Kada znamo dovoljno da kažemo stop?

Kao eksperimentalist, čvrsto vjerujem u moć tehnologije

Postoji veliko i rastuće brdo literature o solarnom geoinženjeringu koja jasno izražava zaključak da je namjerna manipulacija Zemljine refleksije na planetarnoj razini vrlo rizičan i neizvjestan pothvat. Ovdje na ovoj web stranici možete pročitati o mnogim rizicima i potencijalnim štetnim nuspojavama, kojih je mnogo. Također možete dodati svoje ime predloženom sporazumu o neimplementaciji solarnog geoinženjeringa.

Moja namjera s ovim unosom na blogu nije pokušati učiniti brdo dokaza još većim, već radije istražiti pitanje kako odrediti kada imamo dovoljno znanstvenih informacija o temi da kažemo da znamo dovoljno da prestanemo?

U studenom 2023. moj kolega i prijatelj Victor Galaz i ja zamoljeni smo da sudjelujemo u raspravi uživo o temi geoinženjeringa u večernjim vijestima švedske televizije. Victor i ja imali smo prethodno iskustvo na televiziji uživo i mislim da smo se obojica veselili što ćemo imati malo vremena za istraživanje ove važne teme za širu javnost. U predintervjuima prije emitiranja utvrđeno je da, iako smo i Victor i ja bili protiv bilo kakvog uvođenja solarnog geoinženjeringa, imali smo različita mišljenja o tomu jesu li daljnja istraživanja na tu temu korisna. Kad smo bili u studiju, i Victor i ja osjećali smo se zaslijepljeni voditeljem, budući da je prije nego što su nas zamolili za komentare prikazan višeminutni video isječak o raznim oblicima geoinženjeringa, a ni Victor ni ja nismo vidjeli niti smo bili obaviješteni o njegovom sadržaju. Iako je voditelj nekoliko puta tijekom rasprave izjavio da smo oboje protiv postavljanja solarnog geoinženjeringa, definitivno je zadržao našu razliku u mišljenjima o korisnosti istraživanja na tu temu. Victor i ja pokušali smo spasiti raspravu najbolje što smo mogli, držeći svoje primjedbe i komentare usredotočene na znanost.

Dakle, u čemu je bilo naše neslaganje?

Victorov stav bio je da bi stjecanje dubljeg znanja o potencijalnim nuspojavama povezanim sa solarnim geoinženjeringom svima nama – i budućim generacijama – dalo još bolju osnovu za donošenje dobro informiranih odluka o tome kako se nositi s tim problemom. To je ono što znanost radi najbolje. Nepristrano prikupljamo, procjenjujemo i predstavljamo dokaze te stječemo dublje znanje o tome kako funkcionira Zemljin sustav.

Moje osobno mišljenje je bilo da već imamo dovoljno informacija o solarnom geoinženjeringu da bismo izvukli zaključak da je to vrlo loša ideja i da je treba napustiti. Nisam smatrao da trebamo prikupiti još više informacija o toj temi kako bismo mogli zaključiti da ideja nije samo loša, već i užasna, užasna, nepoželjna, štetna, opasna, štetna i nezdrava. Smatrao sam da je dovoljno doći do zaključka da je ideja loša i da bismo mogli nastaviti istraživati neku drugu važnu temu.

Ovo mišljenje je vrlo protivno srži moje znanstvene izobrazbe i na mnogo načina stvarno boli. Poput Victora, i ja sam obučen da znanstveno znanje smatram javnim dobrom. Više toga, gotovo po definiciji, trebalo bi povećati vrijednost ovog javnog dobra. Više znanja ne može biti loša stvar, zar ne?

Loše, vrlo vjerojatno ne.

Morat ćemo se malo pomaknuti u korov kako bismo pokušali otkriti korijene ovog pomalo heretičkog mišljenja.

Prvo, istražimo prirodu riječi koje su korištene za davanje imena temi: Upravljanje sunčevim zračenjem. Za mene ove tri riječi izražavaju kolosalnu oholost. Oni impliciraju da možemo uspješno upravljati sunčevim zračenjem. Doista? Pogledajte koliko dobro upravljamo atmosferskim CO₂ koncentracije nakon desetljeća saznanja da su previsoke. Zatim, daljnja istraživanja na ovu temu pridonijet će njezinoj normalizaciji u očima javnosti. Čak i ako znanstveni rezultati i dalje pokazuju da je to glupa ideja, jednostavnu činjenicu da se na tu temu istražuje mogu koristiti oni koji je podržavaju kao dokaz da je sama ideja dostojanstvena.

Tko su pobornici ove ideje? Nedavna istraživanja pokazala su da pristaše imaju bliske veze s američkim financijskim i tehnološkim kapitalom, kao i s brojnim milijarderima filantropima. Ono što čini se da ujedinjuje ove aktere je očito vjerovanje u “Ekomodernistički manifest” – dopuštajući sustavu slobodnog tržišta da razvije tehnologije koje će odvojiti gospodarski rast od štete za okoliš. Možemo se izvući iz nevolja, a tehnologija će nas spasiti. Kao eksperimentalist, čvrsto vjerujem u moć tehnologije. Moji kolege i ja jako se trudimo razviti nove tehnologije koje će nam pomoći da bolje razumijemo kako funkcionira Zemljin sustav. Ipak, poduzeti skok u vjerovanju da će tehnologija sama po sebi biti Mesija za naše globalne izazove je nešto što ne mogu učiniti. Tehnologija bez mudrosti može biti vrlo opasna stvar – i stvarno ne mislim da smo još dovoljno mudri kao vrsta da bismo se bavili planetarnim manipulacijama.

Konačno, jedan od glavnih argumenata za istraživanje ovog pitanja – da bi nam to moglo “kupiti vrijeme” da shvatimo kako smanjiti emisije – pokazao se lažnim. Čak i ako je uspješan u stabilizaciji površinske temperature, sve dok nastavljamo dodavati CO₂ u atmosferu nastavljamo pogoršavati problem zakiseljavanja oceana. Sve dok nastavljamo dodavati CO₂ U atmosferi problem “terminacijskog šoka” (iznimno velik i brz porast površinske temperature koji će se dogoditi ako se okonča manipulacija solarnim geoinženjeringom) činimo još katastrofalnijim. Nakon što započnemo, morat ćemo primijeniti ovu tehniku do trenutka kada uklonimo dovoljno CO₂ iz atmosfere unutar klimatskih granica planeta. Jednostavno bismo svoju ovisnost o fosilnim gorivima zamijenili ovisnošću o česticama aerosola. Ne mogu a da se ne zapitam je li jedan od razloga zašto je ovakav pristup privlačan tehnološkim poduzetnicima taj što ćete, ako možete potaknuti, a zatim stjerati početno tržište upravljanja sunčevim zračenjem, imati posao za koji možete naplatiti gotovo sve što želite u doglednoj budućnosti.

Vraćajući se iz korova, gdje nas to vodi? Vrlo jasan zaključak klimatske istraživačke zajednice je da moramo prestati emitirati CO₂ i druge stakleničke plinove u atmosferu. Moramo razviti i tehnologije za uzimanje znatne količine CO₂ Emitirali smo u atmosferu i vratili je u geološku domenu na ekološki i društveno odgovoran način. Ova dva zaključka su prilično jednostavna.

Ono što se nadam potaknuti ovim blogom je rasprava o osjetljivijem pitanju. Kada (ako ikada) trebamo odlučiti da ne steknemo dublje znanje o nekom problemu? Na kojoj razini razumijevanja možemo reći da imamo dovoljno informacija za donošenje dobro promišljenih odluka utemeljenih na dokazima? Kada znamo dovoljno da kažemo stop? Ovaj blog razmatra jedno znanstveno pitanje za koje bi ova pitanja mogla biti prikladna, ali ima ih još mnogo više. Nedavna dostignuća u genetskoj manipulaciji i umjetnoj inteligenciji podliježu sličnim razmatranjima. Naravno, nema crno-bijelih odgovora na ova pitanja. Nadam se da ćemo o njima imati bogatu i živopisnu raspravu.

Kevin Noone je profesor kemijske meteorologije na Odjelu za znanost o okolišu i Bolin Centru za istraživanje klime na Sveučilištu u Stockholmu. Eksperimentalno je istraživao atmosferske aerosole i oblake od ranih 1980-ih. Trenutno je uključen u područje znanosti o zajednici i aktivan je u pokušaju smanjenja jaza između znanosti i društva. Bio je izvršni direktor Međunarodnog programa za geosferu i biosferu, osnivač i direktor švedskog Tajništva za znanosti o ekološkom sustavu Zemlje, glavni urednik Community Science Exchange i predsjednik Uspješne razmjene Zemlje Američke geofizičke unije. Trenutno je glavni znanstveni savjetnik za dva ekonomska think-tanka – Međunarodni centar za održivo financiranje i Re-Define.

Izjava o odricanju od odgovornosti: Stavovi izraženi u ovom blogu su osobni.

Kevin J. Noone, 3. VI. 2024., https://www.solargeoeng.org/when-do-we-know-enough-to-say-stop/