastavlja da je to prava narodna sramota u poravnanju sa naprednim narodima. Zato hramlje na obe noge – osim u Sloveniji – naša stručna i lijepa knjiga, naša novina , naš časopis. Hvalimo se brojem škola, , ali nitko još da bi iznio statistiku koliko iz tih škola izađe djece koja znaju dobro čitati, pravilno pisati i dobro računati. I koliko u našim školama nauče od onoga što im je za življenje … potrebno.”
Za stanje okrivljuje osnovne škole, unatoč ponekom sjajnom učitelju, a za to stanje u Jugoslaviji optužuje Lupis sistem (sustav). “Ja nisam kadar da sudim o sistemu samom, niti znam je li on naš izum ili kopija sa strane, ali sudeći po rezultatima , sistem ne može biti dobar. Zato ga treba mijenjati…, a kad narodu dotle pomognemo, dalje će se pomoći on sam.” I danas imamo bolonjsku (pasta šuta bolonjeze) reformu koja produžuje školovanje na 5 godina, slab upis u obrtničko tehnička zanimanja i prirodne znanosti, poplavu odlikaša po osnovnim školama, inflaciju raznih školica, lošu kadrovsku politiku; jednom riječju recept az propast, za status kolonije, za iseljavanje pametnih i mladih.
Detalji su zabavni, kada frizerice postanu četverogodišnja škola i uče viši stupanj matematike i kemije, ali nemaju zemljopis ni povijest. Ili kada se djeca rasterećuju smanjenjem satnice tjelesnoga, likovnoga, glazbenoga i tehničkoga odgoja. Aferim Vlado!