Prije sto godina, 1925., u Oriovcu svečano je obilježena tisućugodišnjica Hrvatskoga Kraljevstva
Oriovac je 1925. proživljavao u političkom pogledu izuzetne promjene. Po nacionalnom i vjerskom sastavu bio je povoljna baza Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci i time nije pružao priliku razvoja drugih političkih razmišljanja. Među dijelom oriovačkog članstva došlo je do političkog potres kada je 1924. godine Stjepan Radić, zbog nerazumijevanja zapadnih diplomacija za njegovo nastojanje o ravnopravnosti u Jugoslaviji, otišao u (komunističku) Moskvu i Hrvatsku Republikansku Seljačku Stranku učlanio u Međunarodni seljački savez – Seljačku internacionalu.
Izbori 8. veljače 1925. godine pokazuju da zbog toga nije bilo veće štete jer RHSS osvaja 67 mandata u Narodnoj skupštini koja broji 315 poslanika. Tek Deklaracija koju je 27. ožujka 1925. godine pročitao Pavle Radić, potpredsjednik HRSS-a i nećak Stjepana Radića (dok je Stjepan Radić u zatvoru) o priznanju dinastije Karađorđević i Ustava iz 1921. godine i odricanje od republikanskih načela, unesao je nemir i podjele. U Oriovcu se čulo: „A sad pjeva star i mladić izdade nas hulja Radić.“ No, to je omogućilo kompromis pa je obilježena obljetnica: Tisuću godina Hrvatskog Kraljevstva. Istina, s jugoslavenskim zastava, ali i hrvatskim grbom.
Tih dana na političkoj pozornici dominiraju ministar Nikola Nikić ministar i poslanik Stjepan Čaldarević iz Oriovca koji su uspjeli, za osobni interes, okupiti osam istomišljenika, zastupnika iz redova HSS-a (kasnije isključeni iz HSS-a.).
NAROD KOJI NE POZNA PROŠLOST NEMA BUDUĆNOSTI
Na pojedinosti iz zavičajne prošlosti najčešće nas podsjećaju riječ, priča, osobna sjećanja, rjeđe dokumenti ili javni spomenici. Predaja čuva, a zapisano čini povijesnu građu. O događaju na koji vas želim podsjetiti svjedoči tek fotografija, dvije. No, sliku upotpunjuju novinska izvješća ali i mršav zapisi u spomenicama škola ili župe.
Tko će nijemoj fotografiji dati glas? Teško je danas naći osobe, pa i među djecom na tim fotografijama, koje mogu imenovati sudionike događaja. Pripovijedati. Neki mogu prepoznati pretka ili rođaka, ali sve na slici, gotovo je nemoguće poslanje.
Nositelji obilježavanja tisućugodišnjice hrvatske državnosti u Oriovcu su stjecajem okolnosti dva društva nazvana po moćnim pticama: Hrvatski sokol i Orao. Perima njihovih krila umočenih u čemer naše prošlosti predajmo sjećanje onima koji ispisuju nove stranice. Društvena svrha ovih društava je promicanje tjelovježbe i širenje nacionalne svijesti među Hrvatima. Svi to možemo: i muško i žensko i staro i mlado. Orao dodaje: – Zdrav duh u zdravu tijelu!“ s naglaskom na preobrazbu javnog života po kršćanskim načelima.
Pokretač i osnivač Hrvatskog sokola u Oriovcu bio je ljekarnik Dragutin Karlo Parapatić nadošao od Vukovara. Priskočio mu je u pomoć aktivni vježbač iz Nove Gradiške Zvonko Müler. Odazvala im se seoska inteligencija, političari i činovnici uz pokojeg obrtnika.
Nekoliko godina prije, radi istog cilja, ali iz vjerničkih pobuda osnovana je omladinska organizacija Orao, kao odgovor Katoličke akcije na liberalizam. Osnovao ga je kapelan Franjo Rički, a vodio prema Zlatnoj knjizi bl. Ivana Merza, crkveni tutor i šikutor, invalid sa Crnog vrha, Josip Živatović. Plodno tlo za djevovanje ovog društva priredile su učiteljice Djevojačke učione, č.s. Lioba Harapin i Caritas Mihalić, ali i one prije njih.
Sve se zahuktalo organizacijom nabave crkvenih zvona oduzetih za ratne potrebe i osnutkom Djevojačkog prosvjetnog društva „Nada“ koje je i prije formalnog osnutka 27. veljače 1921. za Božić priredilo zabavicu s predstavom Ruža Garička. Nabava, dovoz i podizanje zvona na toranj crkve 1. svibnja u organizaciji je J. Živatovića, prilika je za zajedništvo vjernika. Kao i uvijek svečanost je završilo diletantima i priredbom Novi red Eugena Tomića. Tog dan nastupile su i Mlade junakinje deklamacijom i javnom gimnastičkom vježbom.
Orlovi
Mladim junakinjama ostvaruje se jedna od zadaća Orlova koja se sastoji u praktičnom kršćanskom životu – ispovijedi svaki mjesec. Među njima bilježimo samo neke: Zdenku i Zoru Rubilović, Reziku Felding, Ricu Đukić, Ecu Milašin i druge. (Katolički list)
Time je vjernicima laicima omogućeno aktivnije doprinositi društvenom životu. Prema pisanom dokumentu Anke Milašin, Orao je u Oriovcu osnovan 1920. godine. Dokumentaciju o članstvu, zapisnike sa sastanaka, dogovorima i planovima oduzeo je 1925. godine općinski načelnik po bilježniku Stjepanu Rubiloviću. Prema njenom sjećanju obnovljen je popis članova, a čavlići na jarbolu društvenog barjaka čuvaju imena onih koji su pod barjak stali. Sve se ovo događalo u vremenu koje je Miroslav Krleža opisao u knjizi Deset krvavih godina.
Pete godine vladavine srpskog kralja Aleksandra novonastalom Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca iznenada se dogodila obljetnica: tisuću godina Hrvatskog Kraljevstva.
Tako je Oriovac u novostvorenoj Jugoslaviji imao čak dvije proslave Hrvatskog Kraljevstva. Upisani su naši preci u povjesnicu svjesnih domoljuba koji u Sokolsku mogilu, spomen-humak podignut 1925. u zagrebačkom parku Maksimir – kao spomen tisućite godišnjice Hrvatskog Kraljevstva – donose grude svete hrvatske zemlje. Svaki od starješina je nakon svesokolskog sleta (14.-16. kolovoza) u svečanoj četi položio na vrhu još nedovršene mogile grudu povijesne zemlje svog kraja. Hrvatski sokol iz Oriovca, jedan od osamdeset, priložio je desetak pregršt “zemlju iz grada Oriovca znamenite tvrđe (Surduk) iz doba turskih ratova gdje je nađeno oružja i starog bizantskog novca i iz grada Kobaša koji je u XVI i XVII. stoljeću znatna utvrda bila.“
Pabirci iz povijesti
Iako je jubilarna obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva spominjana u knjigama o Oriovcu prije pedeset godina dok je bilo dovoljno svjedoka koji su mogli naraštajima ostaviti potpuniju sliku, zbog raznih okolnosti, ostali smo prikraćeni za cjelovito izvješće koje je obilježilo Oriovac u vremenu tisuću devetsto dvadeset i pete godine. Propuštenu priliku možemo samo krpati pabircima iz novina gdje treba računati i sa subjektivnim stavovima. Često su vijesti ili reportažni zapisi osobno ili svjetonazorski obojeni prema autoru.
-U Oriovcu je u nedjelju 30. kolovoza 1925. Hrvatski sokol obilježio tisuću godina Hrvatskog Kraljevstva, dopodne svečanom misom, a poslije podne velikom vježbom hrvatskih sokola. Nastupilo je 130 članova 70 muških i 60 ženskih.“ Osječki Hrvatski list ističe „glazbeni ugođaj što su ga stvarale požeška i novogradiška fanfara. Pohvaljen je nastup brodskog podmlatka koji se istakao ritmičkom vježbom Junak iz Like kao i vinkovački sokolovi koji su se pokazali vježbom na spravama. Uočena je nazočnost narodnog zastupnika Nikole Nikića.“
– Predvečer 2. rujna 1925. godine bila je sjajna bakljada nakon koje su članice Hrvatskog sokola prikazale igrokaz dr. Zdenke Smrekar: Na Duvanjskom polju (1924.).“ (Ambrozije Štampar u Spomenici Dječačke učione). Mjesto radnje ovog pjesničkog prikazu u dva prizora je Duvanjsko polje 1924. godine, a lica su vile: Jadrankinja, Posavkinja, Vrbaskinja, Podravkinja, Podunavka, Pokupkinja, Neretljanka, i rijeke Mirna i Šuica obučene u nošnje svoga kraja. Svima je zajednički bijeli veo. U raspletenim kosama nose vijence cvijeća i bilja što rodi u njenom kraju. Svaka svoju pripovijeda povijest žaleći za izgubljenim.
– Zašto Hrvatska domovina naša, vječno mora borit se za ono što je njeno po Bogu i pravdi?“
Stojim svoja kroz tisuću ljeta i prkosim dušmanima svima…
Odazvale su se pozivu Majke Hrvatske koja je bila u dugoj bijeloj haljini s hrvatskim grbom na prsima. Na glavi joj je zlatni vijenac. Spominje se tisućugodišnjice, „što Tomislav, dalmatinski knez naš, sve hrvatske okupio zemlje i prvim se proglasio kraljem“. „Stojim svoja“, nastavlja Majka Hrvatska „kroz tisuću ljeta i prkosim dušmanima svima“.
Posljednja dolazi Mirna koja simbolizira Istru te ima crnu koprenu. „Oj, oblače – po nebu putniče, daj se spusti da se popnem na te, da ti sjednem na prebijelo krilo: da me nosiš preko sinjeg mora, da me nosiš gdje je majka moja, moja majka – domovina draga.“
Riječi narodne pjesme, narodu bliskog deseterca ganule su srca i učvrstile odlučnost brojnih i oduševljenih gledatelje. No bilo je i onih koji su ovu proslavu gledali poprijeko. Baš zbog toga nacionalno svjesnu autoricu Z. Smrekar su vlasti Kraljevine Jugoslavije smatrali izrazitom protivnicom, a Titov režim ju je dao strijeljati 1945. godine.
U drugim selima Hrvatski sokol je postavio spomenike i spomen-ploče. Sudbina materijalne spomeničke baštine je dvojaka: jedna je uništena druga ignorirana. Ne treba ići daleko da se uvjerite. Dovoljno je otići u Lužane i Drenovac. Svagdje ista, ali drugačija priča.
Petar Svačić
No, ni Orao nije ostao bez doprinosa tisućitoj obljetnici hrvatske državnosti spominjući se ne prvog nego Posljednjeg hrvatskog kralja, Petra Svačića. Prva vijest o tomu je od 29. siječnja 1925. godine, a potpisuje je u Mladosti Oriovčanin. Priopćuje kako im je općinski načelnik zabranio da se sastaju i drže pokuse za našu predstavu Posljednji hrvatski kralj koja prikazuje smrt Petra Svačića posljednjeg kralja narodne krvi.“
Javljajući o uspješno održanoj i posjećenoj predstavi Franjo Dujmović piše u Mladosti glasilu Orlovskog saveza kako je “po svom sadržaju predstava kao stvorena da se njome proslavi hiljadugodišnjica hrvatskog kraljevstva. Društvo je za tu predstavu činilo velike pripreme. Neprijatelji Orlovstva htjeli su da ometu ovu društvenu priredbu, ali u tomu nisu uspjeli. Predstava je uspjela bolje nego što se itko nadao… Kako je taj dan bila posveta crkvenih zvona, to je naše mjesto posjetio presvj. gosp. biskup Dominik Premuš koji je također došao na priredbu.“ Brojnu kostimiranu zajednicu predvodio je Mijo Gabrić kao Kralj Petar Svačić dok je kraljicu glumila Katarina Miličević, a biskupa Stjepan Milašin. Spominjemo još braću Alavanić, Adama Tustanića, (?) Milinkovića, (?) Šarića, Josipa Milašina, Mariju Kovačević, Josipa i Stjepana Živatovića, Jelenu Milinčević, Miju Čaldarevića, Ivana Maroša, Ivana Erpačića i druge. Kostime za povijesni igrokaz posudilo je Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba. Stotinu godina kasnije još se u Oriovcu (Josip Živatović) čuju proročanske riječi koje se nasreću i zbog domoljublja nisu ostvarile.
– A oj, Ninu, ti hrvatske grade/ ulice tvoje zarast će trava/ i domu mome nestat će traga/, a ti ćeš hrvatska mati zavita u ruho stranca/ plakat’ za izgubljenom slobodom!“
Danas, 2025. dopunjujemo mozaik novim kamenčićima želeći ovom naraštaju pokazati put opstanka kao što su to u recitacijom Budi svoj činila djeca prije stotinu godina:
„Put vedra neba diži svoje čelo/ pa došli danci nevolje i muke, / pa teko tebi s čela krvav znoj/ Ti skupi pamet, upri zdrave ruke, / i budi svoj!“ Danas svoji na svome s našim zaštitnicima zemaljskim i nebeskim.
U mozaik oriovačke povijesti proslava Hrvatskoga Kraljevstva unijela je zraku lokalnog ponosa knjiga Znameniti i zaslužni Hrvati te spomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. – 1925. Naime, taj biografski leksikon bilježi i dvojicu Oriovčana: Luku Ilića Oriovčanina i Stjepana Ilijaševića Oriovčanina.
U usmenoj predaju čuvala su se sjećanja jednog od četiri tisuće hodočasnika Mije Gabrića iz Radovanja koji su sa Svetim Ocem u Rimu 31. svibnja 1925. proslavili dragu nam obljetnicu.
