Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni Bego na Janka Puszti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriranu grupu u tuđini
Bratu Gezi Paštiju, Australija. (Donosim ovo pismo generala Drinjanina Gezi Paštiju kojeg je Srećko Rover stavio u novine Hrvatski Tjednik iz Australije za 10. travnja 1979., stranica 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjizi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, niti ja posjedujem kopiju pisma Geze Paštija kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)
Dragi Geza! Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hijeroglife Tvojeg “švrakopisa”…(Riječ “hijeroglife” je oblik crteža pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo. Otporaš.) Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što dobio, niti ja što izgubio… Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače nešto za budućnost. Ja sam ovih dana navršio 50-u godinu, (general Luburić je rođen 6. ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2. travnja 1963., dakle 50 godina i mjesec dana, mo. Mile.) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izričito pitao da li znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor Janka Pusta. Nisam znao točno. Nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Gezi Paštiju general piše “…a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja…”. Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisano 1963. te oduzmimo “32 godine djelatnog ustašovanja”, dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor Janka Puszta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.)
Malo je falilo da sam postao komunist…
Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni Bego na Janka Puszti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protiv nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim “pticama”, koja su u svojoj mladosti bile neka vrst konzervativaca, jer su se borili, da sačuvaju samo život.
Kada se ja jednom odlučim pa napišem ono, kroz što sam prošao kao dijete, “ima da padne na dupe” pola emigracije: Malo je falilo da sam postao komunist. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postao komunista, neki su me pitali da li znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.-2013.). Sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2. travnja 1963. Mo. Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razumjeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumjeti i Juru Galića koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju putova u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko “Drine” malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.
Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju slobodu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi “ambicija”. Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije – ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti…
Jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci …” (Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonio jačanju duha hrvatskih buntovnika, među koje se i ja ubrajam. Mile Boban,Otporaš.)
Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, 2. travnja 1963.
